RIJEKA – Tridesetak godina pasivnog upravljanja turizmom dovelo je do loše strukture smještaja koja je u 80-im godinama prošlog stoljeća ustvari bila bolja nego danas. Pokazuje to analiza koju je Siniša Topalović, direktor turističkog savjetovanja u tvrtki Horwath HTL, predstavio na nedavnom Kongresu hotelijera.

– To je, nažalost, istina. Mi smo krajem osamdesetih godina imali preko 15 posto udjela hotelskog smještaja, privatnog smještaja samo 35 posto, a kampova oko 30 posto. Udio hotelskog smještaja u vrijeme Domovinskog rata čak je i povećan na dvadesetak posto da bi se od kraja devedesetih godina taj udio hotela počeo smanjivati. Tako smo s 20 posto udjela pali na današnjih samo 9 posto. To se nikada u povijesti hrvatskog turizma nije dogodilo. A istovremeno je udio privatnog smještaja s tridesetak postao, porastao na preko 65 posto što je, jednako tako, povijesno visok udio. Isto tako, tu imamo i 20 posto smještajnih kapaciteta u kampovima, što znači da preko 85 posto smještajne strukture imamo u ova dva oblika smještaja. To je uvjerljivo najgora smještajna struktura u Europi, a potencijalno i u svijetu, ukazao je na ove brojke Topalović, pojašnjavajući kako je to rezultat svih problema u hrvatskom turizmu kojim se od osamostaljenja, bez obzira na to tko je na vlasti, nitko nije sustavno bavio. Jer ovaj sektor stvara najmanje problema, odnosno »sam po sebi stvara prihode«.

Napad na prostor

– Problem je kontinuirano neupravljanje razvojem turizma i to se vidi po tome što smo u jednom od najatraktivnijih mediteranskih prostora uspjeli stvoriti jednu od najneproduktivnijih turističkih industrija. U turističkom smislu nije odgovornost političkih elita da su nešto krivo napravile, nego su upravo nečinjenjem i bježanjem od problema te populizmom dozvolile da se kroz dugi vremenski period konstantno umanjuje sposobnost održivog razvoja, što je vidljivo i po tome da je hrvatski turizam stvorio jedan od najvećih pritisaka na prostor u globalnoj usporedbi, upozorio je Topalović navodeći još nekoliko parametara koji ukazuju na aktualnu situaciju u hrvatskom turizmu.
Građevinski eldorado je kroz desetljeća napravio velik napad na sam prostor tako da je Hrvatska već sada po broju turističkih kreveta po kvadratnom kilometru ispred Italije, Austrije, Grčke, Cipra, Francuske… Hrvatska, naime, ukazuje Topalović, ima 20 turističkih kreveta po kvadratnom kilometru površine, dok je iza nje turistička velesila Italija sa 17 kreveta, slijedi Austrija s 12, Grčka s 10 kreveta po kvadratnom kilometru.

– To su ozbiljne diskrepancije u odnosu na konkurenciju. Dakle, jedna Grčka, koja je turistički iznimno razvijena, ima dvostruko manje kreveta po kvadratnom kilometru od Hrvatske, dodao je Topalović.

S druge strane, dodaje, Hrvatska je u cijelom svijetu druga po broju dolazaka turista u odnosu na broj stanovnika.

– Po ovom pokazatelju prvi je Macao, druga Hrvatska, treći je Hong Kong, a četvrta Austrija. Međutim, pitanje je što Austrija radi s takvim turističkim prometom, a što mi. Austrijanci su prihvatili turizam kao priliku za stvaranje blagostanja. Prosječna potrošnja u Austriji iznosi preko 230 eura po noćenju stranoga gosta, dok u Hrvatskoj uprihodimo gotovo dvostruko manje, svega 130 eura. Dakle, oni svoju turističku aktivnost zbog kvalitete koju imaju i koja je bila uvjet razvoja, mogu i naplatiti.

Nitko ne moli

Danas stoga ne možemo reći da je Austrija nekakva low cost destinacija unatoč velikom intenzitetu turističke aktivnosti, dapače. S time da svoj turistički volumen uspijevaju provući kroz cijelu godinu, a ponudu su diverzificirali na način da nude i kongresni proizvod u Beču, kulturni proizvod u Salzburgu, Beču i Grazu, sportsko-rekreativni, outdoor… To nije ništa nastalo preko noći, no nije ni hrvatski turizam od jučer, imamo 30 godina od osamostaljenja iza sebe i jako malo konkretnih iskoraka, naveo je Topalović, podsjetivši na brojne probleme i ograničenja koja Hrvatsku čine neatraktivnom za investicijski iskorak.

Primjerice, godinama se nije riješilo pitanje turističkog zemljišta, zakonodavstvo je takvo da je investitor na vjetrometini svih upravljačkih struktura, od lokalnih preko županijskih do državnih. Uz to je čitav niz dodatnih dionika, ogromna birokratizacija i aparat koji investitoru znatno otežava realizaciju investicije. Po brzini ishođenja građevinskih dozvola Hrvatska je u svijetu na 150. mjestu, susjedna Srbija na 9., a Crna Gora na 40. Srbija za dobivanje građevinske dozvole ima 11 procedura, a Hrvatska 22 procedure koje traju prosječno 150 dana. Uz sam sa sobom konfliktan administrativni sustav, tu je i porezni sustav koji se prebrzo mijenja, dok turistički sektor ima dug povrat investicije od oko deset godina. Također, država kao vlasnik brojnih nekretnina s turističkim potencijalom te iste ne plasira na međunarodno tržište na globalno prepoznatljiv i način koji je standardan u poslovnom svijetu. Hrvatske države nema ni na jednom ozbiljnom nekretninskom sajmu u Europi, već se i dalje smatra kako će investitori sami po sebi dolaziti u našu zemlju. To u današnje vrijeme ne funkcionira jer je konkurencija velika. Grčka, primjerice, ima stotine gotovih i realnih projekata koje proaktivno nudi na najvećim globalnim nekretninskim sajmovima poput EXPO Real u Munchenu, MIPIM u Cannesu ili pak IHIF u Berlinu, mjestima gdje se okuplja cjelokupna svjetska investicijska zajednica.

– Iluzija da će nas netko doći moliti da investira u hrvatski turizam samo zato što smo lijepi. Pitanje je stoga jesmo li spremni pogledati u ogledalo, priznati istinu i prihvatiti se posla? Ima li hrvatski turizam volje i snage za strateški zaokret i odmak od postojećeg modela, vrijeme će pokazati, no sigurno je krajnji čas za tako nešto, zaključio je Topalović.