GLINA – U centru Gline u četvrtak pred jednom od »manje« oštećenih zgrada dugačak red. Ljudi s papirima u rukama čekaju na jednokratnu novčanu pomoć. Stali smo da ih zamolimo za pomoć ne bi li čim lakše došli do željene adrese pa pričamo i o glinskom gospodarstvu. U rubriku »ne radi« ide, kako nam rekoše, među ostalim Pamučna predionica, nešto manjih pilana, pogon Željezare… U rubriku »radi« ide Tvornica dječje hrane, Toplana, a i Kaznionica, vele, puno zapošljava.

U Pamučnoj predionici onomad je radio i Stanko Vilić i supruga mu. Sreli smo ga pred kućom u Majskom Trtniku na broju 16. Nije broj bez razloga u tekstu, to je za one koji bi konačno trebali doći Stanku popraviti srušeni dimnjak, da se ima čim ogrijati. Društvo Stanku čini Ben, američki ovčar, bit će i 70 kila težak. Demonstrira Stanko kako on i Ben cjepanice nose naokolo.

Čeka na popravak srušenog dimnjaka – Stanko Vilić i američki ovčar Ben / snimio Davor Kovačević

– I supruga i ja radili smo u Pamučnoj industriji i od tih plaća tri kuće u selu hranili, priča Stanko.

Tako je bilo nekada. Kako je sad, u kraju koji se onomad mogao pohvaliti ponajprije jakim stočarstvom, pitamo na OPG-u Drajić u Majskom Trtniku. Kuća Marijane i Nikole Drajića samo što se ne sruši koliko je nastradala. Spavaju u kontejneru koji su im donirali dobri ljudi iz Dalmacije. Tu su jer netko mora kraj stoke biti, kraj gusaka koje, tvrdi Marijana, najave potres jakom klepetom krila. OPG su upogonili prije tri godine, zahvaljujući donacijama i natječajima.

– Lijepo smo živjeli, mogli smo prodati sve što smo imali, čak nekad i nismo imali koliko se tražilo, a sada je tako kako jest, priča Marijana.

Bilo je za prodati i kukuruza, žita, ovaca, janjadi. Kako otkupa nema, prodavalo se zahvaljujući dobroj preporuci.

– Znači da imate dobar proizvod? – velimo.

– Nadamo se da imamo. Ja nisam odavde rodom, ali deset godina sam udana na Baniji, koja je poznata po svojim proizvodima. Ovaj kraj je i prije rata, i poslije, i sada živio od stočarstva, priča Marijana.

OPG i muževljeva plaća hrane četvero male djece. Sva su djeca sada na sigurnom kod Marijanine majke na Kordunu. Premda su stradali jako, premda je stoke na Baniji sve manje, Marijana ne sumnja da se da idalje od toga živjeti.

– Ostajem na svom imanju i bavit ću se stočarstvom! – poručuje.

Zalog za to je i onih 30 ovaca i 10 koza koje su se stisle u objektu pokrivenom nakon potresa da imaju životinje gdje. Tu je i najmanji, tri mjeseca star janjčić Živko. Sve što uzgajaju hrane samo domaćom hranom; kukuruz, pšenica, zob i ništa drugo.

Sklonili djecu na sigurno i ostali brinuti o OPG-u – Marijana i Nikola Drajić te jančić Živko / snimio Davor Kovačević

– Treba nam organizirani otkup da se sve to može prodati. Da ga ima, ljudi bi se još više bavili poljoprivredom, smatra Marijana.

Nema povratka

Drvo i stočarstvo, toga je po Baniji još jedino, barem se tako čini. To je i tradicija jer se, veli Nikola, radi o proizvodnji koja je bila najjeftinija u kraju po kojem je, kaže, svaka vojnička čizma kroz povijest gazila. Samo, stariji svijet ni na traktor se lako više ne penje, a mladi se teško na poljoprivredu odlučuju i zato što, kako kaže Nikola, na selu treba sve znati, od svakog zanata barem nešto. A sve bi, zaključujemo zajedno, bilo lakše da je u blizini recimo neka tvornica prehrambena koju će selo sirovinom opskrbljivati, nešto poput Gavrilovića u najboljim danima.

– Netko to ne dozvoljava i time ugrožava narod. Samo, od čeg’ ćemo stvarati kapital ako nitko ništa ne proizvodi, pita se Nikola.

U Crnom Lugu, u predgrađu Gline i Milan Dukić. Znaju ga svi i po tome što se stolarijom bavi još uvijek, makar znatno manje nego prije. Čudno je pomalo to da kraj tolikog drva jedva da ima ikog tko od drva konkretnan proizvod radi. I Drvna industrija grupacije Šerif nije dalje od poluproizvoda došla. Priča Milan kako je Glina prije rata imala 22.000 stanovnika, sada ih ima možda 6.000. Gdje su ljudi!?

– Srbi su se odselili, a mladi utekli; Irska, Njemačka, Austrija, puno ih je i u Istru otišlo, govori nam Milan.

Trudi li se itko vratiti ih?

– Kada odu, više povratka nema, nema šanse. To su priče za malu djecu, iskreno će Milan.

Spominje on i kako se šuma nekontrolirano sječe, uništava biljni i životinjski svijet, velika mehanizacija uništava ceste i putove. Nekad mu se, veli, čini da treba sve iseliti odavde.

Otvorili stolariju i živjeli dobro, a sada više nemaju komu raditi – Milan i Dragan Dukić / snimio Davor Kovačević

– Razočaran sam. Ovdje je bila ta neka takozvana krajina i oni na to gledaju kao da nije dio Hrvatske. Sve se uništava, iskreno će Milan.

Bio je on prije rata šef željezničke stanice. Kako željeznica nije radila, prekvalificirali su se pa su on i sin otvorili stolariju. Samo, više nema komu raditi. Živjeli su dobro, sve moguće se od drveta radilo, a tržište je bilo od Zagreba do mora. Sada posla nema.

– A prije rata Glina je bila veliki veliki trgovački centar. Srijedom nisi mogao proći gradom od ljudi koji bi došli od Dubrovnika do Beograda, prisjeća se Milan.

Željezara je imala najmoderniji pogon u Europi za proizvodnju rezervnih djelova i alata. Sve se to ‘95. budzašto rasparčalo, a mogli su strojevi moderni napraviti sve, od igle do lokomotive. I ne vidi Milan da će biti bolje. U Osijeku je radio on ‘96., ‘97., ‘98. vodio građevinu za jednu katoličku udrugu iz SAD-a.

– Krivo mi je da ne može biti krivlje što nisam ostao u Osijeku. Ovdje ulažem bez veze, a budućnosti nema. Da bude još gore, eto i potres da nas sruši do kraja, veli Milan Dukić.

Ljudi mahom imaju neku penzijicu i od toge žive. Sela izumiru, ima ih bez ijedne krave, a nekad su ih imali i preko tisuću…

– Pa se pojavljuju kojekakvi tajkuni izvana i kupuju zemlju naveliko da bi tu sadili paulovnije neke ili kako se već zovu. Ili parajlije kupuju po selima drvene kuće i uređuju ih da im služe k’o vikendica, govori Milan.

– A da mi barem pokušamo neki dobar scenarij napretka smisliti, ma koliko da se čini bajkovit, govorimo Milanu.

– O joj, ne možemo mi, ni ja ni vi, bez politike ništa. Jedino da političari promijene taj način govora i mržnje. Kad god im nešto zapne, oni dižu tenzije kod Hrvata i Srba, ne dvoji Milan.

U taj čas je grunulo opet! Jačina malo poviše četiri. Opet.

Eto i Dragana, Milanova sina.

– Kažu mi, odi odavde. A kud!? Da odem na more pa da dolje počne tresti. Da 50 puta počinjem ispočetka, govori Dragan.

Bit će kako bude, kaže, a pomladak koji je sada u srednjoj školi poslije može tu ostati i imat će što raditi, a ako neće, imat će što i prodavati.

Posla ima

Elmora Barakovića, direktora Drvnog centra Glina, za koji kaže da je najveći poslodavac ovdje s najvećim prihodima, »ulovili« smo dok je još jedan kontejner vozio u nepristupačna sela. Kaže kako je grupacija uložila u deset godina 600 milijuna kuna u Glinu, kako zaposlenih ima 460. Potres im je do rušenja doveo četiri objekta, u krugu njegove tvornice je i potrebitih, i kuhinja, i skladište doniranog, i pripadnici raznih službi.

Unatoč dobrim plaćama teško je naći radnike – Elmor Baraković, direktor Drvnog centra Glina / snimio Davor Kovačević

– Treba ostati miran. Mi ne gledamo uopće na tvrtku, mi gubimo velika financijska sredstva što ne radimo, ali jednostavno što raditi i kako ako vam 60 radnika nema krov nad glavom. Mogli bismo početi raditi odmah, ali iz moralnih razloga ne želimo ljude u koje se uvukao strah još povlačiti dok se sve malo ne smiri, a dali smo i službama, civilnoj zaštiti sve resurse koje imamo i ne možemo početi s radom dok zadnji civil ne izađe iz tvornice, govori Baraković.

Samo, kakva je budućnost, ona privredna ovog kraja.

– Ne znam što bih vam rekao. Poslije rata ovaj cijeli kraj je malo zanemaren. Glina je bila drugi najveći sajam poljoprivrede poslije Gudovca. U socijalizmu, još dok je petrinjska firma otkupljivala sve, kooperacije su radile. Međutim, s obzirom na trgovinski način poslovanja nisu više bili konkurentni s dva, tri hektara i poljoprivreda je zamrla. Srpsko stanovništvo je ostalo u Novom Sadu, Beogradu, a starci su ostali. U obnovljeno su se naseljavali ljudi iz Bosne i kupovali kuće i cijela ta situacija je po meni nezgodna, jer taj koji je došao iz Bosne ne osjeća da je to njegov kraj, on bi ti prodao, vratio se u Bosnu, u Njemačkoj bi radio. Ja vam samo mogu reći da su u nas plaće Drvne industrije 35 posto veće, imamo dobre plaće i opet nam je teško naći radnike. Ja iz Slavonije vozim radnike. Problem je i socijale. Po meni, čovjek koji je zdrav ne treba dobivati socijalu, jer posla ima. Čovjek koji je bolestan, ubog i stariji, nemoćan treba primiti socijalu. Mislim da je to najteži križ ovog kraja i ta obnova, to što su se ljudi naučili nešto dobivati, a nisu naučili zaraditi, naučili su da država njima nešto treba dati. Ne treba nekog žaliti ako si sam ne želi pomoći. Ako vam kažem 7.500 kuna plaće za 186 sati i prijava, neodređeno, božićnice, regresi, a ne možete naći 30, 40 ljudi makar ih je 600 na burzi, onda sam vam sve rekao. Određeni ljudi, ne svi, bave se sustavom. Ne treba davati, treba ljudima omogućiti, mladim obiteljima, jeftine kredite, stambeno zbrinjavanje, da bi ostali, rafalno će Baraković.

Velimo, treba im dati posla. On ponavlja da posla ima koliko hoćete.

– Ja vam samo kažem da nas koji radimo nešto živcira tih 20 posto koji su na socijali, koji čekaju socijalu na korzu i onda odmah odu preko puta po pivu i dvije kutije cigarete, a problem im je dati sto kuna za djecu za balet ili nogomet. Takvi me živciraju, kaže Baraković.

Skupa hrana

Na izlazu iz Gline na cesti za Petrinju krave. Vesna Rukavina ima 12 muznih krava i šest junica. S ceste ih se vidi kako kroz prozor štale vire. Prodaju i telce, a dosta su, veli, Vindiji prodavali mlijeko, ali su odustali jer je cijena bila jako loša.

– Ovim se muž i ja bavimo od 2010., a prije se moj svekar time bavio. Najbolje je bilo prije rata. A sad ti dođe žao. Jer, žrtvuješ se i radiš za to blago, da nešto i zaradiš, da imaš od čega živjeti, ali hrana je dosta skupa, pribaviti hranu je skupo, jedino što su poticaji zasad dobri.

Vesna Rukavina dobila je prinovu u stali, jedna od krava se otelila, foto Davor Kovačević

Sve što vam treba je jedan dobar siguran otkup?

– Tako je. Imali smo tele malo i problem je tko će ga kupiti. Kod nas slabo to ide. Dolaze ljudi iz Zadra, iz Zagreba, kaže Vesna.

– Kupit ću ga ja, velimo.

– Hoćete vidjeti jedno malo? – pita nas.

– Hoćemo!

Kraj je ovaj imao jako stočarstvo, puno blaga, a sada nema ništa. Sad je to jako oslabilo, pogotovo pravoslavna sela. Skoro svaka kuća se tu bavila stočarstvom, danas su to Vesna i još jedan čovjek.

– Što država treba učiniti, kako ovaj kraj oživjeti? – pitamo.

– Ne znam gospodine, mi kao da smo ukleti. Najprije nas je rat, a sada nas je potres opet dotukao. Kao da nema snage za nešto bolje počinjati. Vi kad dođete u Zagreb, kao da ste došli na drugi kraj svijeta, priznaje Vesna.

Jedna kći studira u Zagrebu, druga je drugi gimnazije, sinu je 21 godina. Da ne bi otišli odavde!?

– Ne vjerujem da će ostati. I poslije rata vam je omladina odavde odlazila. Ne znam je li to do lokalne vlasti. Dođe mi nekad da je više zbog lokalne vlasti nego državne. Pogledajte vi Glinu, ovo što se porušilo, to je odavno trebalo porušiti. Dio grada je stvarno bio star, sve je poslije rata ostalo ruševno i sad se porušilo. Sreća je što nije bilo više žrtava. Nikako se poslije rata nije obnavljalo, ljudi što su obnovili, obnovili, drugo sve je staro, kaže Vesna.

– Znači, vas je »ubila« politika? – zaključujemo.

– Više nego išta, i lokalna i državna. Jednostavno, kao da smo zaboravljeni. Vidite ovu glavnu cestu, nemamo kanalizacije, nemamo nogostupa, od rata samo »bit će, bit će«.

Na Vesninoj kući puklo potkrovlje, dimnjak je otišao, ali, veli, dobro su prošli. Najteže joj je bilo za potresa gledati što će s kravama biti, njezinim kravicama s Banije. Moli nas da pišemo o svemu, samo da se nešto učini i mladost ne odlazi. »Možda će nakon ove katastrofe biti bolje«, pokušala je na tren samu sebe uvjeriti Vesna. Ma brzo se ispravila pa znatno glasnije dodala ono u što više vjeruje: »Neće, neće…«