Nakon što je sanitetski prijevoz iz domova zdravlja pred dvije godine prešao pod okrilje zavoda za hitnu medicinu, uočen je kontinuirani porast broja naloga za sanitetski prijevoz koje pišu liječnici obiteljske medicine.

Na to su upozorili ravnatelji pojedinih zavoda za hitnu medicinu, a Udruga poslodavaca u zdravstvu (UPUZ) zbog svega je zatražila sastanak s ravnateljem Hrvatskog zavoda za osiguranje kako bi se našlo rješenje za ovaj problem.

Sanitetski se prijevoz, kažu u UPUZ-u, angažira bez jasno definiranih medicinskih indikacija, što dovodi do opterećenja sustava i otežava pravodobno planiranje prijevoza.

Također je, tvrde, prisutno preklapanje sanitetskog i hitnog prijevoza te nedovoljno jasna podjela odgovornosti između naručitelja i izvršitelja.

Veće potrebe

– Prerano je donositi zaključke o razlozima takvog trenda, no smatramo da je potrebno detaljno analizirati stanje i utvrditi radi li se o stvarnom povećanju potreba ili o promjenama u načinu propisivanja i organizacije prijevoza.

Treba provjeriti primjenjuju li se indikacije za sanitetski prijevoz na jednak način kao i ranije. Ne želimo donositi preuranjene zaključke, ali svakako smatramo da je potrebno otvoriti stručnu raspravu o tome, veli Dražen Jurković, direktor UPUZ-a.

Dodaje kako zdravstveni sustav već godinama funkcionira pod velikim pritiskom, na granici svojih mogućnosti, te svako povećanje broja usluga dodatno opterećuje zaposlene, vozni park i organizaciju rada.

– To ne znači da se usluga ne pruža ili da su pacijenti uskraćeni, ali stvara dodatni pritisak na sustav koji je već opterećen velikim brojem zahtjeva. Ako se pokaže da je broj sanitetskih prijevoza značajno porastao, morat ćemo utvrditi što je uzrok tome i postoji li potreba za određenim organizacijskim ili financijskim prilagodbama, poručuje.

Mogući razlog tom trendu vidi u prelasku saniteta iz domova zdravlja, gdje su liječnici obiteljske medicine i službe sanitetskog prijevoza ranije djelovali unutar istog sustava.

– Dok je sanitetski prijevoz bio u domovima zdravlja, postojao je neposredniji kontakt između liječnika koji izdaju uputnice i službi koje organiziraju prijevoz. Sada je sustav organiziran drugačije i treba vidjeti ima li to utjecaja na broj odobrenih prijevoza, zaključuje Jurković.

Obiteljski liječnici pak upozoravaju na činjenicu da je sve više starijeg stanovištva i kroničnih bolesnika, što automatski povećava potrebe za sanitetskim prijevozom.

No, zagovaraju i određene promjene u sustavu prijevoza pacijenata do zdravstvene ustanove i natrag, koji se ne mora nužno oslanjati na medicinska vozila i medicinsko osoblje.

Bilo bi, kažu, dobro da se pacijentima kojima treba samo fizički prijevoz do bolnice i natrag, a pritom ne trebaju krevet ili medicinsku skrb, iz zdravstvenog osiguranja pokrije trošak taksi-prijevoza.

Ograničeni kapaciteti

– Povećana potreba za sanitetskim prijevozom nije iznenađenje. Imamo sve više starijih osoba, onkoloških bolesnika, pacijenata na dijalizi te velik broj ljudi koji žive s kroničnim bolestima koje su nekad značajno skraćivale životni vijek.

To podrazumijeva i veću potrebu za prijevozom do zdravstvenih ustanova, komentira Vikica Krolo, zamjenica predsjednika Hrvatske liječničke komore (HLK).

Ona tvrdi da liječnici obiteljske medicine ne izdaju naloge za sanitetski prijevoz bez opravdanog razloga te odbacuje mogućnost da je povećani broj prijevoza posljedica preliberalnog odobravanja usluge.

Vikica Krolo / Foto Luka Stanzl/PIXSELL

– Istina je da liječnici obiteljske medicine odlučuju o tome hoće li nekome odobriti sanitetski prijevoz, ali nitko neće izdati nalog osobi koja ne ispunjava uvjete za tu uslugu.

Zbog toga mislim da nije opravdano odgovornost tražiti u liječnicima. Potrebe stanovništva su objektivno veće nego prije, dok su kapaciteti sustava ostali uglavnom isti, poručuje.

U praksi se, po njenim riječima, već dobrano vide znakovi opterećenosti sustava sanitetskog prijevoza. Pacijenti po čitav dan čekaju sanitetski prijevoz, osobito nakon otpusta iz bolnice, pa tako svjedoči situacijama da pacijent nakon otpusta od jutra do 10 uvečer čeka da ga sanitetsko vozilo odveze kući.

– To pokazuje da sustav funkcionira, ali pod velikim opterećenjem. Problem nije u tome što se usluga ne pruža, nego što postoje ograničenja u kapacitetima, broju vozila i raspoloživih djelatnika, ističe Vikica Krolo.

Po njenu mišljenju, dio problema mogao bi se riješiti uvođenjem fleksibilnijih modela prijevoza za pacijente kojima nije potrebna medicinska pratnja.

Plaćanje prijevoza taksijem

– Ne trebaju svi korisnici sanitetskog prijevoza vozilo opremljeno za medicinsku skrb i pratnju zdravstvenog djelatnika. Postoji velik broj pacijenata koji mogu samostalno sjediti, kretati se i putovati, ali nemaju vlastiti prijevoz niti članove obitelji koji ih mogu odvesti na terapiju.

Za takve slučajeve trebalo bi razmotriti model refundacije taksi-prijevoza ili ugovaranja posebnih prijevoznih usluga. To bi pacijentima bilo jednostavnije, a rasteretilo bi sanitetske službe za prijevoz najtežih bolesnika, predlaže Krolo i poručuje da se liječnike ne smije pretvarati u kontrolore koji će ograničavati usluge pacijentima s ciljem smanjenja troškova, već uskladiti potrebe stanovništva i kapacitete sustava.