Slovenski veleposlanik Vojko Volk: Hrvati odlučite - ulazak u EU ili tužbe

Slovenski veleposlanik u Zagrebu Vojko Volk aktivan je sudionik povijesnih događaja na ovim prostorima, sve od konca osamdesetih godina do danas. Prije dolaska u Zagreb 2010. godine, Volk je bio slovenski koordinator za Zapadni Balkan, a autor je i slovenske strategije za Zapadni Balkan.

Bio je šef slovenskog ureda na Kosovu u prijelomnim danima proglašenja kosovske neovisnosti, u trenutku kada je Slovenija predsjedala Europskom unijom. 

  Krajem osamdesetih Volk je bio jedan od istaknutih sudionika slovenske borbe za osamostaljenje, član znamenitog slovenskog Odbora za ljudska prava i suradnik tjednika Mladina. Taj osebujni 54-godišnjak vrstan je intelektualac, publicist i novinar.

U svojim esejima i knjigama Volk se bavi vanjskom i unutarnjom politikom, stavljajući aktualne događaje u širi povijesno-civilizacijski kontekst i analizirajući ih kroz prizmu demokracije, ljudskih prava i prava naroda na samoodređenje. 

 Što ste pomislili kada ste čitali izvještaje s predstavljanja irskog predsjedništva EU u Bruxellesu, kada je šefica irske diplomacije ultimativno inzistirala na onome što Bruxelles i inače govori – da bilateralni problemi ne smiju blokirati proširenje EU. Dakle, da Slovenija ne smije blokirati Hrvatsku.

  – Ništa posebno. Premda je čudno što Irska nije imala takvu primjedbu kada su se donosili zaključci Europskog vijeća u kojima stoji da je Hrvatska dužna izvršavati međunarodne obveze što ih je prihvatila tijekom pregovora, uključujući i pitanje sukcesije. Dakle, irska je ministrica u koliziji sa zaključcima koje je i njezina država donijela nekoliko dana prije njezine izjave. Teza da je Ljubljanska banka bilateralno pitanje u EU već mjesecima ne postoji. 

 Irska ministrica vanjskih poslova tvrdi da je riječ o bilateralnom pitanju, a to je i službeni stav Europske komisije…

  – Nije. Europska komisija govori o bilateralnom pitanju koje se odnosi na sukcesiju, koje je multilateralno. Europska unija dakle zna da to pitanje ne mogu riješiti samo Zagreb i Ljubljana, nego sve nasljednice bivše države. 

 Nema dogovora

Hrvatski premijer Zoran Milanović stalno podsjeća da je Hrvatska ispunila sve što je potrebno za ratifikaciju hrvatskog pristupnog ugovora. Kako vi na to gledate?

  – Primijetili smo da premijer Milanović ustrajno ponavlja da Hrvatska nema nikakvih problema. To je na žalost u opreci sa zaključcima koje sam upravo spomenuo. Ne treba biti veliki poznavatelj EU da se zna da su zaključci Europskog vijeća kao Sveto pismo i da ih treba poštovati, i to sve zaključke, pa tako i one koje se odnose na Hrvatsku.   Izjave kako je Hrvatska sve napravila i kako više ništa ne treba napraviti podsjećaju na igru pokvarenih telefona. Nema dvojbe da za Hrvatsku ima još posla. 

 U Hrvatskoj se misli da je potpisom hrvatskog pristupnog ugovora u Bruxellesu prije više od godinu dana to poglavlje okončano i da je Hrvatska spremna za EU. Nije li i bivši slovenski premijer Borut Pahor prije godinu dana potpisao hrvatski pristupni ugovor u Bruxellesu? Taj ugovor potvrđuje da je i Slovenija suglasna s ulaskom Hrvatske.

  – To ne odgovara činjenicama. Od prvog dana kada je Hrvatska zaključila pregovore ostali su zadaci koje treba dodatno ispuniti. Ako jedan hrvatski političar ujutro kaže da Hrvatska nema više nikakve obaveze, a popodne drugi izjavi da će sedam preostalih zadaća ispuniti do kraja godine, a tri ostaju poslije Nove godine, onda to znači da oni nisu usklađeni.   Trebalo je bolje slušati povjerenika Štefana Fülea koji je rekao da je ostalo još puno posla i da je on zabrinut, i to naročito zbog problema Ljubljanske banke koje se ne rješava kako bi se očekivalo. I mi smo zbog toga zabrinuti, jer stvari se ne rješavaju brzinom kojom bismo željeli. 

 Pa zar ministrica Pusić nije izjavila da je rješenje problema Ljubljanske banke skoro dogovoreno?

  – I to je još jedna igra pokvarenih telefona u kojoj sam se kao veleposlanik osjećao iznimno neugodno. Naravno, nikakvog dogovora na žalost nema… 

 Mnogi se čude jer se problem Ljubljanske banke ne rješava diplomatski, u tišini, iza zatvorenih vrata?

  – U pravu ste, takvi se problemi mogu riješiti samo u tišini. Dva su krivca za to: jedan smo mi, a drugi ste vi. Mi smo uložili ozbiljan napor da Hrvatskoj predočimo ozbiljnost tog problema. Iz zaključaka Europskog vijeća izvlačimo poruku da Hrvatska mora povući ovlasti za tužbe protiv Ljubljanske i Nove ljubljanske banke, jer su tužbe protiv slovenskih banaka u suprotnosti s ugovorom o sukcesiji, što ga je ratificirao i hrvatski Sabor. U tom ugovoru jasno piše da će sva devizna štednja na prostoru bivše Jugoslavije biti predmet pregovora o sukcesiji a ne tužbi. Dakle, tih tužbi ne smije biti! Sabor se sigurno nije šalio kada je ratificirao Ugovor o sukcesiji. 

 Jeste li uspjeli nagovoriti hrvatske vlasti da povuku punomoći za te tužbe?

  – To nam nikako ne polazi za rukom. Ne uspijevamo hrvatske sugovornike uvjeriti da je problem ozbiljan. No, čini mi se da u Zagrebu ipak shvaćaju da više nemamo baš puno vremena.  

Zaoštreni odnosi

Što se to promijenilo u godinu dana od potpisivanja hrvatskog pristupnog ugovora da su odnosi između Hrvatske i Slovenije toliko zaoštrili?

  – Odgovor je kratak: problem je što su i Slovenija i Hrvatska dobile nove vlade. Prvi put dobili smo odjednom dvije vlade koje jedna drugoj ne vjeruju baš puno. I povjerenja je sve manje i zato sada imamo problem. 

 Premijer Janša od formiranja vlade nije bio u Zagrebu, kao što ni Milanović nije bio u Ljubljani…

  – Jedino je ministar Erjavec bio na proljeće u Zagrebu i taj je posjet trebao poslužiti izgradnji povjerenja. Izgledalo je dobro, no povjerenje se urušilo već u travnju kada je hrvatska vlada prihvatila zaključak u vezi s tužbama protiv Ljubljanske banke. 

 No Milanovićeva je vlada ubrzo povukla tu svoju odluku?

  – Točno, ali povjerenje je već bilo urušeno. 

 Ali nije li povlačenje zaključka značilo da je sve bilo isto kao i onog dana kada je hrvatska potpisala pristupni ugovor?

  – No mi smo i prije toga, još od 2010., i pismeno i usmeno, uporno tražili da se te ovlasti povuku. 

 Kako to da je onda Pahor ipak potpisao hrvatski pristupni ugovor?

  – Jednostavno. Kada smo u listopadu 2010. dobili pismo tadašnjeg ministra financija Ivana Šukera u kojem je on pismeno pristao na nastavak pregovora u Baselu, vjerovali smo da Hrvatska odustaje od tužbi i da se otvara put za ulazak Ljubljanske banke u Hrvatsku. Držali smo se tog obećanja i nismo očekivali trikove i lukavstva. No kada se obećanje nije ispunilo ponovno smo otvorili to pitanje, u skladu sa zaključcima slovenskog odbora za vanjsku politiku i radne skupine EU za proširenje u Bruxellesu. 

 Zašto je Slovenija zadnjih dana zaoštrila retoriku? Ministar Erjavec prije nekoliko dana otvoreno je rekao da Slovenija možda neće ratificirati hrvatski pristupni ugovor na vrijeme, do 1. srpnja 2013. godine.

  – To nije ništa novo. Dobro poznajete zaključke slovenskog odbora za vanjsku politiku iz rujna u kojima jasno stoji da proces ratifikacije hrvatskog ugovora ne može početi dok se ne dobiju garancije da Hrvatska ispunjava svoje međunarodne obveze. 

Već devet mjeseci pokušavamo hrvatskim prijateljima prenijeti poruku da su tužbe protiv slovenskih banaka i ovlasti za te tužbe potpuni apsurd koji kvari odnose između država. Te tužbe ne stoje ni na nebu ni na zemlji. Da bi apsurd bio veći, tužbe vode dvije banke u rukama talijanskih vlasnika, koje s Ljubljanskom i Novom ljubljanskom bankom nemaju nikakve veze, niti poslovne, niti pravne, niti financijske. Odakle im pravo? 

  I drugi je apsurd pitanje odakle pravo hrvatskoj državi da tuži slovenske banke, jer i ona s njima nema nikakve veze. Dok tužbe pojedinaca naravno nikad nisu sporne.  

Poštivanje dogovorenog

Zagrebačka i Privredna banka tuže slovenske banke u ime i za račun hrvatske države, koja želi naplatiti prenesenu štednju kojom je isplatila neisplaćene štediše Ljubljanske banke, zar ne?

  – Ne. Tužbe teku samo za one štediše koji su već odavno dobili svoj novac. Ali to što ste vi rekli mi od naših hrvatskih prijatelja ne možemo čuti i to onda naprosto znači da se radi o sukcesiji bivše države. Hrvatska nije potpisala ugovor da će tužiti, nego da će o tom pitanju pregovarati. I ne mislimo pritom da naš interes da pregovaramo mora biti veći od interesa Hrvatske, jer ne ulazimo mi u EU, nego Hrvatska. Mi tražimo samo jedno: »pacta sunt servanda«; znači: poštovanje dogovorenog. 

  Talijanski vlasnici hrvatskih banaka trebali bi dokazati što im slovenske banke duguju, a hrvatska država mora objasniti kakva je njezina pravna podloga za te tužbe. 

 Jeste li spremni za pritiske iz Europske Unije zbog nove blokade Hrvatske?

  – Europska Unija može vršiti pritisak na odluke vlada, no kada je riječ o ratifikaciji, koja je u rukama parlamenta, takav je pritisak teško zamisliti. Kad Angela Merkel kaže da se nada da će Hrvatska ući 1. srpnja u EU to znači samo da je konačna odluka u rukama Bundestaga 

 Što vam govore kolege veleposlanici europskih zemalja ovdje u Zagrebu?

  – Oni samo žele da se taj problem što prije riješi i mi ih u potpunosti razumijemo. Međutim, nema zemlje koja je više od Slovenije zainteresirana da Hrvatska što prije uđe u EU. Neposrednu korist od ulaska Hrvatske imat će Slovenija, a ne Irska ili Švedska. Slovenija ima skoro dvije milijarde eura investicija u Hrvatskoj, robna razmjena iznosi 2,3 milijarde, Slovenci ovdje imaju 100 tisuća nekretnina i na drugom mjestu smo po broju turista u Hrvatskoj. 

 Kako biste se osjećali da hrvatski ugovor potpišu britanska i nizozemska kraljica, a vaša zemlja ne?

  – Bio bih razočaran. Ovdje sam zato da rješavam probleme i da sve bude u redu, a to znači i da Hrvatska uđe u EU onda kada je planirano. Ali države moraju poštovati prihvaćene obveze. Zamislite kakav bi se kaos dogodio da sve nasljednice bivše SFRJ umjesto da poštuju ugovor o sukcesiji krenu u takve tužbe!   Osim toga, ovi se sporovi vode zbog prenesene štednje, koja je već isplaćena onim štedišama Ljubljanske banke koji su u tom trenutku imali hrvatsku domovnicu, dok su ostali ostavljeni na cjedilu. Tako smo došli do neprenesenih štediša koji nisu dobili ništa – i o njima hrvatska država ne razgovara – dok bi ovi drugi temeljem ovih tužbi, trebali biti isplaćeni još jednom! 

Nije li slovenska politika u vezi s Ljubljanskom bankom svih ovih godina kontraproduktivna? Nije li vam bilo jeftinije isplatiti dug štedišama, jer je ukupna materijalna i nematerijalna šteta što ju je Slovenija dugoročno pretrpjela zbog odbijanja obveza prema štedišama neusporediva viša od cijene tog duga? Uzmimo kao primjer Mercator. Nedavno sam vidio da jedino hrvatski Mercator posluje s gubitkom, i to od 2009. godine. Jasno je kako je riječ o izravnoj posljedici slovenske politike blokade Hrvatske.   – Ovo je najbolje pitanje. Istina je da je griješila Slovenija, kao što je griješila i Hrvatska. A stvarno smo mogli, i jedni i drugi, biti puno pametniji. No nije sasvim istina da Slovenija nije pokušala riješiti taj problem. Odgovorit ću vam protupitanjem: tko je imao najviše koristi od toga što je Ljubljanska banka, u ono vrijeme najuglednija banka, propala u Hrvatskoj? Odgovor je jasan, izgleda da je to najviše koristilo austrijskim i talijanskim bankama, a naškodilo štedišama i odnosima između Hrvatske i Slovenije. No nije slovenska država ta koja je zatvorila račun Ljubljanskoj banci, koja joj je oduzela licencu i onemogućila poslovanje.  Ali to je uslijedilo tek kada je Ljubljanska banka odbila izvršiti obveze prema štedišama…   – Banka je rekla da će obveze prema štedišama podmiriti svojim normalnim poslovanjem, koje pak nije bilo moguće. A Ljubljanska banka izgubila je licencu i zatvoren joj je račun otprilike tada kad su talijanske banke došle u Hrvatsku. I ne zaboravimo da je Ljubljanska banka zbog rata i agresije na Hrvatsku pristala na 10-godišnji moratorij vraćanja kredita tvrtki koje su se kod nje zadužile.

Ponavljanje scenarija

Slovenija se vrlo ozbiljno priprema za blokadu. Vidio sam da je slovenski šef diplomacije prije nekoliko dana okupio europske veleposlanike u Ljubljani kako bi im objasnio slovenske stavove u vezi s Ljubljanskom bankom? Čini mi se kao da se ponavlja 2009. godina?

  – I meni. A to nije dobro. Ponavlja se scenarij koji ne želim da se ponovi. Mnogi znaju da sam bio vrlo aktivan u iznalaženju rješenja problema granice. Umjesto spinova da je problem riješen puno bi bolje bilo popraviti pokvarene telefone i započeti ozbiljan dijalog, i to daleko od kamera i medija. 

 Čujemo glasove iz EU koji tvrde da problem nije moguće riješiti na razini financijskih stručnjaka, niti ministara vanjskih poslova, nego se predlaže podizanje problema na najvišu političku razinu i uključenje premijera Milanovića i Janše u iznalaženje rješenja. Kako vi gledate na to?

  – Stručnjaci mogu pokazati put, no taj put svakako mora okončati politika. Spremnost naše strane postoji. Premijer Janša se dvaput izjasnio da je spreman na takav dijalog. No zadnji put kada su se sreli premijer Milanović je rekao da se razgovaralo o Božiću, skijanju i biciklizmu. 

 Ima li Hrvatska neke moćne zaštitnike? Što mislite zbog čega u Zagrebu uporno ignoriraju vaše zahtjeve?

  – Nešto sigurno postoji. Ali mislim da se mi time ne trebamo baviti. Ne treba skrivati činjenicu da je Slovenija članica EU, a Hrvatska nije. Hrvatska će morati procijeniti što joj je važnije. Na jednoj strani ima tužbe koje ne stoje ni na nebu ni na zemlji, u kojima hrvatska država instrumentalizira dvije talijanske banke, a na drugoj je strani članstvo u EU. Svaki narod i svaka vlada u toj situaciji moraju odlučiti što im je važnije. 

 U Hrvatskoj mnogi nadu polažu u pomoć Amerike…

  – Američki je stav jasan. Američka diplomacija želi rješenje problema i ratifikaciju pristupnog ugovora od strane Slovenije i mi se s tim slažemo.   Zapadni sugovornici dobro znaju što je banka i vide da se ovdje sve okreće oko pitanja koliko i kome Ljubljanska banka duguje. Međutim, Ljubljanska banka nije imala samo svoje štediše, nego i svoja potraživanja. Sva istina o tome gdje je završio novac štediša krije se u bilanci te banke, a ta bilanca nije tajna. Banka je kreditirala isključivo hrvatske tvrtke i ta su dugovanja prema banci puno veća od duga banke štedišama. 

Ovih je dana u Sloveniji objavljena vaša knjiga »Od naroda do države i nazad«, koja sadrži pet eseja o raspadu Jugoslavije, pravu naroda na samoodređenje, Sloveniji i njezinom osamostaljenju, ljudskim pravima i Kosovu.

Kako ste doživjeli nedavno glasanje u skupštini Ujedinjenih naroda, kada su se i Hrvatska i Slovenija uzdržale od glasanja, odričući Palestincima pravo na samoodređenje, iako je čak 14 članica EU pozitivno odgovorilo na zahtjev Palestine?   – Loše. 

Nema blokade

Nikada ne bih izjednačio dug banke štedišama, koji su banci povjerili svoj novac, i dug što ga zbog podijeljenih kredita poduzećima potražuje banka…

  – Slažem se, ali ne stoje tvrdnje koje ponekad čujemo u hrvatskoj javnosti kako je novac hrvatskih štediša Ljubljanske banke završio u Sloveniji. Taj je novac uglavnom završio u hrvatskim tvrtkama! Za potpunu sliku nedostaje nam još zaključni račun Narodne banke Jugoslavije kojeg Srbija do danas nije predstavila. 

 Dugovi će morati biti plaćeni. Pogledajte što se dogodilo sa slučajem izbrisanih u Sloveniji, kojima je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu nakon 20 godina priznao pravo na odštetu, a Sloveniju osudio zbog diskriminacije. 

  – Točno je da dugovi moraju biti plaćeni, ali obostrano. Ako je prosječni građanin Hrvatske uvjeren da su Slovenci oteli hrvatski novac iz Ljubljanske banke – što je u ovakvoj kaotičnoj situaciji posve legitimno – moraju znati da smo u Sloveniji uvjereni da nikome ništa nismo uzeli. Zbog toga problem i jest ovako velik: nitko ne želi vraćati ono što nije uzeo. 

 Europski sud za ljudska prava, međutim, u nedavnoj presudi kojom je osudio Sloveniju, nije povjerovao slovenskim dokazima da novac Ljubljanske banke u Zagrebu nije završio u Sloveniji…

  – U toj presudi koja nije konačna na jednom mjestu piše da je »vjerojatno«, a na drugom da je »dosta vjerojatno« da su novci završili u Sloveniji, iako to nije istina, što će Slovenija pokušati dokazati. Tijek novca bit će lako utvrditi jer postoji dokumentacija koja potvrđuje da novac nije završio u Sloveniji. 

 Što bi po vama bio kompromis oko Ljubljanske banke?

  – Najjednostavnije bi bilo da Hrvatska povuče ovlasti za tužbe, nakon čega bi Slovenija mogla izvršiti ratifikaciju. A onda bismo sebi mogli zadati rok, recimo do kraja 2013., za rješavanje problema. Ako pak sami ne budemo sposobni pronaći rješenje, dajmo onda problem riješiti trećemu. Slovenija će po svaku cijenu ustrajati da svako rješenje mora biti u skladu sa sukcesijskim sporazumom, te da se s tim rješenjem moraju složiti ostale tri sljednice SFRJ. 

 Je li točno da u blokadi imate potporu Grčke i Cipra?

  – Od mene nećete čuti da Slovenija blokira Hrvatsku. Ako Hrvatska poštuje svoje obveze, onda nema nikakve blokade. 

 Što mislite kakve će posljedice politika slovenske vlade ostaviti na dugoročne odnose Hrvatske i Slovenije? 

  – Stvar će se riješiti i odnosi će biti dobri. Pun sam vjere i nade. Jer Hrvati i Slovenci trebaju jedni druge. Slovenija se ne boji članstva Hrvatske u Europskoj uniji. Dapače.