Snimio Denis LOVROVIĆ
»Nou Sirija nau. Az a kantri, nou Sirija. Tenk ju brader«, kaže nam Behmen Baraka. Granični prijelaz Bregana je jučer izgledao kao nedobrovoljni, nevoljni, nesretni Woodstock: ljudi, šatori, deke, kolica, razbacana hrana, vreće, smeće, nekontrolirana ljudska koncentracija...
BREGANA/OBREŽJE Cijela Europa, uključujući i Hrvatsku, teško krši prava djece. Valja znati da naša i izbjeglička djeca imaju ista prava – a pogledajte što se događa. Jednoipolgodišnje izbjegličke bebe po četiri mjeseca nisu pojele kuhani obrok, hrane se konzervama.
Kazala je to jučer za naš list Valentina Otmačić, predstojnica ureda UNICEF-a za Hrvatsku, na ničijoj zemlji usred graničnoga prijelaza Bregana prema Sloveniji, gdje su se oko podne deseci ljudi gurali na policijsku ogradu, ne bi li upali među sretnike koje bi slovenska policija odabrala i odvezla u prihvatni kamp.
Otmačić tvrdi kako su »djeca najveće žrtve ove krize«. Njihove fizičke ozljede nisu goleme, premda su neugodne: žuljevi, površinske ozljede, angine… Ali ozbiljni i dugotrajni ožiljci, koji će se tek pokazati, traume su koje sada proživljavaju. »I odraslima se teško nositi s ovim, a kamoli djeci«, kaže Otmačić.
Nepodnošljivo
Osobno smo tome svjedočili: djeca su prisiljena gledati kako im majke ridaju, očevi plaču, potpuno iscrpljeni i obeshrabreni, a tek su na pola puta… Akvisti UNICEF-a Hrvatska jučer su na graničnom prijelazu organizirali igraonicu za djecu. »Možda to u ovakvoj situaciji djeluje nevažno, ali igra je terapija i odraslima, a kamoli ne djeci«, objašnjava Otmačić.
Upozorava kako ti ljudi već tjednima žive u nepodnošljivim uvjetima. Na Bregani, gdje se za njih netko ipak kako-tako brine, »stotine ljudi žive bez sanitarnih uvjeta, bez tekuće vode. Ovi ljudi opstaju ispod svakog humanitarnog minimuma«, kaže Otmačić, i cijeloj Europi predbacuje golemo kršenje humanitarnog prava. Turska je, primjerice, primila dva i pol milijuna ljudi, a smjestila ih u boljim uvjetima.
S druge strane, volonteri i građani čine što mogu. Slovenski dobrovoljci Adventističke agencije za pomoć i razvoj ADRA podižu šatore na ničijoj zemlji, prikupljaju odjeću, obuću i hranu, i dijele ih izbjeglicama.
– Pripremamo se za nove dolaske. Koliko će ovo trajati, ne znamo. Radimo što možemo: da ljudi promijene mokru odjeću, da se nahrane koliko se može, objasnio je za naš list aktivist ADRA-a Jernej Agrež.
Sa strane Hrvatske, desna trećina velikog graničnog prijelaza Bregana blokirana je i odvojena kordonom naoružanih policajaca. Ondje su smještene izbjeglice.
Valentina Otmačić iz UNICEF-a upozorava kako je »sve više razdvojenih obitelji« i da je »iznimno važno što prije uspostaviti sustav spajanja obitelji, ne samo nacionalno, nego i međunarodno«. U petak, kaže, tijekom dva sata na zagrebačkom Velesajmu javile su im se tri razdvojene obitelji. »Otac je sa sinom došao na Velesajam, a majka se s kćeri razdvojila tijekom ukrcavanja u vlak u istočnoj Slavoniji. U ovakvome postupanju s ljudima, u ovome stampedu, takve se stvari nužno događaju«, kaže Otmačić. UNICEF, rekla je, pregovara s Crvenim križem, koji u humanitarnim krizama provodi spajanje obitelji, pa je to činio i tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji. »Crveni križ pokušava uspostaviti sustav, ali je jako teško jer je premalo podataka. Ako dio obitelji ode primjerice u Zagreb, a drugi u Mađarsku, oni će se vrlo teško naći«, upozorava Valentina Otmačić.
Ne znaju kamo će
To je nekakav nedobrovoljni, nevoljni, nesretni Woodstock: ljudi, šatori, deke, kolica, razbacana hrana, vreće, smeće, nekontrolirana ljudska koncentracija… Pod mostom preko obližnjega potoka, peru se trojica mladića. No najviše ih je natisnuto na policijsku ogradu tik pred zgradom prijelaza. Među njima je i 25-godišnji Behmen Baraka iz Sirije.
On će, čini se, među posljednjima u Sloveniju, jer policajci propuštaju na kapaljku, najprije žene i djecu, tek potom muškarce, ali to vrlo, vrlo sporo. Svakoga koga puste najprije temeljito pregledaju. Sve to teče sporo i za nas koji gledamo, a kako je tek onima kojima život o tome ovisi… Kod svakoga puštanja kroz ogradu nastaje vika i guranje, svaki put na granici incidenta: nije ni čudo, jer svakome od tih ljudi baš se taj prelazak, ne sumnjamo, čini kao biti ili ne biti.
»Tri dana sam ovdje, ja i moji drugovi. Hodamo petnaest dana, ne spavamo, tako smo umorni… A oni puštaju tako sporo«, kaže nam Behmen. Kamo će? »Prvo želim prijeći ovu granicu. A onda, ako je Austrija otvorena, želim se samo odmoriti. Odlučivat ću kasnije«. On, kao i svi drugi, zapravo ne znaju ni kamo će, ni što ih čeka. Četiri Behmenove sestre, otac i majka ostali su u Siriji. »Otac je bolestan. Svi su ostali ondje. Ja sam krenuo naći nešto bolje. Jer, nema više Sirije«. I sad, citirat ćemo Behmena: »Nou Sirija nau. Az a kantri, nou Sirija. Tenk ju brader«.
