Brutalni politički obračun s Radimirom Čačićem (na privremenom služenju kazne zbog prometne nesreće) još jednom je ovog tjedna ukazao na jedan od glavnih sistemskih »bugova« hrvatskog političkog sustava – unutarstranačku demokraciju. Ta rijetka i krhka biljčica, naime, ima to svojstvo da je u slučaju izostanka hlada od njenih grana jako teško zamisliti značajniji demokratski razvoj cijelog društva. Kad, naime, olako odstrijeljuješ svoje bliske političke suradnike, teško je zamisliti da si spreman staviti vlastitu glavu pod giljotinu za političko pravo nekog potpuno nepoznatog građanina ili građanke. 

»Grijeh« za smijeh

Dakle, bivši lider, inspirator i pokretač stranke se, za slobodnih vikenda, krenuo sastajati s raznim političarima. Jakovčićem, Bandićem, »svojim dečkima« iz regionalnog ogranka HNS-a, a njemu »bliski izvori« počeli su puštati priče o »povratku Ratka« i koalicijama koje on navodno već dogovara iščekujući proljetni izlazak na slobodu. 

Ozbiljna stranka bi se na sve ovo samo ležerno nasmiješila. Jer, valjda svatko na svijetu (barem u zemljama koje se zovu demokratskima) ima svo pravo na svijetu sastajati se, pa i pričati o političkoj suradnji s akterima političke scene, pogotovo svojim najbližim suradnicima. Ukoliko je doista istina da je »Ratko dogovarao koalicije«, to je tek razlog za smijeh: čovjek koji je u zatvoru i koji je samo jedan od članova predsjedništva stranke ne može dogovarati ni obećavati ništa – to je tako jasno i ako ga je netko od njegovih kolega političara ozbiljno shvatio, tek taj nije – ozbiljan. 

Umjesto smješka, međutim, Vesna Pusić je stisnula zube i Čačića isključila iz stranke. 

Nuklearni udar

Čačić se, međutim, mogao pripremiti na ovo što mu se dogodilo; uostalom i on je sam bio vinovnik demokratski suspektnih običaja u HNS-u. Prije nepune dvije godine su on i Pusić zabranili, primjerice, Gorana Beusu Richembergu da se kandidira za mjesto potpredsjednika stranke jer je središnjica već odlučila da potpredsjednici imaju biti Vesna i Ivan (Vrdoljak). I šlus! 

Sad, tako, »kolega Ratko«, kusa i vlastitu recepturu. 

Ovo izbacivanje iz stranke je, nema sumnje, zasjenilo i sva slična događanja u novijoj hrvatskoj političkoj povijesti. Za razliku od Čačića, Sanader je sazvao pressicu u središnjici HDZ-a i najavio svoju reaktivaciju u stranci prije nego je nogiran. Čačić nije izjavio ama baš ni slova. 

I izbacivanje Jadranke Kosor, nakon nekoliko interviewa u kojima je izrazila svoje neslaganje dijelom politike vrha stranke se čak doima malo manje nedemokratično u usporedbi s HNS-ovom praksom. Da ne govorimo slučaju SDP-ovke Aleksandre Kolarić koja je izbačena nakon što je javno de facto šefa stranke prozvala poludjelim diktatorom, a sve ostale beskičmenjacima koji mu se ne usude suprotstaviti. 

Za sve ove primjere je izbacivanje Čačića nuklearni udar na dobre demokratske običaje.

No, ta priča je sad gotova. U svibnju, kad za sobom zatvori vrata kaznionice, Čačić će vjerojatno odabrati način na koji će uzvratiti udarac i bit će zanimljivo pratiti rasplet političke karijere novog HNS-ovog otpadnika. Podsjetimo, Dragutin Lesar je nakon napuštanja »narodnjaka« formirao stranku koja je treća politička snaga u zemlji praktički od svog nastanka. 

Ali, što napraviti da se spasi barem promil unutarstranačkih sloboda u zemlji Hrvatskoj? 

Odgovor je, iznenađujuće, prilično banalan: za početak treba maknuti prag unutar lista za Europski parlament. 

Faktor deset posto

Međutim, to je bilo u teoriji. Iskorak je u startu šepav, jer da bi se kandidati s liste doista poredali po broju glasova, a ne rednom broju kojeg je amenovao Komitet, kandidat je morao osvojiti ogromnih deset posto od broja glasova koje je dobila njihova lista. Jasno, prošlog travnja, na prvim izborima u kojima su Hrvati imali i preferencijalan glas, to se nije dogodilo. 

Ukidanje praga za postotak glasova kandidata, osim što bi demokratiziralo i proces biranja i same stranke koje predlažu kandidate, znatno bi olabavilo i pregovore o koalicijskim listama. Ne bi, naime, bilo krucijalno koja je stranka dobila koje mjesto na listi – uostalom, da nije bilo praga, danas bi u Bruxellesu i Strasbourgu sjedili Jozo Radoš iz HNS-a i Marija Ilić iz HSU-a. Koliko bi takva ovisnost o tome koliko će glasovi koje privuku tvoji kandidati značila za kvalitetu kadrova koje svaka stranka stavlja na listu, ne treba ni objašnjavati. 

Naravno, europski izbori bili bi i u ovom slučaju, ukidanju praga za kandidate, tek proba za one najbitnije – parlamentarne. Premijer Milanović nedavno je izjavio kako je otvorena mogućnost da se s listama s preferencijskim glasom ide i na parlamentarne izbore. Nekoliko puta je izjavio i kako bi volio da ga se ne pamti po ničemu, jer se dosad nije pokazalo dobro kad te u ovoj zemlji pamte kao političara. 

Ovo je, međutim, idealna prilika da u političku ostavštinu doda značajnu demokratizaciju izbornog procesa u Hrvatskoj. 

Naravno, najmanje otpora bi izazvala odluka da sve ostane po starom i da se razvoj unutarstranačkih sloboda u Hrvatskoj nastavi odvijati daleko sporije od gospodarskog oporavka. Ali, onda, nažalost, ostaje potpuno otvorena mogućnost da jedne noći pred mikrofonima netko bude govorio i o »konačnom rješenju« njegovog slučaja. 

A »zasluge« za to imat će i današnji lik iz ogledala u Banskim dvorima.