Foto Arhiv NL
Milanovićeva bahatost i svađalački ton, često destruktivan, nisu iščezli niti u prijeizbornom peglanju. No, ima osobnu hrabrost što je u politici važno, bez obzira na rizike. Karamarko je primjerom pokazao da u politici zapravo može biti bilo što, da je opori i tvrdi oportunist koji se prilagođava situacijama
Kako stvari stoje, televizijskog niti bilo kojeg drugog medijskog prijeizbornog sučeljavanja odlukom Tomislava Karamarka neće biti. Hrvatska televizija organizirat će sučeljavanje u petak 6. studenog navečer, a izgleda da će HDZ-ova stolica ostati prazna. Sa ili bez sučeljavanja, novinarske usporedbe dvojice jedinih kandidata za premijera – Zorana Milanovića i Karamarka – već mjesecima daju u većini prednost sadašnjem premijeru.
Ankete u 10 izbornih jedinica koje je Ipsos puls radio za RTL Televiziju mjerile su osim rejtinga izbornih lista i biračke preferencije za premijera. Te su ankete pokazale da je Milanović kao kapacitet za premijera u osjetnoj prednosti pred Tomislavom Karamarkom. Čak i u nekoliko izbornih jedinica u kojima je HDZ-ova koalicija u prednosti pred SDP-ovom koalicijom Hrvatska raste, Milanović i za više od 10 posto bolje stoji od Karamarka u biračkim preferencijama za premijera. A u osmoj jedinici u kojoj SDP uvijek pobjeđuje, omjer Milanović-Karamarko je čak 44:13. Milanović je sada za nekoliko postotaka glasova popularniji od koalicije koju vodi, a Karamarko je za više postotaka nepopularniji od Domoljubne koalicije.
MACAN: LIDERSKA PREDNOST MILANOVIĆEV ADUT
Milanović osjeća da ima lidersku prednost i to mu je jedan od aduta u kampanji, kaže nam Krešimir Macan, vlasnik Manjgure, agencije za odnose s javnošću.
– Milanović i Karamarko razlikuju se prije svega po tome što Milanović ima diplomatsku pozadinu, europski je čovjek i Europi otvoren, a Karamarko je bio čovjek policijsko-obavještajnog sustava. Oba su pomalo autistična, no Karamarko ipak više od Milanovića koji je bivao sve otvoreniji posljednjih mjeseci, kad je već krenula predizborna kampanja, kaže on.
– Naravno, svjetonazorski su različiti. Licitiranja o tome tko je veći domoljub su, dakako, suvišna. Obojica su domoljubi. Milanović će bez problema osuditi ustaške zločine, Karamarko ima problem zbog Bleiburga. Milanović je pragmatičniji i on glavne bitke vodi sam, a za Karamarka nerijetko biju boj ljudi oko njega. Ima bolji politički instinkt za preživljavanje od Karamarka, jer Karamarko je bio uvijek u sjeni, tumači nam Macan.
Macan kaže da može biti presudno to što Milanović sada pokazuje veliku energiju i ambiciju a to je biračima važno. Oni to vide a iz Karamarka je teško izvući emocije u javnosti. Kad govorimo o znanju engleskog, poznavajući to što su radili i jedan i drugi, onda je engleski Milanoviću bio svakodnevna potreba, kad si svijetu otvoren, znanje stranog jezika je dio osobe. Milanović je skloniji snobizmu nego što je to Karamarko i ima razdoblja kad nije previše predan poslu, sve dok ga količina posao na to ne natjera, tumači Krešimir Macan.
Ako ipak predsjednik HDZ-a dobije mandat za sastavljanje Vlade i, što je najvažnije, ako uspije priskrbiti većinu za sastavljanje Vlade bit će premijer a to može biti dosta ozbiljan problem, jer je pitanje koliko je on sposoban voditi zemlju.
Premda nije posve nužno, ipak je čak i za političara, barem onog koji ima veće aspiracije, važno da ostavlja dojam vjerodostojnosti, da se ne može baš na prvu zaključiti da je prijetvoran i licemjeran. Istina je da hrvatski birači ne pamte previše dugo, ali i oni postaju sve samosvjesniji i kritičniji pa i sve više njih ne vjeruje »detuđmanizatorima koji tuđmaniziraju«.
Vidio svoju šansu
To je sintagma koju je prije nekoliko tjedana u intervjuu Jutarnjem listu upotrijebio velika nogometna zvijezda Zvonimir Boban. Kaže da će glasati za Milanovića iako nije to nikad mislio: »Ne glasa mi se za detuđmanizatore koji tuđmaniziraju. Ne želim utjecati ni na koga niti mogu, ali čini mi se da su ovi izbori strašno bitni za Hrvatsku pa sam napustio svoj odmak i političku intimu i osjećam odgovornost da kažem šta mislim. Vjerujem kako je ključno da i zbog bolje desne opcije pobijedi lijeva. Jer možda tako dobijemo »praviju« desnu koja mi je bliža u mnogim pogledima. Nažalost, ova sada – nije ni u jednom.«, objašnjava Boban.
Naravno, veliki je problem makar minimalne Karamarkove vjerodostojnosti u tome što on bez ikakvih problema danas govori da mu je osnovni motiv ulaska u HDZ 2011. godine bio taj što je HDZ bio skroz detuđmaniziran, pa je on to htio promijeniti. A barem mnogima dobro je poznato da je Karamarko bio šef izborne predsjedničke kampanje Stipe Mesića a Mesić je dobio izbore na kampanji protiv tuđmanovskog nasljeđa. Dakle, najprije se on, Karamarko, opredijelio za (radikalnu) detuđmanizaciju a tek onda HDZ-ovi kasniji predsjednici Ivo Sanader i Jadranka Kosor. Karamarko je ušao u HDZ pri samom kraju mandata vlade Jadranke Kosor u kojoj je on bio ministar unutarnjih poslova. Bilo je tada prilično jasno da će HDZ izgubiti parlamentarne izbore pa je onda bilo i logično zaključiti da će Jadranka Kosor morati otići sa čela stranke a onda je Karamarko vidio svoju pravu šansu, iako je tada po medijima uporno tvrdio da se neće kandidirati za predsjednika HDZ-a.
U prilog vjerodostojnosti HDZ-ovog lidera ne ide baš niti to što je u svojim službenim biografijama navodio da je diplomirao povijest na Filozofskom fakultetu 1985. godine a sa zagrebačkog FF-a stigla je potvrda da je diplomirao u siječnju 1989. godine (u 30-toj godini života).
Radikaliziranje nacionalizma
Karamarko je primjerom pokazao da u politici zapravo može biti bilo što, da je opori i tvrdi oportunist koji se prilagođava situacijama. No, hrvatski nacionalizam očito je njegovo osnovno političko uvjerenje a on nacionalizam svih ovih godina radikalizira, manipulira i izmišlja neprijatelje, okuplja sve moguće desne pa i otvoreno proustaške stranke jer misli da je to najsigurniji način da HDZ i danas 2015. godine na tome dobije mandat za sastavljanje Vlade. Kako je po prirodi tehnologije vladanja u duši totalitarist a ne demokrat, onda takvo umjetno radikaliziranje nacionalizma i te kako straši.
S druge strane, ovaj Karamarkov HDZ nema nikakvog drugog političkog, ekonomskog ili nekog sličnog jasno obznanjenog sadržaja koji bi bio okosnica za pobjedu na izborima i vođenje zemlje. Dojam je da su sve dosadašnje HDZ-ove političke elite bile kvalitetnije, kadrovski sposobnije od ove sadašnje.
Poznato je da su javni nastup i retorika Tomislava Karamarka gotovo katastrofalni, ako uzimamo u obzir da je to netko tko bi mogao postati hrvatski premijer. Dok je bio ministar unutarnjih poslova to se nije primjećivalo jer je u tom sektoru i poželjno da ministar da neke šture, izvagane informacije u birokratskoj oblandi i da ne priča puno. Govori su mu suhoparni i natrpani frazama čije vrijeme je isteklo barem negdje u prošlom stoljeću.
Karamarkova sposobnost upravljanja, menadžiranja je nešto drugo. Osim što je tri godine bio ministar, bio je šef kabineta predsjednika Vlade, načelnik PU Zagrebačke, ravnatelj SOA-e, savjetnik predsjednika Mesića za nacionalnu sigurnost, voditelj Mesićevog izbornog stožera. Ako se izuzmu kontroverze u vezi njegove privatne zaštitarske tvrtke Soboli, na policijskim, obavještajnim i logističkim dužnostima Karamarko nije imao afera za koje se pročulo u javnosti.
Kako je samozatajan i djeluje iz (obavještajne) pozadine, njegov bi način vladanja u Vladi bio bezličniji, manje osoban i puno manje ekspresivan nego što je to Milanovićev. No, teško je reći da li onaj tko se krije, ne želi se predizborno sučeliti sa suparnikom bez ikakvog suvislog razloga (osim onog svima znanog da ne želi pokazati koliko je lošiji od Milanovića), onaj tko niti u Sabor nije dolazio da ne bi bio doveden u situaciju da tamo mora s govornice nešto reći – može li takav političar biti premijer jedne zemlje EU? Može i bit će ako bude izabran. A dominantni je dojam da je mjesto ministra unutarnjih poslova realno bilo najviše moguće mjesto za njegove političko-upravljačke sposobnosti to više što je više od pola života obavještajac i policajac.
Hrabrost bez obzira na rizik
Zoran Milanović ima naravno brojne mane, ali je pogotovo u posljednje vrijeme pokazao da ima političke sposobnosti, da se čini da vjeruje u ono što radi u politici i da se vrlo dobro snalazi osobito u kriznim situacijama. Njegova neskrivena bahatost i svađalački ton, koji je često potpuno bespotreban i destruktivan, nisu iščezli niti u PR-skom prijeizbornom peglanju. No, za njega znamo tko je i što je i znamo s njim na čemu smo. On ima osobnu hrabrost što je u politici i u državništvu važno, bez obzira na velike rizike. Milanović je u četiri godine stekao veliko iskustvo pa je sazrio i kao osoba i kao političar.
O ekonomskim konceptima HDZ-a i SDP-a malo znamo jer su pokazani programi tek liste želja. Za SDP-ovu koaliciju pretpostavljamo da bi nastavila po prilici ovako kako je radila dosad. Ni Milanović ni Karamarko nisu stručnjaci u ekonomiji koja će morati biti ključni sektor u hrvatskoj politici. SDP-ov tim manje-više znamo, HDZ ne znamo, zapravo još uvijek nemamo pojma tko bi bili ministri u njihovoj novoj Vladi.
Za Milanovića možemo biti sigurni da će nastaviti liberalnu politiku osobnih sloboda, ljudskih prava i nemiješanja u novinarstvo i uredničke politike medija. Za Karamarka bi se čak mogli kladiti da će biti obrnuto. Karamarko je putem svojih posrednika već gotovo obavio »lustraciju« po tiskanim medijima. Zna prijetiti, pa i tužiti novinare i medije, bliža mu je represija nego dostignuta razina zaštite građanskih prava.
Ona stara izreka uvijek stoji – svaki narod dobije Vladu kakvu zaslužuje. Bit će tako i ovog puta, možda i nažalost, vidjet ćemo.
