ZAGREB – U situaciji gdje se sve češće govori o četvrtom valu pandemije, a broj cijepljenih nikako da dosegne ni 50 posto odraslog stanovništva, s prof. dr. Željkom Kamenov s Katedre za socijalnu psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu razgovarali smo o uzrocima slabe cijepljenosti u Hrvatskoj i načinu na koji bi se situacija mogla preokrenuti nabolje. Ovako nizak broj cijepljenih, smatra ona, bio je očekivan s obzirom na način na koji se vodila kampanja cijepljenja u Hrvatskoj, ne vodeći računa o spoznajama psihološke struke, koja zna na koji način ljudi reagiraju na poruke i kako im se treba obraćati. A sve je to rezultiralo otporom dijela ljudi prema cijepljenju.

Otkud toliko nepovjerenje prema cijepljenju? Je li to strah od cjepiva ili tu možda ima i ljudske egocentričnosti, otpora prema autoritetu, nezadovoljstva vlastima?

– I dalje je prisutan strah kod dijela stanovništva kojima poruke nisu jasne. Imali smo poruku stožera i vlade da se treba cijepiti, da je cjepivo osigurano za rizične kategorije, pazilo se da se ne ide preko reda, ali se nije dovoljno educiralo ljude o tome što cjepivo znači, na koji način djeluje, što se događa ako se cijepimo, da svako cjepivo može imati nuspojave i kolik je taj rizik u odnosu na rizik od virusa. Nije se objasnilo što zapravo znači cijepljenje, da je to unošenje male količine virusa da se omogući organizmu da razvije imunitet za slučaj da ga napadne veća količina virusa. Bili smo izloženi porukama da se moramo cijepiti, podacima o različitim cjepivima, a s druge strane velikoj količini poruka s društvenih mreža o katastrofalnim nuspojavama i kobnim posljedicama cijepljenja. Istodobno imate stanovništvo koje se više od godinu dana nalazi u situaciji pandemije, izloženo porukama straha, iskustvima razbolijevanja u svojoj okolini, a istovremeno vidi da mjere koje vlast plasira ne vrijede jednako za sve pa se mogu organizirati masovni pogrebi ili proslave izbornih rezultata gdje su političari bez maski, a s druge strane ne dozvoljavaju se obiteljske svečanosti, vjenčanja, mladima se zabranjuje okupljanja, a onda se prva otvaraju casina.

Nejasne poruke

Uz takvu politiku, hoćete reći, nije se ni moglo očekivati više?

– Nije. Ljudi su bili izloženi nejasnim, nejednoznačnim porukama koje izazivaju nepovjerenje. Kad imate s jedne strane strah, a s druge nepovjerenje, onda se hvatate za nešto što vam najviše odgovara. Netko onda neće slušati vlast, uvjeren da nam i tako ne žele dobro, a netko će se uhvatiti za bilo što da si smanji strah. A strah može biti veći od nuspojava nego od bolesti.

Zašto su se ljudi više uplašili nuspojava cjepiva nego bolesti COVID-19?

– Jer su poruke o strašnim nuspojavama bile jasne i slikovite, a s druge strane nije bilo jasno producirano kolika je mogućnost nuspojava i kolike su dobre strane cijepljenja. Naši ljudi znaju kolika je dobrobit cijepljenja, zahvaljujući tome riješili smo se dječjih bolesti, velikih boginja, naravno da ljudi to razumiju. To im je jasno, razumljivo i dovoljno dugo postoji pa imaju povjerenja da su sve nuspojave već poznate. Ovdje toga još nema, cjepivo se počelo razvijati paralelno s pandemijom i zato je prisutna nesigurnost.

Nalazimo se pred mogućim početkom četvrtog vala, a nema mnogo zainteresiranih za cijepljenje. Može li se utjecati na građane koji to ne žele da se ipak cijepe? Vidjeli smo plašenje grobljima, uskraćivanjem potpora, privilegijama za cijepljene, hoće li se time nešto postići?

– Neće. Zatrašivanjem se nikad nije postiglo ništa. Ako ljude previše zastrašujemo, ugasit će televizor, ugasit će radio, jednostavno će oguglati, neće slušati te poruke. Neće promijeniti ponašanje, nego će se odmaknuti od toga. Kao što se groznim slikama na cigaretama ništa neće postići, neće se ni kod cijepljenja. Poznato je iz socijalne psihologije da poruke koje izazivaju veliki strah ne rezultiraju nikakvim efektima. Ljudi smatraju da se to na njih ne odnosi i ne žele to slušati.

Birokratizacija sustava

Kako onda nagovoriti ljude da se cijepe?

– Treba istražiti zašto se ljudi odbijaju cijepiti i vidjeti na koji se način može na njih djelovati i što im je potrebno da bi se cijepili. Ne u smislu nagrade, besplatnih toplica i slično, nego kakve su im informacije potrebne da bi ih se uvjerilo da je dobro cijepiti se. Prepreka je i birokratizacija sustava koja se svela na to da je COVID-putovnica ključ. Ljudi su preboljeli COVID-19, imaju čak i otpusna pisma, ali nisu u sustavu na određeni način zavedeni i nemaju pravo na taj dokument. To stvara užasno velik otpor, a ljudi se pitaju želimo li se mi obraniti od virusa ili se radi o birokratizaciji i diskriminaciji.

Tko bi trebao razgovarati s ljudima? Treba li ići generalno ili prema pojedincima?

– Može se kombinirati oba pristupa. Bilo bi dobro da se provede veće istraživanje razloga zbog kojih se ljudi nisu cijepili. Imate, recimo, velik broj alergičara koji se trebaju cijepiti u dnevnoj bolnici u kontroliranim uvjetima što još nije organizirano. Moji studenti su radili takvo istraživanje, i takvih je ljudi 10 posto. Neki nisu cijepljeni jer su preboljeli COVID pred 2-3 mjeseca. Dakle, postoje i objektivni razlozi za odbijanje cijepljenja. Liječnici i psiholozi u radnim organizacijama, ljudi koji imaju kontakta s građanima, trebali bi s ljudima porazgovarati i osobno pristupiti da vide u čemu je stvar. I na kraju, treba urediti sustav, da se svaki slučaj preboljenja uvede i prizna.

Stignemo li sve to napraviti do jeseni?

– Ne, ali trebamo početi raditi na tome. Dio će se napraviti do 1. rujna, dio do 1. listopada, ali ako se ne krene, neće se napraviti ništa. A poruke o punjenju groblja i bioteroristima sigurno nisu poruke koje će izazvati želju i motivaciju ljudi da se cijepe kako bi zaštitili sebe i druge, nego samo otpor da se nešto nameće i ograničava sloboda pojedinca. Jer da postoje pravi argumenti išli bi argumentima, ovako me plaše, nameću mi i žele me kontrolirati…