Kao što smo već izvijestili, Državno sudbeno vijeće potvrdilo nam je da vode stegovni postupak protiv suca Trgovačkog suda Radovana Dobronića, kandidata predsjednika Zorana Milanovića za predsjednika Vrhovnog suda.

Dobronić je za naš list rekao da mu je to “prvi glas, nitko mi o tome dosad nije ništa rekao”.

No, čim smo ga upoznali s tim za što ga se tereti, znao je što je posrijedi. Opširno nam je ispričao kako se, iz njegove perspektive, u ovom slučaju manifestira puno toga lošeg što karakterizira hrvatsko pravosuđe, o čemu je on, rekao nam je, pisao i u programu rada s kojim se prijavio na javni poziv za predsjednika Vrhovnog suda.

Nije želio ulaziti u detalje programa što ga je napisao da bi mogao biti kandidat za predsjednika Vrhovnog suda, ali nam je otkrio nešto iz njega što se tiče baš normi sudaca.

– Nema nikoga tko je poput mene izdržao 25 godina isključivo kao parnični sudac. Svi drugi su otišli u lakše odjele jer su norme jednostavno nerealne, voluntarističke. Možete godinama kao sudac dobivati skoro samo teške predmete, njih se uopće ne vrednuje adekvatno, a natalože vam se.

Predsjednik Trgovačkog suda Radić je svjestan toga, ali ne želi se zamjeriti Ministarstvu pravosuđa koje ih je propisalo nego se pribjeglo rješenju, koje je još aktualno, prema kojem svi parnični suci, osim mene, rade takozvane sumarne stečajeve.

Naprave se u sklopu toga dvije, tri šablone i zatim suci gotovo da mogu dati svojim zapisničarima da napišu odluke. Ja to nisam želio prihvatiti, iako mi se čak pokušalo naturiti te sumarne stečajeve jer je jasno koliko je na drukčiji način teško ispuniti normu.

Pobunio sam se, rekao sam im da sam parnični sudac, da me to zanima. Tako sam ja na Trgovačkom sudu ostao jedini parnični sudac, ostali su to mahom na papiru, ali svoje norme puno lakše odrađuju, objašnjava Dobronić.

– A da se predmete ispravno vrednuje, ja bih posljednjih nekoliko godina ispunio svoje dvije do tri norme. Nije važno koliko stranica ima pojedini sudski spis, kolika je financijska vrijednost spora, zbrajaju se doslovno kruške i jabuke, a kako bi statistika bila zadovoljena.

Stavio sam u svoj program da te norme nemaju smisla jer ih nema niti jedna nama slična kontinentalna država. Nema to nigdje u Europskoj uniji. Suci moraju biti odgovorne osobe, a ne da im se nameću nekakve norme. Je li netko čuo da njemački ili austrijski suci zabušavaju?

Ne zabušavaju iako nemaju zadane norme. Sigurno spadam među tri do pet sudaca koji su u 25 godina riješili najviše teških predmeta, ali, eto, nisam jednom ispunio normu. Zato sam napisao u programu da se ne smije tražiti od sudaca da u mjesec ili godinu dana moraju riješiti neki precizan broj predmeta, bez obzira na njihovu težinu.

Ta su Okvirna mjerila promašena, apsurdna koncepcija i toga je dosta. Imate suce koji, na osnovu laganih predmeta, znaju za dva, tri mjeseca ispuniti godišnju normu i onda se ostatak godine šetuckaju ili se prave da rade.

Istovremeno su predsjednici sudova goniči sudaca, samo se time bave, vode gole statistike, rekao nam je sudac Dobronić.

Sudac Dobronić je, dakle, uvjeren da nije ništa loše učinio, da je stegovni postupak protiv njega neutemeljen, ali mu je jasno da to može ugroziti njegovu kandidaturu za predsjednika Vrhovnog suda.

– Naravno da netko može reći da se pokazuje da ja nisam kompetentan sudac i može to utjecati na izbor predsjednika Vrhovnog suda. Smeta mi što taj stegovni, o kojem me nisu niti obavijestili, nisu već ranije okončali nego ga sada izvlače.

Ocjenjivanje se u ovako postavljenom sustavu pretvorilo u ucjenjivanje. Ako si pokoran i ništa ne govoriš, onda te nitko ne dira, ali u suprotnom ti se neispunjenje norme izvlači kao neki veliki krimen.

Ovo protiv mene izašlo je, siguran sam, iz sudačkih krugova, ali ja sam na sve spreman, zaključuje Dobronić.