Jedan od onih hrvatskih eurozastupnika koji mandat želi iskoristiti maksimalno u cilju povlačenja sredstava iz nikad većeg europskog plana za oporavak i otpornost, IDS-ov Valter Flego, upozorava kako će to, međutim, biti moguće samo ako Hrvatska jasno odredi prioritete. Lutanja kroz previše područja u apliciranju na ta sredstva samo će otežati efikasnost tog procesa, tvrdi.

Član ste Odbora za transport i turizam, ali također i Odbora za industriju, energetiku i istraživanja u Europskom parlamentu. U kontekstu ogromnog programa za oporavak i otpornost EU nakon COVID-krize, kako vidite hrvatske šanse?

Dvije ključne riječi

– Dvije su ključne riječi u tom europskom planu, a to su digitalno i zeleno. Prije pandemije izgledalo je da će trebati još puno vremena do početka istinske digitalizacije svih usluga, no, evo, korona je bila trigger, okidač, i sada je i cjelokupna Europska unija, kao i Hrvatska, bila prisiljena preko noći ubrzati sve procese digitalizacije.

Nedostajao je neki takav okidač i za zelene politike, a evo vidimo da smo na pomolu velike energetske krize s obzirom na stanje u Ukrajini i situaciju s Rusijom. Svaki novi početak prilika je za one koji zaostaju, ali izgleda da mi u Hrvatskoj to još nismo shvatili.

Neki dan čitamo u novinama da se struja na punionicama za aute počela vrlo skupo naplaćivati od strane HEP-a, sad je to već postalo skoro skuplje nego tankati dizelaša. Dakle, ne razumije se bit. Pred nama je praktički nova revolucija, ekološka revolucija, ali društva i države trebaju pokazati ozbiljnost i politike provesti u praksu.

Svi su jako za ekologiju, ali to i košta. No, ako ne bude poticaja za to, ljudi će ostati na starim tehnologijama i načinu života. Dublje će tonuti u tvz. energetsko siromaštvo, a gospodarstvo će postajati dodatno nekonkurentno na globalnom tržištu. Zato i postoji fond za tranziciju, da se prihvatljive i zelenije tehnologije cjenovno približe našim građanima.

Prilika, ali i – problem

Kako vidite uopće stanje u samoj Europskoj uniji kad je u pitanju oporavak i otpornost?

– Svjedočimo vremenu u kojem nikad nije bilo više novca za raspolaganju, kako za EU, tako i za Hrvatsku. To je ogromna prilika, izazov, ali i problem. Naime, Europska komisija se prvi put u povijesti zadužila rekordnih 700 milijardi eura.

Prvi dio sredstava – do 338 milijardi eura, osigurava se u obliku bespovratnih sredstava, dok drugi dio – do 385,8 milijardi eura, ide za zajmove Unije pojedinim državama članicama.

Sada je glavna tema za europsku politiku kako te novce vratiti, a da bi to bilo moguće, oni se danas moraju najprije smisleno i korisno utrošiti, dakle investirati tako da učinci budu dugoročni. Plan je dakle utrošiti barem 20 posto na digitalno, i više od 35 posto na zeleno.

A kad je Hrvatska u pitanju? Imamo svoj Nacionalni plan oporavka i otpornosti (NPOO), ali još nismo dobili nikakve europske novce jer nisu spremni projekti, osim avansa.

– Nešto od tog novca je već stiglo, a velika većina nacionalnih planova je odobrena. Rekao bih da posao za sada odrađujemo u prosječnim rokovima. No, zaista treba imati na umu jedno: takva šansa kakvu danas imamo, ta količina novca, ne pruža se svaki dan.

Ovo je jedinstvena prilika za razvoj. Ovo je ekstra novac, jer EU nikad u jednom trenutku nije odjednom imala toliko novaca za razvoj i oporavak od krize. Dakle, moramo dati maksimum od sebe da se svi uključimo u tu kompoziciju koja je već krenula, i da se taj novac utroši na dugoročne i kvalitetne projekte koji će u konačnici generirati nova radna mjesta.

Pet točaka, ne 50

Nemamo baš pozitivna iskustva kada je Hrvatska u pitanju s korištenjem EU novca.

– Španjolska, Italija, Grčka i Portugal su najveći naglasak stavili upravo na privatni sektor. Držim da je to pravi put, no kojim mi nismo krenuli. Nije isto uložiti 5 milijuna u rotor, u privatni sektor ili u, na primjer, u gradnju solarnih kolektora.

Ono što u ovom trenutku Hrvatskoj treba su pametno uložena sredstva koja u konačnici generiraju nova radna mjesta. Upravo novootvorena radna mjesta moraju biti i najbolji indikator uspješnosti povlačenja EU novca.

Naš NPOO je OK napisan, ali ja ne vidim da Hrvatska ima prioritete. Pojma nemam kojih je to pet glavnih točaka, sektora, na koji će se taj ogromni novac trošiti. Rasplinuti smo u stotinama malih, lokalnih projekata, ali nema zajedničkog smjera.

Moramo izabrati pet-šest niša u kojima želimo biti najbolji. I to moramo napraviti u suradnji sa županijama i privatnim sektorom. Ne možemo biti efikasni ako razvijamo sto djelatnosti istovremeno.

To ne može nitko, pa ni Hrvatska. Jesu li to to mladi, u smislu demografije, obnovljivi izvori energije, obrazovanje, ili nešto četvrto… Vlada mora imati pet točaka na koje će se koncentrirati, ne 50.

Je li previše javnih investicija u NPOO-u?

– Moj stav znate, naglasak mora biti na privatnom sektoru i generiranju novih radnih mjesta. Investiranje u javni sektor nije nužno loše, ako su zadovoljeni svi indikatori, i ako će to na kraju imati rezultat reforme.

Dakle, ako digitalizacija znači modernizaciju javne uprave, veću transparentnost i dugotrajne uštede, onda svakako da.

U Hrvatskoj ništa novo

Čini se da smo u velikom problemu s Fondom solidarnosti za obnovu od potresa. Što ako Vlada ne uspije produžiti rok za potrošnju tog novca?

– Vrlo je vjerojatno da neće uspjeti produžiti navedeni rok. Nakon dva nesretna potresa prošle godine, dobro je krenulo tu iz Parlamenta. Na moju inicijativu točno prije godinu dana izglasali smo skoro pa jednoglasno inicijativu o maksimalnoj pomoći Hrvatskoj.

Europa je napravila sve što treba, bila je promptna. Ostalo je na Vladi Republike Hrvatske.

Zašto se u Hrvatskoj ne može reagirati promptno?

– Sami smo pisali zakone o obnovi od potresa i sami smo nepotrebno zakomplicirali procedure. Izgleda da je te zakone pisao netko tko baš i nije u toku s realnom situacijom na terenu. Ništa novo za Hrvatsku.

Sami smo sebi »odsjekli ruke« odnosno zakomplicirali vlastito zakonodavstvo. Brojne su države koje imaju iskustva sa iskorištavanjem takvih sredstava iz Fonda solidarnosti po istim EU pravilima, pa nismo mi prvi.

Godine 2009. potres u L’Aquili ili 2012. potres u Emiliji-Romagni. Bio je i tu Fond solidarnosti. Pa nismo mi toliko specifični. Trebalo se konzultirati, pitati one koji su taj posao znali odraditi kako treba.

Trebalo je napraviti bolji posao. Bit će neoprostiva greška ako ta sredstva ne dođu do unesrećenih građana kojima su namijenjena.

Iz Vlade će pokušati dokazati da su petrinjski i zagrebački potres povezani, pa »kupiti« još vremena.

– Sve je to istina, ali ne bih se na tu slamku spasa oslonio. To nije opravdani razlog čekanja.

Zadnji alarm

Demografija nam je isto bolna točka, evo popis stanovništva je pokazao da nas je 400.000 manje.

– To je, naravno, tužno. Ako je ono s potresom znak za uzbunu, ovo je zadnji alarm za svih nas. Mislim da trebamo puno stvari resetirati. Zato ovaj fond za oporavak shvatimo tako, kao dugoročnu priliku, a ne fond za krpanje rupa.

Iz Vlade tvrde da ih se opstruira, da postoje oni koji su »demonteri«. Tko je kriv što smo često tako spori i neefikasni.

– Inercija. Jer nema reformi. Izgleda da nam je dobro. Ali zapamtite, ako želimo sutra živjeti bolje, ne možemo raditi kao jučer. Pustimo teorije zavjere, nećemo tim načinom ništa riješiti.

Kako vidite situaciju u Ukrajini? Kako bi se EU trebala postaviti, a kako Hrvatska? U tom kontekstu, kako vidite nova prepucavanje Milanovića i Plenkovića?

– Situacija u Ukrajini je nevjerojatno opasna za cijelu Europsku uniju. Ukrajina je Europa, to su naši susjedi. Za EU je najvažnije da bude jedinstvena u svojim stavovima i da tu ne prevladaju nekakvi sitni partikularni interesi.

Svakakvih prepucavanja je do sada bilo između Plenkovića i Milanovića – neka su bila i simpatična. Prepucavanja oko Ukrajine ne spadaju u kategoriju simpatičnih, ta prepucavanja su krajnje opasna.

Gledajući iz briselske perspektive hrvatsku svakodnevnicu, očigledno je da u Hrvatskoj vlada konfuzija.