U dva oštra slučaja koja su izazvala snažne reakcije u javnosti (referendumska inicijativa među narodom, a slučaj Perković više među političkom elitom) i naznačila ozbiljnu mogućnost prerastanja u političku krizu, jedini izlaz koji se uspijeva pronaći je navodno spasonosna ideja promjene Ustava
Bliži se 120. obljetnica rođenja Miroslava Krleže. Valja nam se prisjetiti jednog njegovog uvijek aktualnog djela, »Gospode Glembajevih« i lika iz drame Pube Fabriczy-Glembaya. U prvom činu taj histerik i oštroumni odvjetnik pokušava dobiti direktivu kako da djeluje u slučaju Rupert-Canjeg jer o tom će slučaju, u kojemu je kočija barunice Castelli-Glembay nasmrt pregazila staricu, socijalistička štampa objaviti nove dokumente. Fabriczy-Glembay traži jasne direktive, on je za to da se štampa protuizjava, a ako mu se ne da jasna direktiva, on ne želi odgovarati za štetu koja će nastati objavljivanjem kompromitirajućeg članka. Oblijeće tako Puba Fabriczy-Glembay od jednog do drugog člana obitelji ne bi li dobio jasnu direktivu, ali jasne direktive nema pa njemu ne preostaje drugo nego da nemoćno konstatira »Ich fliege hier herum wie ein Fussball von einem zum andern« (Letim tu naokolo kao kakva nogometna lopta od jednoga do drugoga).
Taj »Fussball« koji leti Hrvatskom posljednja dva tjedna od jednoga do drugoga i koji nikako da se spusti na zemlju i primiri zove se slučaj Perković. U ovoj rundi slučaja Perković sve je započelo obnovljenim njemačkim zahtjevom da ga se izruči kako bi se istražila njegova uloga u ubojstvu političkog emigranta Stjepana Đurekovića prije 30 godina i hrvatskom inicijativom za promjenom Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s članicama Europske unije.
Ovom zgodom ostavit ćemo po strani datume i europski uhidbeni nalog, ostavit ćemo po strani i datume i trenutak nastupanja zastare u slučaju ubojstva Đurekovića. Riječ je o tome da je taj »Fussball« uporno ispucavan i napucavan, logikom svakog centarhalfa u teškoj situaciji, što dalje od vlastitog šesnaesterca i s nadom da će izazvati pomutnju u suparničkom šesnaestercu. Predsjednik Vlade Zoran Milanović prvo je loptu degažirao u HDZ-ov šesnaesterac, predloživši toj stranci da upravo ona predloži amandman na sporni Zakon i da ona time razriješi cijeli spor. To podsjeća na metodu bivšeg ministra financija Ivana Šukera koji je svako malo tadašnjoj opoziciji i sindikatima govorio: »Evo, recite vi, pokažite, gdje treba rezati proračun«. Drugim riječima, hajde vi koji ste u opoziciji rješavajte problem, a ne da to radimo mi koji smo na vlasti. Ta Milanovićeva lopta zasad (petak prijepodne) još skakuće u HDZ-ovu šesnaestercu bez ikakvog rezultata.
Slučaj Perković je »wie ein Fussball« mnogo efikasnije Milanović opalio prošloga petka kada je javno postavio pitanje što je u posljednjih desetak godina radilo po tom pitanju Državno odvjetništvo, a što je radio današnji šef oporbe koji je u tom razdoblju bio šef POA-e i ministar unutarnjih poslova, čime je loptu definitivno uspio prebaciti na suparničku polovicu.
Nova inicijativa
U ponedjeljak je glavni državni odvjetnik izvijestio javnost što je sve činjeno u posljednjih petnaestak godina u tom slučaju i ta lopta je pala na glavu predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku. Od POA-e je DORH zatražio obavijesti o slučaju Perković 2006. godine u sklopu međunarodne pravne pomoći koju je bio dužan pružiti njemačkim kolegama. POA je dostavila što je od nje traženo i zaključila da nema elemenata za pokretanje istrage protiv Perkovića u slučaju ubojstva Đurekovića. U tome nema ništa sporno, samo upitno je kako to da danas, sedam godina kasnije, tadašnji čelnik POA-e, a današnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko o ulozi Perkovića ima potpuno oprečno mišljenje. Je li nešto u međuvremenu saznao ili je nešto prije sedam godina prešutio?
U ime obitelji
I tako bi Ustav opet trebao sve riješiti, po drugi put u istome mjesecu. Ustavne promjene u ovoj zemlji polako postaju vatrogasne mjere, sigurno utočište u krajnjoj nuždi koje su nekako postale učestale. Početkom mjeseca Peđa Grbin, socijaldemokratski predsjednik saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav najavio je inicijativu za promjenom Ustava. Njega je na to motivirao uspjeh u prikupljanju potpisa Građanske inicijative »U ime obitelji« koja bi da se brak ustavom definira kao životna zajednica muškarca i žene. Ne bez razloga ustrašen da bi se i ubuduće u Ustav moglo referendumskim inicijativama unositi svašta, Grbin je predložio da se Ustavom odredi o čemu se na referendumu ne može odlučivati. U tjednu za nama SDP, odnosno predsjednik te stranke i Vlade, ustavnu promjenu lansirao je kao izlaz iz slučaja Perković.
U dva oštra slučaja koja su izazvala snažne reakcije u javnosti (referendumska inicijativa među narodom, slučaj Perković više među političkom elitom), u dva slučaja koja su naznačila ozbiljnu mogućnost prerastanja u političku krizu, jedini izlaz koji se uspijeva pronaći je navodno spasonosna ideja promjene Ustava. Bez ozbira na sve manjkavosti Ustava, bez obzira na to što ustavne promjene mogu poboljšati Ustav, bez obzira na to što one možda neće poboljšati Ustav, ali neće nikome štetiti, takvo olako potezanje ustavnih promjena, iako dosad niti jedna od spomenute dvije inicijative nije formalizirana, ukazuje na to da vlast slabo upravlja u kriznim situacijama. Jer, ako je jedini izlaz kojega uspijeva iznaći već u naznakama moguće krize šaranje po Ustavu, onda se i ne mora nužno raditi o svijesti o manjkavosti Ustava, nego o utočištu za vlastitu neinventivnost u rješavanju problema, a na kraju nam i Ustav postaje onaj »Fussball« Pube Fabriczy-Glembaya.