Kad je pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić prije pet mjeseci zavapio za novom Olujom koja će svrgnuti komuniste s vlasti, malo tko je ipak pomislio da velečasni doista misli na vojno-redarstvenu akciju koja bi počistila teritorij koji su zauzeli kvazidemokratski nenarodni elementi. 

  Iako su vojne metafore u slučaju političkih neslaganja vrlo nezahvalne i opasne, Pozaić je, valja se nadati, ipak mislio na politički aktivizam koji bi se zadržao u okviru ustavnog poretka i imao za cilj poraz vladajuće koalicije na nekim narednim (što hitnijim) parlamentarnim izborima. 

  Daljniji slijed događaja daje za naslutiti da se takva Oluja Dva već vrlo ozbiljno pripremala i razmatrala makar u crkvenim krugovima, a vjerojatno i uz pomoć/koordinaciju s političkim krilom Katoličke crkve u Hrvatskoj, Hrvatskom demokratskom zajednicom. 

 Udri na rozo, pamti crveno

Da bude potpuno jasno, bilo kakva vrsta političke suradnje i/ili zajedničkog aktivizma Crkve i HDZ-a nije nimalo sporna. Najnormalnija stvar na svijetu je da je konzervativna stranka bliska crkvi, kao i to da je lijevi SDP bliži većini nevladinih udruga od Karamarkove stranke. Ljudi se imaju svo pravo boriti za svoje političke ciljeve (ali onda i primati političke udarce, na što se, recimo, Crkva nikako ne može naviknuti) u okviru propisa ove zemlje. 

  I tako je, tamo još od prošlog ljeta počela živjeti ideja o referendumu. Tada su udruge bliske Crkvi snatrile da bi referendumom mogle rušiti Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji, koji je, barem donekle, ublažio ultrakonzervativne propise donesene dok je zdravljem u Hrvatica i Hrvata ravnao najpoznatiji HDZ-ov ginekolog, doktor Dado Milinović. 

  No, već tad su shvatili da se za skupljanje potpisa za referendum treba dobro pripremiti i čekati pravo vrijeme i pravu temu. Ni tad, a ni sad, naime, nije bilo toliko bitno može li se referendumom obraniti svoj svjetonazor i izmijeniti neki zakon – ne, referendum je tu bio (i jest) samo sredstvo kojim se ima destabilizirati nenarodnu vlast (i opet, tu nema ništa spornog, i to je legitimno sredstvo stranačke borbe, uostalom, i SDP je zbog toga žarko podržavao zabranjeni radnički referendum). 

  Priliku su dočekali na priči o homoseksualnim brakovima. Iako nitko iz aktualne vlasti nije namjeravao doslovno legalizirati istospolne brakove, niti bi se predložena izmjena Ustava na referendumu mogla odnositi na odredbe iz Zakona o registriranom partnerstvu, očito su desnoklerikalni krugovi procijenili da se na temi svetosti braka kao zajednice muškarca i žene može prikupiti dovoljan broj potpisa da se referendum doista i održi. 

  A kako su hrvatski propisi oko referenduma krajnje nezaokruženi, mnogo je teže, kad se radi o državnom referendumu, skupiti 10 posto potpisa za njegovo održavanje, nego uspjeti da na narodnom izjašnjavanju prođe ono za što se zalagala referendumska inicijativa. Nema nikakvih zakonskih zapreka da na referendum iziđe samo jedna osoba i da on bude valjan, te da se na osnovi njega, recimo, izmijeni Ustav. Kako su, po definiciji, oni koji potpisuju peticiju za referendum mnogo motiviraniji za izlazak na isti od ostalih građana, u principu je mnogo vjerojatnije da će na biralištima više biti onih koji će se zalagati za pozitivan odgovor na referendumsko pitanje, u ovom slučaj za ustavnu zabranu homoseksualnih brakova, erotiziranu pritom nevješto navučenom laganom tkaninom priče o »ustavnoj definiciji braka kao zajednice muškarca i žene«. 

  Cijela priča bi na momente bila i pomalo zabavna, kao što to uvijek i jesu pučka izjašnjavanja o velikim pitanjima, da nema dva problema. Prvi, ogroman, je neprikriveni prezir prema ljudima drugačije spolne orijentacije kojima se ovakvim referendumom želi općenarodno poručiti da su građani drugog reda. Drugi, manji, je pravljene javnosti blesavom upornim inzistiranjem na tvrdnji da je za referendum potrebno 375 tisuća potpis, kad je savršeno jasno da je brojka za 75 tisuća potpisa – veća. 

 Tajming državnog udara

Puno je međutim opasnije od nasrtljivih i zamornih skupljača »anitigej« potpisa ono što se dogodilo na drugoj fronti Oluje Dva – bitki kod spolnog odgoja. Jer, kolaboracija političke stranke i vjerske organizacije je, kao što je objašnjeno ranije, legitimna stvar, no ovakav ulazak Ustavnog suda na svjetonazorski teren pomalo podsjeća na ulazak aktivnih generala u – politiku. 

  Koliko se god suci Ustavnog suda ograđivali od suštine spolnog odgoja (izraz »zdravstveni« u ovom kontekstu nema smisla koristiti jer je sporan samo jedan njegov dio) jasno je da je upravo na njegovoj ocjeni srušen Jovanovićev kurikulum. Tri rečenice iz obrazloženja odluke Ustavnog suda to jasno pokazuju. I usput lede krv u žilama. 

  »Iz odgovornosti roditelja da osiguraju pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti proizlazi i obveza države da pri oblikovanju nastavnih programa uvažavaju različita uvjerenja roditelja te njihovo ustavno pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju vlastite djece. Tu ustavnu obvezu država može provesti samo tako da u proces oblikovanja nastavnih sadržaja uključi roditelje. Prema tome, omogućavanje sudjelovanja roditelja u procesu oblikovanja nastavnih sadržaja ustavna je obveza države proceduralne naravi, a posebno je naglašena kod nastavnih sadržaja s kojima su povezana različita »uvjerenja« odnosno ‘vjerovanja’ roditelja…«. 

  Prilično je nesporno da je Jovanović zbrzao i da nije prošao propisanu proceduru donošenja kurikuluma, ali da se Ustavni sud doista savjesno bavi povredama proceduralnih odredbi, zasjedao bi danonoćno. I ne bi bilo dovoljno. 

  Osim svjetonazorske procjene spolnog odgoja, Ustavni sud je dao još dovoljno zabrinjavajućih argumenata da »igra« za jednu od političkih ekipa u Oluji Dva. Naime, odluka je donesena munjevitom brzinom, za mjesec i po dana, dok drugi predmeti znaju čekati i godinama. Ako se već htjelo poštedjeti ovu školsku godinu, moglo je se donijeti još brže, ili sačekati još 15-ak dana. 

  Međutim, za 15-ak dana u Hrvatskoj više neće trajati još jedna stvar – osim školske godine. Predizborna kampanje. Kome je politički u korist išao ovaj privremeni »stop« za spolni odgoj – usred dva kruga lokalnih izbora – više je nego razvidno. 

  A suučesništvo Ustavnog suda u Oluji Dva bilo bi mnogo gore od političkog navijanja. I samo mrvicu manje opasno od jedne druge društvene pojave. 

  Državnog udara.