Životni put fra Zvjezdana Vjekoslava Linića započeo je 1. ožujka 1941. u Svilnom, u blizini Gospinog svetišta na Trsatu, koje je uvelike odredilo njegov daljnji život. U 15. godini je novi dom pronašao u sjemeništu na zagrebačkom Kaptolu, gdje je pohađao srednju školu i gdje je po rukama kardinala Franje Kuharića zaređen za svećenika 29. lipnja 1967. Svoj pastoralni svećenički život posvetio je najviše mladima i Franjevačkom svjetovnom redu. Velikom broju mladih pomogao je da kroz sakramente kršćanske inicijacije upoznaju Kristovu ljubav. Njegov glavni svećenički posao bio je naviještanje evanđelja i to kroz redovite propovijedi na Kaptolu a potom i kroz brojne vjeronaučne susrete s mladima. Postao je poznat 80-ih zbog nastupa na radijskim postajama, a od tada je bio često prisutan u medijima šireći kršćansku poruku. Proteklih šesnaest godina djelovao je u kući susreta Tabor u Samoboru gdje je organizirao brojne tečajeve duhovnih vježbi, seminare duhovne obnove i slično za sve zainteresirane. To je bilo mjesto njegova novog početka i produbljivanja svega što je kroz dugi niz godina naviještao svojim propovijedanjem i brojnim predavanjima.

S obzirom na devetomjesečnu borbu s zolćudnom bolešću i sve teže tjelesno stanje u zadnje vrijeme, teško je bilo neočekivati da će zemaljski rastanak fra Zvjezdana i tolikog mnoštva ljudi koji su ga silno voljeli i poštivali, stići ubrzo. Već po prvim pretragama liječnici mu nisu davali previše izgleda, neki najviše do ovoga Božića. No, na žalost mnogih, 7. prosinac je datum koji će Svilno, Rijeka i Hrvatska trajno pamtiti. Nema više onog koji je pokazivao toliko sreće kada bi se svaki put vraćao rodnom kraju, podario vrijeme i utjehu svakom potrebitom čovjeku, ispričao mu poneki vic da ga oraspoloži i položio ruke na njegovu glavu da po njima Bog liječi. A koliko je takvih zadobilo duhovno i tjelesno ozdravljenje, vjerojatno će biti najvidljivije u srijedu na posljednjem ispraćaju fra Zvjezdana u Samoboru, njegovom drugom domu gdje je posljednja dva desetljeća živio i vodio Kuću susreta Tabor.

 – Nismo puno pričali, ali sve što mi je rekao, toliko se duboko usadilo u moje srce da i dan danas o tome često razmišljam. U Tabor sam počeo ići još 1998. i od tada sam puno puta odlazio s ciljem da ga čujem i promijenim dotadašnji život nabolje. I Bog me je po njemu obratio. Bio je poseban, veliki ljubitelj ljudi, pa iako i sam teško bolestan, brinuo se o zdravlju drugih. Kolikima je bio rame za plakanje, do te mjere da gdje god bi došao mnogi su ga čekali za razgovor, a za sve njih je pronašao vremena. Kada bi tumačio Božju riječ, mogli su ga svi razumijeti, ističe Josip, a Marin dodaje da bi u kuću znao dovesti cijeli autobus hodočasnika i naručiti svoje omiljeno jelo – kapuz i fažol te palentu kumpiricu.

– Jučer prije mise zornice primio sam žalosnu vijest da je preminuo naš Trsaćanin, Riječanin fra Zvjezdan Linić, svećenik, franjevac, voditelj tolikih seminara, a posebno veliki štovatelj Gospe Trsatske. U ovom samostanu proboravio je pet godina kao propovjednik, kao duhovni voditelj FSR-a. Uvijek je rado dolazio na Trsat jer ovdje je proveo svoju mladost kao ministrant, ovdje je dobio zvanje za franjevački i svećenički red, ovdje je slavio svoju prvu svetu misu. Franjevci su izgubili svoga subrata u franjevaštvu i svećeništvu, ali u vjeri i nadi u bolju budućnost dobili smo velikog zagovornika kod Boga, našega dragog fra Zvjezdana koji vjerujem i sada na nas misli i za nas moli, rekao je trsatski franjevac, njegov subrat u franjevaštvu i prijatelj, fra Serafin Sabol.

– Htio bih naglasiti: on nije nastupao kao što mnogi danas nastupaju, kao nekakav karizmatik i kao voditelj karizmatskih skupova. Naprotiv, on je ostao vjeran temeljnom svom konceptu – održavanju evangelizacijskih seminara. Što to znači? Njegovi skupovi su prije svega bili bolje i šire upoznavanje s temeljnim sadržajem kršćanstva i prihvaćanje sadržaja kršćanstva za svoju vlastitu kršćansku životnu praksu. Mnogi koji su prošli njegove seminare nisu to ni primijetili jer su htjeli doći na karizmatski seminar i tako su i mislili su na takvom seminaru bili. Ta specifičnost skupova koje je predvodio ostala je prisutna i bila je prepoznatljiva do posljednjeg seminara koji je održao. Želim to jako naglasiti zbog toga što karizmatski seminari i svi ti susreti s različitim profilima naših karizmatika, nisu drugo nego neki pokušaj kršćana da na nekog drugoga prebaci odgovornost za svoj vlastiti kršćanski život i da njemu stavi u ruke svoju vlastitu kršćansku egzistenciju, da on nekim posebnim činima – molitvama, polaganjem ruku, zazivima – riješi njegovu situaciju i pomogne mu da nastavi svoj kršćanski život na bolji način.

Kod nekoga takav stav doista i omogućuje da on tako iskorači korak naprijed, ali ne preuzima ni nadalje odgovornost za svoj vlastiti kršćanski život i ne pristupa kršćanstvu na jedan aktivan način, niti prema samome sebi, niti prema svom mjestu koje ima u kršćanskoj zajednici. Kod Zvjezdana se to nije događalo, on je upravo pomagao ljudima da se bolje udome u kršćanstvu, da ga bolje upoznaju, da ga nose, i da se s njegovog seminara vrate s pozitivnom dispozicijom: kršćanstvo živjeti na odgovoran način i prema samome sebi i prema kršćanskoj zajednici kojoj pripadaju, odnosno prema kršćanskoj zajednici u cijelosti u Crkvi našega naroda, apostrofira dr. Hoško izražavajući uvjerenje da će ta njegova baština biti prihvaćena i od strane onih koji nastavljaju karizmatske susrete.

– Kada se Zvjezdan prije nešto više od pola godine susreo sa svojom bolešću, on ju je prihvatio i srodio se s njom. Još unatrag dva mjeseca  vodio je seminare, odnosno barem bi ih otvorio i djelomično bio prisutan, a u njegovo ime vodio ih je fra Ivan Matić koji će najvjerojatnije nastaviti to njegovo djelovanje. U posljednje vrijeme je bio gotovo potpuno nemoćan, ali je podnosio svoju nemoć ne samo stoički nego s vjerom jer je svaki dan pristupao pričesti u onim trenucima kada je bio svjestan, kaže naš sugovornik zaključujući da je odlazak fra Zvjezdana za franjevce veliki udarac.

– Bit ćemo osjetljivo siromašniji, ali vjerujem da će upravo njegova smrt na svoj način prerasti u jednu oporuku koja će imati karakter inicijative, koja će izazvati kod mnogih mlađih i razmišljanje da se bolje upozna njegovo djelovanje i da se dogodi spremnost da se ide njegovim putem, da služba toj novoj evangelizaciji postane za nas veliki zadatak od kojega nitko od nas, ni od onih koji su ga voljeli ne odustaje, poručuje dr. Hoško.