Kad se voda do kraja povuče i krene duga i neopisivo manje medijski intenzivna sanacija poplavljenog terena, kad se zaključe analize rezultata izbora za Europski parlament i kad se stavi točka na produženi sukob Zorana Milanovića i Slavka Linića, hrvatski premijer i vlast imat će popriličnog posla da konačno razriješe vrlo ozbiljnu situaciju u kojoj se ova zemlja nalazi već mjesecima.

  Naime, koliko god se izrugivali izjavi s »pištoljem na vodu«, u Hrvatskoj je defacto na snazi – državni udar.

Što vrijedi za Njemačku, ne vrijedi za Hrvatsku

Radi se, jednostavno, o najmračnijoj mirnodopskoj političkoj priči u povijesti Hrvatske. Podsjetimo; Sabor je prošlog ljeta izmijenio Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije. Ono što je ovdje bitno nije frka koju je Hrvatska zbog toga imala s EU – jer se ona vodila oko datuma primjene uhidbenog naloga na hrvatske građane, nego Uniji nesporni fakt da je Hrvatska iskoristila svoje pravo da ne izručuje zemljama EU svoje građane za kazneno djelo za koje je, po domaćim propisima, nastupila zastara.

  Radi se o široko korištenoj mogućnosti u EU, negdje je ona fakultativna, dakle sudovi odlučuju hoće li izručiti građane za čije je kazneno djelo nastupila zastara, a negdje, kao u Hrvatskoj, obavezna.

  I to je u zakonu vrlo jasno navedeno.

  Međutim, nakon cijele fertutme koja se digla oko izručenja bivših obavještajaca Njemačkoj zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj osamdesetih, hrvatski sudovi su odlučili da za njih zakon kakvog je donio hrvatski zakonodavac – ne vrijedi. I donijeli odluku (uz jogunjenje suda u Velikoj Gorici koji se ipak potrudio na slučaj Mustač primjeniti hrvatski zakon i odbiti izručenje – dok priča nije došla na Vrhovni sud) da se zastara ne primjenjuje za katalog djela koji su navedeni u Zakonu o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije. Te izručili ostarjele špijune Njemačkoj gdje (još) čekaju početak suđenja.

  Jedna od najvećih domaćih stručnjakinja za pitanje europskog uhidbenog naloga, predstojnica Katedre za kazneno procesno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta Zlata Đurđević, u nedavnom razgovoru za naš list, unatoč činjenici što su od spornih odluka prošli već mjeseci, nije mogla skrivati svoju duboku šokiranost raspletom događaja: »Nemam racionalno objašnjenje zašto je Vrhovni sud odlučio dva puta ne primijeniti dvije jasne odredbe Zakona o pravosudnoj suradnji. Prvu koja određuje kada je sud dužan odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog i drugu odredbu koja određuje tko može podnijeti žalbu protiv rješenja o predaji u postupcima za predaju Perkovića i Mustača. Razlozi za odbijanje predaje se odnose na sva kaznena djela prema našem Zakonu kao i prema Okvirnoj odluci o europskom uhidbenom nalogu«, kazivala je Đurđević.

  Da ironija bude veća, u vrijeme dok je hrvatski Vrhovni sud donosio odluke kojima je amenovao protuzakonita izručenja, u čak dva slučaja gospodarskog kriminala Njemačka je odbila Zagrebu izručiti svoje građane kojima je Hrvatska htjela suditi.

A što da Vlada prestane poštivati sudske presude?

Ima još.

  U EU postoji ukupno 15 država koje su donijele zakone po kojima je zastara obavezna prepreka izručenju građana po europskom uhidbenom nalogu. Ako vam se čini da u svo ovo vrijeme (a od cijele priče s »lex Perković« je prošlo 11 mjeseci) nigdje niste vidjeli makar jedan primer neke od njih koja bi, unatoč tome, izručila svoje građane, u pravu ste. Niste ga vidjeli jer ga nema. Ne postoji.

  Osim u Hrvatskoj.

  Ali, ima i još.

  Naime, u pravu Europske unije već desetljećima je utvrđeno načelo koja kaže kako tumačenje nacionalnog prava sukladno pravu EU, nikada ne smije dovesti do pogoršanja prava pojedinca u postupku pred nacionalnim sudom. Ili, kako tumači profesorica Đurđević: »Sud nikada ne smije tumačiti nacionalnu normu sukladno pravu EU na štetu pojedinca, a to je Vrhovni sud upravo učinio u predmetima Perković i Mustač«.

  Nekako se čini prilično izvjesnim da će Hrvatska ove pravosudne egzibicije platiti solidnom svotom odštete na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, no to je ipak, najmanji problem.

  Puno veći je činjenica da protuzakonitih izručenja ima još, osim dvojice najpoznatijih, i da će se ona nastaviti.

  A najveći da za situaciju u kojoj sudstvo ne poštuje zakone koje donosi Sabor, doista, slabo koji opis bolje pristaje od – državnog udara.

  Jer, kako bi izgledalo da je obrnuto?

  Da izvršna vlast, recimo, ne poštuje sudske presude? Da je Ranko Ostojić naredio MUP-u da spriječi izručenje Perkovića? Ili da buduća većina u Saboru zaključi da su, recimo, presude protiv Sanadera loše i netočne i da istog odmah pusti na slobodu?

  Da država plaća sudske kazne samo u slučajevima u kojima im se čini da je presuda fer?

  Radi se, ukratko, u najmračnijoj mirnodopskoj situaciji u hrvatskoj povijesti. O zastoju u radu cijelog sustava golemih razmjera. I zato je užasno bitno, kad minu izborne kampanje, da vlast povuče svoj najavljeni potez – da donese autentično tumačenje Zakona o pravosudnoj suradnji u kojem će još jednom jasno biti rečeno da je zastara zapreka izručenju.

  Tad bi, barem u teoriji, sve trebalo biti na svom mjestu. Ali, samo u teoriji. Jer bi se otvorilo niz dodatnih pitanja; kako je moguće da su čelni ljudi sudstva tako fatalno pogrešno protumačili zakon, što je s pravima neopravdano izručenih… U praksi, postoji solidna mogućnost da se sudstvo i na autentično tumačenje zakona jednostavno – ogluši. I da nastavi za sebe čuvati poziciju koja im po ničemu ne pripada – onu iznad zakonodavne i izvršne vlasti. Tu bi se onda svakako trebao uključiti i inače vrsni pravnik, predsjednik države Ivo Josipović, kojem je osiguravanje stabilnosti sustava jedna od ključnih ovlasti.

  Jer, narušavanje trodiobe vlasti nije samo onda kad političari komentiraju sudske postupke. Kad suci ne poštuju zakone, stvar je mnogo ozbiljnija. I može se s punim opravdanjem zvati državnim udarom.

  Sreća samo što Turudić, Hrvatin i ekipa nisu generali.