Foto N. Reberšak
Dok s Bogoslovnog poručuju – nudimo novu domenziju studiranja, pobunjenici s Filozofskog poručuju da se ne radi o »kulturnom ratu« između ateista i vjernika, nego o borbi za materijalni položaj i protiv crkvenih struktura koje manipuliraju vjerom i dogmom u korist širenja vlastitog utjecaja
Kako se bliži sjednica Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu na kojoj će se glasovati o njegovoj suradnji s Katoličko-bogoslovnim fakultetom, lonac koji je najava sklapanja novog ugovora zakuhala sve je bliži vrenju.
Dan uoči sjednice Vijeća održat će se studentski plenum, a kao jedna od mogućih opcija otpora spominje se i blokada Filozofskog fakulteta. Komunikacija uprave i protivnika tog ugovora na niskoj je razini, a proteklih se dana svela na loptanje povremeno uvredljivim priopćenjima. O pozadini sukoba i ugovora u kojem dio Filozofskog fakulteta vidi puzajuću klerikalizaciju, »zaraćene« strane ne mogu naći zajednički jezik, a isključivost je etiketa koja se najčešće nastoji zalijepiti protivniku. Pobunjenici s Filozofskog fakulteta poručuju da se ne radi o »kulturnom ratu« između ateista i vjernika, nego o borbi za materijalni položaj i protiv crkvenih struktura koje manipuliraju vjerom i dogmom u korist širenja vlastitog utjecaja.
Dekan Katoličko-bogoslovnog fakulteta, Tonči Matulić, prozvao je pobunjene nastavnike za »akademski klerikalizam«, a tvrdi da o jačanju crkvenog utjecaja u društvu, niti preko ove suradnje, nema ni govora.
– Nazvao sam »akademskim klerikalizmom« radikalno protivljenje nastavnoj suradnji između Filozofskog fakulteta i Katoličkoga bogoslovnog fakulteta od strane jednog, čini se ipak manjeg dijela nastavnika i studenata Filozofskog fakulteta. Tu sam sintagmu posudio od jednog uglednog pokojnog profesora s Filozofskog fakulteta koji je njome označio, između ostaloga, radikalnu isključivost i nedostatak samokritičnosti, objašnjava Matulić. Ugovor FFZG-a s KBF-om, kaže, nema nikakve veze s politikom, a još manje sa širenjem utjecaja Crkve.
Ponuda legalna i legitimna
– Prijedlog ugovora je čisto i strogo stvar unutarsveučilišne suradnje dviju ili više punopravnih sastavnica, a koja se danas više nego ikada ranije preporučuje, zagovara i očekuje. Dakle, suradnja je legalna i legitimna. Prijedlog ugovora nema veze s dnevnopolitičkim ozračjem, a još manje sa širenjem utjecaja Crkve u takvom ozračju koje istini za volju niti vidim niti osjećam. Treba se prisjetiti da smo prvu verziju ugovora već potpisali u lipnju 2014., usred mandata bivše državne vlasti. Prema tome, ne radi se o utjecaju politike ili Crkve, nego možda prije o izražavanju ideološkog i političkog neslaganja preko leđa jedne čisto i strogo akademske stvari, neslaganja koje možda i jest usmjereno prema sadašnjoj državnoj vlasti. Mnogi su već primijetili i konstatirali da se pokret akademske solidarnosti nije oglašavao za vrijeme bivše državne vlasti, konstatira Matulić.
Bojazan studenata FFZG-a da će se lakše od njih zaposliti KBF-ovci koji uz studij vjeronauka završe, primjerice, povijest ili filozofiju na FFZG-u, Matulić smatra posve neutemeljenom. – To uopće nije predmet ugovora o suradnji. Fakulteti su znanstveno-nastavne ustanove, a ne ustanove za zapošljavanje. Ovdje se najprije radi o budućim studentima koji tek trebaju ući u sveučilišni sustav, a onda trebaju završiti studij. Suradnjom im se pruža jedna nova i sasvim normalna mogućnost studiranja. Što u tome ima loše? Inzistiranje na problemu zapošljivosti samo pokazuje dubinu neslaganja nekih da se uspostavi preporučena, očekivana i poželjna nastavna suradnja među našim fakultetima od koje svi možemo imati samo dobre i korisne rezultate, a nikakve štete – poručuje dekan KBF-a.
– Ako netko ističe samo negativne i loše konotacije, to je samo još jedan način protivljenja suradnji. Pritom je riječ o protivljenju samo nekih, a nipošto ne svih, a pogotovo ne o takvom službenom stavu fakulteta ili sveučilišta. Treba žaliti dijelove akademske zajednice koji se bore protiv normalne i poželjne unutarsveučilišne nastavne suradnje, a pogotovo kad to čine neakademskim pristupom i sredstvima, smatra Matulić.
Vjera i razum se susreću
Dok plenumaši KBF-u predbacuju dogmatizam koji nema mnogo veze sa znanošću, dekan tvrdi da se radi o krajnje površnom stavu.
– Ako pod dogmom mislite na dogmatizam, a pod znanošću scijentizam, onda je jasno da su nespojivi, štoviše, među njima nema dijaloga jer boluju od iste bolesti koju možemo nazvati radikalna isključivost. Kad bi samo jedan gram dogmatizma ili fundamentalizma stanovao na KBF-u, odmah bih otišao s njega, poručuje Matulić. Naprotiv, kaže, na KBF-u stanuje »duboko uvjerenje da između vjere i razuma, odnosno teologije i pozitivnih znanosti, u temeljima ne postoji proturječje«.
– U svojim najdubljim sferama vjera i razum se susreću, a mogu se susretati samo ako u svakodnevnoj djelatnosti njegujemo otvoreni partnerski dijalog, a ne hegemoniju i isključivost. KBF je jednoznačno opredjeljen za otvoreni partnerski dijalog vjere i razuma, teologije i pozitivnih znanosti. Sve drugo mu je strano. Razgovarate s osobom koja svakodnevno radi na planu produbljivanja i promicanja dijaloga vjere i razuma. S time je neodvojivo povezana praksa snošljivosti, razumijevanja i prihvaćanja. Problem se ne sastoji u tome gdje je tko i što studirao, nego je li završeni student stekao kvalitetno obrazovanje i usvojio sve izlazne kompetencije među kojima nitko i nigdje ne navodi dogmatizam niti scijentizam, to jest fundamentalizam. Ipak, kako papir svašta podnosi, nije dovoljno da takvih ekstremističkih stavova nema samo u popisu izlaznih kompetencija, nego je daleko važnije da ih nema po fakultetskim predavaonicama, kabinetima i hodnicima, bilo verbalno bilo gestama. A posljednjih tjedana se čulo mnogo različitih pa i ružnih i uvredljivih ekstremnih izjava. Ponosan sam što u tome nije sudjelovao KBF, a nije jer promiče otvoreni partnerski dijalog vjere i razuma. Jedina boja s kojom KBF raspolaže je prijateljstvo i otvoreni partnerski dijalog u akademskoj zajednici, i šire, tvrdi Matulić.
Štetne posljedice po studente i fakultet
Pojedini profesori FFZG-a, te studentski plenum, formiranje zajedničkog dvopredmetnog studija s KBF-om vidi kao potpuno pogrešnu inicijativu, koja bi imala štetne posljedice za studente Filozofskog fakulteta i za fakultet u cjelini. Treba se, kažu, suprotstaviti »malicioznom pokušaju pokorenja uma, ukidanju autonomije Filozofskog fakulteta, komercijalizaciji obrazovanja, retradicionalizaciji društva i pedagoškom inženjeringu«, i pritom se zalagati za sekularno i besplatno obrazovanje za sve i svugdje.
– Činjenica je da Katoličko-bogoslovni fakultet funkcionira na diskriminatoran način. S takvom ustanovom temeljenom na dogmama, preko koje Katolička crkva želi proširiti svoj utjecaj na obrazovni sustav, a onda i na društvo, Filozofski fakultet ne može surađivati, ponavlja Robert Faber, član Akademske solidarnosti i Plenuma FFZG-a. Mijenjanje pojedinih članaka ugovora od strane uprave FFZG-a samo je bacanje prašine u oči, tvrdi Faber, koji smatra da kompromisno rješenje nije moguće te da formiranje zajedničkog dvopredmetnog studija u bilo kakvoj kombinaciji nije dobrodošlo na FFZG-u.
– Problem je u tome da će studenti Filozofskog fakulteta biti zakinuti kad se budu htjeli zaposliti u školi. Vjeroučitelj, naime, ne prolazi natječaj za radno mjesto u školi, već ga postavlja biskup. Kad takva osoba bude imala i druge kompetencije, lakše će se zaposliti na druge pozicije, kao nastavnik drugih predmeta, na štetu studenata FFZG-a. Ugovor, ma u kojem obliku, taj problem ne može riješiti, tvrdi Faber.
Ono što ozbiljno muči nastavnike i studente FFZG-a jest i navodna nekompatibilnost dviju ustanova, odnosno podložnost KBF-a Svetoj Stolici i kanonskom pravu.
– Statutom i drugim aktima propisano je da se nastavni programi KBF-a donose u dogovoru s Kongregacijom za katolički odgoj ili papinskim sveučilištem, a svaki nastavnik KBF-a mora imati pristanak ordinarija. To su vrlo mutne stvari, ne zna se kako bi to funkcioniralo u slučaju zajedničkog dvopredmetnog studija, a iz prakse u Hrvatskoj često vidimo da je kanonsko pravo iznad građanskog prava. Sve civilne udruge dužne su podnositi redovna financijska izvješća, a na crkvene se to ne odnosi. Ako galamite iznad dozvoljenih decibela doći će vam policija, a crkvena zvonjava nikada nije problem. Bojimo se da će ti zakoni postati jači od onih kojima se danas Filozofski fakultet ravna. Naši bi se studenti morali prilagođavati njihovim pravilima, a upitno je što bi bilo s kolegijima koji se po mnogočemu kose s naukom koji se poučava na KBF-u – upozorava Faber.
Dogmatski okvir
Retradicionalizacija društva i pedagoški inženjering o kojem u Akademskoj solidarnosti govore manifestirali bi se, prema scenariju kojeg se boje, infiltracijom u škole nastavničkog kadra koji bi, u svim predmetima koje bi studenti KBF-a potencijalno mogli predavati, promovirao katolički pogled na svijet.
– Nije mi ni u primisli nekoga vrijeđati, generalizirati ili umanjivati vrijednost studenata KBF-a, na tom su se fakultetu školovali mnogi sjajni teolozi. Ali bojim se da će oni koji dobiju mjesto u školi morati funkcionirati u dogmatskom okviru. Sigurno na KBF-u ima ljudi koji promišljaju, ali takvih u obrazovnom sustavu neće biti – uvjeren je Faber.
Daljnje će aktivnosti plenuma, kaže Faber, ovisiti o drugoj strani, a u slučaju nametanja ugovora s KBF-om studenti i zaposleni će, najavljuje, »preko plenuma adekvatno odgovoriti u smjeru zaštite interesa FFZG-a, ali i obrazovanja i društva u cjelini«.
Opcija koju zagovara dekan FFZG-a Vlatko Previšić, a svela bi se na to da odsjeci koji ne žele sudjelovati u programu zajedničkog dvopredmetnog studija izostanu iz te priče i iz spornog ugovora, za njega nije prihvatljiva.
Postoje europska iskustva
– U ovakve je sporove bolje ući hladne glave i s argumentima: »klerikalizacija« zacijelo nije valjan argument, niti kvalifikacija koja pomaže razrješiti ovaj čvor, upozorava Grünfelder. Namjera KBF-a da omogući studentima KBF-a upis drugog predmeta na Filozofskom fakultetu, ili obratno, za nju je opravdana je, jer kombinacija predmeta Religijska pedagogija i katehetika uz neki predmet na Filozofskom fakultetu na austrijskim i njemačkim sveučilištima, kaže, postoji već više od 40 godina. U tim državama studenti koji s predmetom Religijske pedagogije i katehetike kombiniraju uglavnom klasičnu filologiju, povijest, politologiju, vide sebe kao gimnazijske profesore, ali i u novinarstvu ili u savjetodavnim tijelima političkih stranaka. No, to ne znači da nema sporova i dvojbi i u takvim sveučilišnim sustavima.
Suradnja Filozofskog fakulteta i KBF-a za njega nema alternative, jer KBF, kaže, želi pružiti novi oblik studiranja kojim budućim studentima omogućava stjecanje kvalitetnije, mnogo šire i otvorenije izobrazbe od one u okvirima jednopredmetnog studija.
– U zajedničkom ostvarenju tog uzvišenog i hvalevrijednog cilja KBF prepoznaje upravo Filozofski fakultet kao akademskog partnera. Nema pravih akademskih i obrazovnih argumenata protiv takve suradnje i nezamislivo mi je da se ona ne bi dogodila, bez obzira na dubinsko protivljenje nekih koji, da bi se pokazali relevantnim, posežu za mnoštvom neakademskih i neobrazovnih argumenata, zaključuje Matulić.
Dvojba oko toga treba li miješati teologiju s ostalim sveučilišnim pravcima, kaže, ima dublji razlog, a pitanje je postoje li drugi razlozi, osim pragmatičnih, za mjesto teologije na državnim sveučilištima.
– Pragmatične je razloge lako navesti: obrazovanje crkvenih službenika, poglavito svećenika, pastora, propovjednika, kateheta, religijskih pedagoga, ne treba ostati izolirano između »crkvenih zidova«, kaže Grünfleder. Postoje teološki fakulteti, za znanstveni pomladak, i crkvena veleučilišta, za edukaciju svećenika, pastora i drugih. Međutim, iskustva samih kršćanskih crkvi s takvom izobrazbom svećenika nisu najbolja, pa sve mjesne crkve nastoje svoje buduće svećenike »do kraja formirati« na javnim sveučilištima. Zaštićeni crkveni »biotop« nije u stanju svećenike, katehete, pastoralne djelatnike osposobiti da se uspješno nose sa svim izazovima, pa i provokacijama, sredine koje su u Europi uglavnom sekularizirane do visokog stupnja areligioznosti – navodi teologinja.
Susreti sa sekularnim svijetom u svoj svojoj raznolikosti i interdisciplinarni studij, kakav je doktorski studij teoloških fakulteta, potrebni su, ističe, za ovladavanje teoretskim temeljima za »teologiziranje«.
– Teologija kao znanost koja promišlja temelje svojeg znanstvenog rada i u čije je temelje ugrađena apriori-vjera u postojanje »Nečega«, živog personalnog Boga koji se Čovjeku objavio, nema odgovornost samo prema vjeri vjernika svojeg okruženja. Ona može i mora funkcionirati kao »intelektualna savjest Crkve«, održavati odvojenost između žive vjerske stvarnosti i njezine administracije s jedne strane, i kritički budnog praćenja razvitka s druge strane. Fiktivnost teoloških temelja sve je manji problem za znanstvenost teologije, jer se sve znanstvene discipline udaljavaju od zamisli da moraju kreirati ili dograđivati sisteme, a sve više se okreću ideji da znanstveni proces treba počivati na istraživanju i proširivanju fonda znanja, tumači Grünfelder.
Svađe teologa i službenih čuvara vjere
Zbog toga, za nju suradnja dvaju institucija ne bi smjela biti sporna. Teolozi, vezani uz svoje crkvene autoritete, imaju pravo i odgovornost u znanstvenoj praksi kritički propitkivati jezgro vjere i crkvenog naučavanja. Teologija, kaže, mora raditi interdisciplinarno i u tome biti neovisna o crkvenom naučavanju, što u praksi izaziva učestale sukobe i disciplinske svađe između teologa kao slobodnih znanstvenika i službenih čuvara vjere.
– Kršćanstvo je religija slobode, odgovornosti prema istini, institucionalizirane kritike religije i u tom smislu na Filozofskom fakultetu pruža podršku drugim disciplinama u zajedničkoj borbi za proširenje znanosti. Istisnuti KBF s Filozofskog fakulteta, pod uvjetom da KBF čuva i brani slobodu svojim znanstvenicima, bilo bi, tvrdi pogrešno, pa poziva sve koji »tako žustro brane sekularnost Filozofskog fakulteta da upregnu snage za plodan razgovor o uvjetima pod kojima bi KBF surađivao s Filozofskim fakultetom«.
Iako se načelno zalaže za suradnju, Grünfelder nije posve sigurna u to da je zagrebački KBF na znanstvenoj razini koja se od njega očekuje.
– Crkva vjernicima u Hrvatskoj umjesto svoje prave uloge u širenju socijalne osjetljivosti pruža »event«, kao prilikom dočeka sarkofaga Sv. Leopolda Mandića, kojeg je papa Franjo proglasio zaštitnikom Godine milosrđa. Na pitanje znaju li zašto se svetac nalazi ovdje, zašto se štuje, vjernici reporterima nisu znali odgovoriti, kao ni što im znači »godina milosrđa«. Umjesto toga su nagađali je li Sv. Leopold Mandić uopće Hrvat, i kako to može biti Hrvat netko tko dolazi iz Boke Kotorske? Da nije, horribile dictu, pravoslavac! A takve špekulacije otvaraju ponore duša vjernika, u kojima su Hrvati i »pravoslavci«, da Crnogorce ne spominjemo, još uvijek dva nepomirljiva svijeta, komentar je Anamarie Grünfelder na doček sveca u Hrvatskoj.
– Mislim da Crkva KBF koristi kao polugu za afirmaciju među intelektualnim slojem društva. O tome da li je KBF fakultet kojem je prema znanstvenom profilu zaista mjesto u znanosti, ne bih željela špekulirati jer premalo poznajem situaciju. Kad vidim znanstvenu produkciju i doprinos KBF-a stvaranju znanja, onda sam skeptična. Što se, pak, tiče, obrazovnog profila studenata, imala sam diskusije sa studenticama i studentima afiliranih ustanova u drugim gradovima, pa me neki studenti ozbiljno zapitaju kako kao teolog mogu dovoditi u pitanje mjesto katoličkog vjeronauka ili crkveni stav o kontracepciji.
Jedna od bojazni koje se vežu uz ulazak KBF-a na FFZG, da iza toga stoje crkvene strukture udružene s desno-konzervativnom vlašću koja ih podupire, po mišljenju austrijske teologinje ne bi trebala brinuti hrvatsko društvo jer crkvene krugove ne smatra previše utjecajnima.
– Vlada se koristi autoritetom Katoličke crkve među vjernicima, ali i Katolička crkva se služi mogućnostima Vlade da progura svoje interese. Da Crkva ima utjecaja na javni život, pa i na vladu i pojedine članove vlade, o tom, po tom. Osim protokolarnog sudjelovanja političkih dužnosnika u crkvenom životu ne vidim neki posebni »imput«, osim što pojedini dužnosnici u žaru da preduhitre želje Crkve poduzmu neke nestručne zahvate. S druge strane, Crkva nije angažirana niti na području socijalne i gospodarske politike. Sudeći prema glavnim naglascima crkvenog tiska, Crkva sudjeluje više u »frakcijskim borbama« između »fašista«, »ustaša« i »četnika« s jedne, a antifašista, komunista, ljevičara, s druge strane. Ne primjećujem njen utjecaj na svijest i osjetljivost članova vlade za one slojeve društva, do kojih je papi mnogo stalo. U tom smislu bih poželjela što veći pritisak iz Crkve, poručuje Grünfelder.
Hrvatsko društvo je, kaže, katoličko po nacionalno-konfesionalnom ključu, ali po životnom stilu ne odstupa od prosjeka katoličkih zemalja u Europi. Ako bi se Hrvatska počela razvijati u klerikalističku državu, u što sumnja, Crkva bi se, zaključuje, suočila sa snažnom oporbom, jer se ispod katoličkog »laka« nazire duboko uvriježena liberalna, pa čak i antiklerikalna tradicija. No, neovisno o tradicionalnosti, površnoj ili promišljenoj religioznosti, Hrvati uvijek iznova dokazuju zadivljujuću solidarnost s ljudima u nevolji, bilo da se radilo o žrtvama poplave ili izbjeglicama s Bliskog Istoka. To je jedna od najljepših osobina hrvatskog naroda, i tko to još tvrdi da ga je komunizam pokvario, zaključuje Grünfelder!
