Nakon dvadesetak dana od potresa, nakon onih dana kad su razrušene ulice bile prepune ljudi iz svih krajeva zemlje koji su došli pomoći, četvrti tjedan od nevolje Petrinja je jednostavno opustjela. Zubato sunce, grad prazan, temperatura malo poviše nule, a centar i dalje ranjen. Tuga, kako god okreneš. A onda su se u petrinjskom parku pojavili njih dvoje: mladi, lijepi, sređeni! On je skinuo jaknu i ostao u fraku. Ona je skinula jaknu i ostala u raskošnoj haljini. Pa su zaplesali… I sve je, makar na tren, bilo savršeno. I sve je bilo kao na slici koja uistinu govori tisuću riječi, o onom što je Petrinju zadesilo i onom što će od nje biti zahvaljujući baš ovoj i ovakvoj mladosti.

Jakov Bjelac i Magdalena Vidas! Prvaci Hrvatske u sportskom plesu u raznim dobnim skupinama i to nevjerojatnih 19 puta! I ne kane tu stati, baš kao što njihov matični Sportski plesni klub Petrinia ne misli stati, makar da trenutačno i nemaju gdje trenirati. Jer zgrada Hrvatskog doma, u kojoj je Pučko otvoreno učilište, »zaslužila« je crvenu naljepnicu. Kažu, rušit će se.

Entuzijazam jedne žene

Nego, Petrinja i njezin Sportski plesni klub. Kako bi bilo pošteno priznati da je dobar dio nas upoznao Petrinju i okolicu tek nakon što nam se dogodio potres, tako bi bilo pošteno reći da je malo tko, ako nije zagriženi fan plesa kao takvog, znao da tu stoluju prvaci. A nije klub od jučer i nastao je, kako to često biva, entuzijazmom onog malog, običnog čovjeka, odnosno žene.

– Klub je osnovan 2008. godine – krenula nam je pričati Natalija Antić Bjelac, predsjednica SPK Petrinia.

Pa što vam bi da ga osnujete!? – pitamo.
– A djeca, djeca – smije se na to Antić Bjelac.

Troje djece ona ima, najstarija je kći Danijela, koja u klubu vodi one početne, rekreacijske tečajeve za građanstvo. Ključni su, međutim, bili sinovi, Juraj, kojem je danas 21 godina, i Jakov, kojem je 17 i kojeg vrijedi zvati plesačkom zvijezdom.

– Pa da, zato što je najmlađi i što je još uvijek u tom sportskom dijelu natjecanja. Ali sve je u biti krenulo od Juraja, on se kao dijete od samo pet godina stalno vrtio, plesao, tako da sam prvo njega krenula voditi u Sisak na ples jer u Petrinji nismo imali plesnog kluba. I znate kako to već ide kad dijete pokaže interes i kad u tome uživa, onda roditelju više ništa nije teško. On je od malih nogu krenuo i s dobrim rezultatima. Iako je bio jako mali, djelovalo je sve jako ozbiljno – priča nam Antić Bjalac.

Sudbina je htjela da se u Sisku, kako kaže, neke stvari zakompliciraju i da joj Jurajev trener kaže: »Ako u Petrinji nađeš mjesto za trening, kud će djeca, tud ću i ja.«
– Tako je krenula inicijativa. U petrinjskom sportskom savezu dali su mi upute što i kako treba napraviti i osnovali smo klub – veli Antić Bjelac.

Osnovali su sportski klub jer ovo jest sport kojem malo fali da ne bude i Olimpijski. Pravo veli Antić Bjelac, ako je brejkerima uspjelo, vrijeme je i da se sportski ples za to izbori.

– Bilo je nepovjerljivog svijeta i kad smo ušli u Zajednicu sportskih udruga grada Petrinje, dandanas ih ima bez obzira na to što imamo rezultate. Moj je stariji sin napravio rezultat koji nikada nitko u Hrvatskoj nije u sportskom plesu, bio je peti na Europskom prvenstvu. Svejedno uvijek nekakva nepovjerljivost, ali više nikom ne dam ni riječ da kaže.

Postoje tako mjerenja koja su pokazala da je deset plesova što ih otplešu na natjecanju, pet standardnih i pet latinsko-američkih, isto kao da su istrčali utrku na 5.000 metara, a to nije malo – ističe Antić Bjelac.

Plesom do zdravlja

Juraju se partnerica zvala Renata Faizerakhmanova. Njih dvoje plešu i dalje, ali po bijelom svijetu. Plešu za Burn the Floor, najjaču svjetsku tvrtku koja okuplja pjevače, plesače, glazbenike koji nastupaju diljem svijeta. Trenutačno su angažirani na kruzerima i prije ove pandemije je u Petrinju Juraj došao s Bahama. Koliko je pak to peto mjesto na Prvenstvu Europe veliko, svjedoči i ovo.

Natalija Antić Bjelac, Jakov i Magdalena, te Zdenko Vidas u srcu razrušene Petrinje

– U finalu se u našem sportu natječe šest parova. Znači, ušli su u finale. U Hrvatskoj smo imali jedan do dva slučaja ikada da su naši parovi ušli u prvih 12 na Europskom ili Svjetskom prvenstvu, a oni su ušli u finale – pojašnjava Antić Bjalac.

No osim evidentnih rezultatskih uspjeha ponosi se klub još nečim, možda i vrjednijim.
– Puno je djece prošlo kroz naš klub sve ove godine. Prošle nam je godine i odobren i prekrasan projekt kroz Intervencijski plan Grada Petrinje za udruge i poduzetnike. Odobreno nam je kao udruzi 1.434.000 kuna za projekt »Plesnim korakom do zdravlja i veselja«, koji se bazira na plesnim radionicama. Ciljne skupine su djeca i mladi do 25 godina, umirovljenici, odnosno osobe starije od 65 godine i invalidne osobe.

Htjeli smo osigurati, pogotovo djeci, da im ovaj sport bude što pristupačniji. Jer to je vrlo skup sport, a i ne možeš nekoga tek tako poslati u područnu školu da mu ne platiš troškove puta ili njegova vremena. A uvijek smo mi iz Petrinje imali tih problema financijske prirode – priča Antić Bjelac.
Potres, baš kao i COVID, i tu su se umiješali po zlu u sve. Projekt su morali stopirati na tri mjeseca, a sustav je takav da država udrugama tu ne izlazi u susret. Država je, kako nam reče Antić Bjelac, pomogla obrtnicima i poduzetnicima s nekom pomoći za zaposlene, dok udrugama nije pomogao nitko.
– Mi konkretno imamo osobu zaposlenu kao voditelja projekta i moramo joj dati otkaz za vrijeme obustave. Sve to stvara dodatne probleme – veli Antić Bjelac.

Građanski štih

Valjalo se zato brzo vratiti na ljepše teme, recimo pitati znače li svi ti sportski uspjesi i taj projekt da Petrinjci i Petrinjke imaju redom talenata za ples!?

– Oooo, da! Nije to od jučer. Oduvijek se u Petrinji plesalo, oduvijek smo mi bili po tome poznati. Petrinja je poznata kao građansko središte u kojem su još od 1700. bili neki poznati objekti namijenjeni plesu. Petrinja je uvijek imala taj građanski štih i to mi je posebno drago da smo kroz naš klub taj štih na neki način vratili Petrinji – naglašava Antić Bjelac.

Foto Davor Kovačević

U taj čas taman su stigli i državni prvaci. Godina im 17, a prvaci 19 puta!? To je zato što u godini imaju tri državna prvenstva: posebno za standardne plesove pa posebno za latinsko američke i onda ona najteža disciplina kad se vrednuje kombinacija. Uz Magdalenu korača i njezin otac, Zdenko Vidas.
– Šofer – smije se tata Vidas.
Odmah nam »priznaje« da je od Novalje, ali se, eto, udal u Zagrebu. S druge pak strane, fascinantno zvuči to partnerstvo Jakova i Magdalene.
– Dugo, punih sedam godina, od 2013. godine. U osmu su ušli – veli nam Antić Bjelac.
– Znači, ona sedma krizna je uspješno prebrođena – velimo.

Smiju se, i je to pomalo kao u kakvu braku. I nije, priznaju, lako naći partnericu. Kaže Jakovljeva majka kako je prije Magdalene Jakov bio na putu da odustane, barem je tako govorio, nije imao sreće s partnericama i vazda je tu bilo nekog dječjeg koškanja. A onda su se upoznali njih dvoje s deset godina.
– Kad ste u ovom sportu, svi se tu znamo. Pa je tako jedna od trenerica rekla Magdaleninoj mami da zna dečka u Petrinji koji je talentiran i da bi njih dvoje sigurno bili dobar par. Napravili smo probu, kliknuli su i evo ih osam godina zajedno – kazuje Antić Bjelac.
– Osam godina putovanja – dodaje uz širok osmijeh Zdenko Vidas, onaj koji je šofer.

Velike ambicije

Jakov i Magdalena poziraju, taman da nakratko zašutimo svi. Kad ih čovjek gleda, biva mu jasnije što to znači kad Natalija Antić Bjelac veli da su došli do razine kad se od njih može očekivati da naprave nešto i na europskoj i svjetskoj razini. Šteta je da zbog pandemije nije bilo prošle godine natjecanja. Za nadati se da će ove godine plesnog megdana biti. Isplatili bi se tada svi trudi ove mladosti, treniranje šest puta tjedno, Magdalenina putovanja busom do Petrinje i natrag u Zagreb, ulaganje u odjeću, cipele, putovanja u kampove diljem svijeta i individualni sati svjetski znanih trenera. A tek su u trećem srednje! Jakov u tehničkoj školi u Sisku, a Magdalena u zagrebačkoj sportskoj gimnaziji. Ambicije su im velike jer su izniman potencijal, a da nekad nije teško i naporno jest, priznaje to i Antić Bjelac. Nego, skup je sport…

– Haljina u koju je Magdalena odjevena je otprilike 1.500 eura, njezine cipele oko 1.000 kuna, Jakovljev frak od 800 do 900 eura. A sve je to samo za disciplinu standardnih, dok latinsko-amarički plesovi traže drugu neku opremu. U prosjeku jedanput godišnje moraš odjeću mijenjati, a cipele bar dva puta godišnje – vele nam Natalija i Zdenko.

Valja paziti i na prehranu, biti u savršenoj kondiciji, treba paziti na sve na što profesionalni sportaši paze. Ali zato sportski plesači mogu stati uz bok baš svakomu, a pri tom je ovo vjerojatno i jedan od onih sportova u kojem baš svi mišići rade i lijepo se razvijaju. I bome, vidi se to. Fotografiranje je završilo.
– Jeste li se smrznuli? – pitamo mladost.
– Nismo – u glas će oni.
– O kako dobro lažete – velimo im.

Smiju se, dakako. Pitamo ih kako je počela ta fascinacija plesom, kako je pala odluka da se tim ozbiljno bave. Magdalena je imala ritma, svidio joj se ples, a i šminka i haljine tu su odradile svoje.
– Kod mene je brat odradio svoje. On je prvi počeo plesti, ja sam bio još malešan i nisam znao ništa osim igrati se. Ali, oću-neću, oću-neću i zaintrigiralo me – priznaje Jakov.

Ali brojke su lude! Prvaci 19 puta! Dokle tako!?
– Dok bude išlo – vele njih dvoje.

Pa se pripremaju za sljedeće državno prvenstvo koje bi trebalo biti u ožujku, a nakon njega slijedi europsko prvenstvo pa svjetsko i druga internacionalna natjecanja. Smiju se i na novinarsku opasku kako je, znači, cilj Jakovljev da bude bolji od brata, da su barem četvrti u Europi.
– Cilj je da napravimo najviše što možemo u vremenu koje imamo. Jer nemamo previše vremena. Ne možeš se plesom baviti zauvijek, na ovoj razini najdulje do 30, 35 godina, i to ako nema ozljeda – kaže Jakov.

Tek im je 17

Zvuče njih dvoje zrelo, kao da im je i više od 17. Zvuče zrelo i kad o potresu pričaju. Zeznuto je, kažu, ali to se ne može učiniti ništa nego ići dalje. Pa dok nema dvorane u Petrinji, nekako će se snalaziti po Zagrebu i čekati da Petrinja končano dobije prvu pravu sportsku dvoranu koja se gradi i koja bi trebala biti u rujnu dovršena. Nego, što to zapravo čini dobra plesača, plesačicu, odnosno dobar plesački par!?

– Kompromis – kaže Jakov.
– Složnost, upornost – ističe Magdalena.
– Trud i želja – dodaje Jakov.
– I volja – na to će Magdalena, pa se pritom zahvaljuje i svojim roditeljima na požrtvovnosti.

Kompromis. Strah nas i pitati koji sve kompromis.
– Uvijek se nekako uspijemo dogovoriti. Stariji smo pa je sve lakše. Kad smo bili mlađi, znali smo se ljutiti jedno na drugog, pa bi jedno drugom okrenuli leđa – smije se Magdalena.
Skupa oni odrastaju, skupa zriju, reklo bi se.
– A vidi se, Jakove, tko je tu i šefica – provociramo posve benigno.
– Žao mi je, Jakove, ali, evo, tako je – na to će Magdalena.
– Ja sam se već s tim pomirio – uz smijeh će Jakov.
– Bome, i to je odlika zrelosti – pohvaljujemo ga.

Načas, uz sav taj mladenački smijeh i radost, na ruševine smo i zaboravili. Petrinju je Magdalena brzo zavoljela. Kaže, njoj je odlazak u Petrinju na trening kao kad u Zagrebu ide iz stana u trgovinu. Čudno joj je kad u Petrinju na trening ne ide, a kad su je prvi put vodili na probu s novim partnerom, roditelji su joj zatajili kamo idu.
– Došla sam i osvojila me otvorenost i dobrota ljudi – priznaje Magdalena.

Uvijek iz pepela

Zbog nje, zbog njih bi valjalo da Petrinja ima budućnost, dobru budućnost. Makar, kako kaže Antić Bjelac, trenutačno je takva situacija da ne znaju zapravo ništa.

– Petrinja je uvijek bila na raskrižju velikih i bolnih događanja i opet nas je tako nešto zadesilo. Uvijek smo se dizali iz pepela, a ja sam jedan lokalpatriot pa ću reći da ćemo se i sad dignuti iz pepela. Ima dosta ljudi koji su se za ovu Petrinju uvijek borili i mislim da nas još uvijek ima dosta i da nećemo dozvoliti da se sve samo tako sruši. A da će biti borbe, bit će – ne dvoji Antić Bjelac.

Ili, drugačije rečeno, ovi ljudi ne kane dati da veza plesa i Petrinje popuca, da projekt propadne.
– Dok smo živi, dok smo tu, dat ćemo sve od sebe da opstane. Ni u najgorim snovima nismo očekivali da će nas ovako što zadesiti, ali se skupi dječice, kad vidim ove male dječake i djevojčice koji nam se svako toliko pridruže, onda ne možeš posustati. To mora ići, snaći ćemo se nekako, ali mora ići – poručuje Antić Bjelac.

Sportska dvorana se gradi, imat će parket, što je plesačima ključno, taman da jednog dana u Petrinji gledamo velika natjecanja u sportskom plesu.
– Tračak nade u ovom svemu nam je ta sportska dvorana. Želja mi je sve ljude dovest’ u Petrinju – veli nam Natalija Antić Bjelac.

Nema druge nego poželjeti da tako i bude. Ova dva Petrinjca koji su sa svojih četiri, pet bili toliko »vrtiguzi«, kako im majka kaže, to su zaslužila, baš kao i njihove plesne partnerice i puk Petrinje. A da pak potres može srušiti cigle, ali ne ubiti duh, pokazali su petrinjski plesači i ovaj petak. Na dan i sat kada je prije mjesec dana razoran potres porušio Petrinju, plesni parovi SPK Patrinia u središnjem gradskom parku jednostavno su zaplesali, zaplesali valcer, svim nedaćama u inat!