Šef NHS-a

Sindikalac Krešimir Sever tvrdi: ‘Iz Hrvatske ne odlaze nezaposleni nego – potplaćeni’

Branko Podgornik

Krešimir Sever / Foto: D. KOVAČEVIĆ

Krešimir Sever / Foto: D. KOVAČEVIĆ

Hrvatska je prva u Europskoj uniji po udjelu ugovora o radu na određeno vrijeme, do tri mjeseca. Prva je i po sporosti zapošljavanja mladih visokoobrazovanih ljudi. Gotovo 77 posto mladih u radno sposobnoj dobi u Hrvatskoj nije napustilo roditeljski dom, jer nemaju uvjeta za osamostaljivanje. Očito, daljnje fleksibilizacije ne smije biti



Izmjene Zakona o radu moraju biti prekretnica u hrvatskom društvu, poručuje Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata. Te izmjene moraju pokazati orijentaciju vlasti da zaštite narod od daljnje fleksibilizacije odnosa na tržištu rada, koja naše ljude pritišće na bijeg iz nesigurnosti u inozemstvo. Vlasti moraju tim zakonom vratiti pouzdanje radnika u sigurnost i stabilnost zaposlenja u našoj zemlji. Bude li tako, bit će to pozitivna poruka mladima da ostanu kod kuće, a onima koji su otišli da se vrate uz uvjet boljih poslova, ističe Sever.


– Dosad se Zakon o radu mijenjao isključivo na štetu radnika. Bilo je tako 2003., 2013. i 2014. godine. Ako vlasti opet povećaju fleksibilnost na tržištu rada, to im ni sadašnjost, ni budućnost neće oprostiti, upozorava predsjednik NHS-a.


(Ne)sigurna radna mjesta


Znači, ni najnovije izmjene Zakona, koje Vlada predlaže, ne idu u korist radnika?


– Pokušava se ići u smjeru daljnje fleksibilizacije, što pojednostavljeno znači- u smanjivanje obaveza poslodavaca prema radnicima. Svi pokazatelji ukazuju na to da je jedan od glavnih razloga iseljavanja radnika i mladih ljudi iz Hrvatske to što imaju nestalne, nesigurne oblike rada, a osim toga i male plaće. Najveći dio ljudi nije otišao iz Hrvatske zato što je bio nezaposlen. Najveći dio njih, nesigurnih i potplaćenih, imao je posao, ali je otišao s radnih mjesta na određeno radno vrijeme.


Što je glavni zahtjev sindikata?




– Daljnja fleksibilizacija odnosa na tržištu rada, koju zagovaraju poslodavci, ne može ići. Nije to pitanje samo stava sindikata. To ni Hrvatska više ne može podnijeti. Mi predlažemo povećanje sigurnosti zaposlenja, odnosno smanjenje udjela ugovora na određeno vrijeme i ostalih nestalnih, nesigurnih oblika rada. Takve ugovore o radu ima gotovo svaki četvrti radnik u Hrvatskoj i po tome je naša zemlja, nažalost, u samom vrhu Europske unije. U prošloj godini, kada je pandemija povećala nesigurnost, više od 90 posto novozaposlenih ljudi dobilo je ugovore na određeno vrijeme.
Ukratko, Hrvatska je prva u Europskoj uniji po udjelu ugovora o radu na određeno vrijeme, do tri mjeseca. Prva je i po sporosti zapošljavanja mladih visokoobrazovanih ljudi. Gotovo 77 posto mladih u radno sposobnoj dobi u Hrvatskoj nije napustilo roditeljski dom, jer nemaju uvjeta za osamostaljivanje. Očito, daljnje fleksibilizacije ne smije biti.


Kako biste, recimo, stali na kraj umnožavanju ugovora na određeno vrijeme?


– Sada postoji osigurač da se ugovori na određeno vrijeme radniku uz opravdani razlog mogu davati najdulje u razdoblju od tri godine. Zatražili smo dodatni osigurač, da se ograniči broj uzastopno sklopljenih ugovora. Predlaže se da ih ne može biti više od tri.


Neće li poslodavci u tom slučaju još češće otpuštati, mijenjati radnike?


– To i oni govore. Tvrde da će tako biti još više nezaposlenih i da će se ljudi još češće rotirati među poslodavcima. Međutim, manjak radnika u Hrvatskoj sve je veći i upravo zato moramo učiniti sve za povećanje sigurnosti njihova rada. Poslodavci ne isključuju mogućnost da naprave ustupak na području zapošljavanja na određeno vrijeme, ali u tom slučaju traže ustupak u području rada na neodređeno vrijeme. Žele sigurna radna mjesta pretvoriti u nesigurnija. Ako bi se prihvatio njihov zahtjev, nesigurnost radnog mjesta u Hrvatskoj dodatno bi se pogoršala, i to za sve radnike.


Kamo to vodi?


Nije li nesigurnost radnih mjesta u Hrvatskoj rekordna zato što domaće gospodarstvo previše ovisi o turizmu, koji je također povremena, sezonska djelatnost?


– Točno je da imamo velik udio ugovora na određeno vrijeme u turizmu, ali tako je i u ostalim djelatnostima kao na primjer u trgovini, graditeljstvu, zaštitarstvu i drugima. Poslodavci ugovore na određeno vrijeme koriste kao svojevrsni osigurač da se radnika mogu riješiti bez otkaza, kada mu istekne ugovor. To je istovremeno pritisak na radnika da se maksimalno zalaže i da dobije novi ugovor na određeno vrijeme. Međutim, kamo to vodi? Mladim ljudima ne stvaraju se uvjeti za osamostaljivanje. Oni ostaju kreditno nesposobni, jer su bez stalnog posla i s niskim primanjima. Budući da se ne osamostaljuju, teže stvaraju obitelji, a i djeca se sve manje rađaju. Mladi koji se odlučuju za obitelj sada odlaze iz Hrvatske i stvaraju je u inozemstvu.
Prije pola stoljeća u Hrvatskoj je na rad u inozemstvo najčešće odlazio jedan član obitelji, u pravilu suprug, dok su supruga i djeca ostajali u zemlji. Nakon nekog vremena bi se vraćao, kada su procijenili da su zaradili dovoljno »da se bolje skuće«, kako se to nekoć u narodu govorilo. Danas Hrvatsku napuštaju samci, ili odlaze cijele obitelji, čak i s kućnim ljubimcima, što pokazuje da se uopće ne kane vratiti.
Ima još puno elemenata koji ukazuju da se Zakon o radu želi fleksibilizirati. Primjerice, otežava se mogućnost štrajka, smanjuje se zaštita sindikalnih povjerenika, a povećava se broj prekovremenih sati i sati dodatnog rada koje radnik može odraditi.


Međutim, poslodavci i Vlada tvrde da povećanjem mogućnosti za prekovremeni i dodatni rad žele ljudima pružiti priliku da više zarade.


– Tim se izmjenama zapravo pokušava smanjiti pritisak na poslodavce i Vladu da povećaju plaće i mirovine. U Hrvatskoj je raširena neimaština među radnicima, umirovljenicima i studentima. Umjesto da se povećaju primanja, uključujući stipendije, sve njih tjera se da rade do iznemoglosti i da budu međusobna konkurencija. Takav razvoj događaja ostavit će teške posljedice po zdravlje ljudi te dodatno opteretiti zdravstveni sustav, ali to malo koga zanima. Kao da to govorimo zidu.


Po mjeri čovjeka


Kako ocjenjujete Vladinu odluku o povećanju minimalnih plaća s 3.400 na 3.750 kuna?


– Minimalna plaća se često povećava, ali ona ipak gubi utrku s ostalim plaćama. Od trenutka kada se njezina visina poveća u odnosu na prosječnu plaću, minimalna plaća neprekidno gubi korak s prosjekom koji raste. Stoga Nezavisni hrvatski sindikati – kao i Europska konferederacija sindikata – inzistiraju na tome da minimalna plaća u Hrvatskoj ne bude niža od 50 posto prosječne i 60 posto medijalne plaće te je NHS predložio iznos od 4.763 kune bruto, odnosno 3.810 kuna neto. To je mimimum, iako i takav minimalac kod nas koketira s granicom siromaštva jer su u Hrvatskoj većini radnika plaće premale za dostojan život. S druge strane, poslodavci bi htjeli povećati broj mogućih prekovremenih sati i sati dodatnoga rada, kako bi radnici nedostatna primanja podigli dodatnim radom. To nije samo pitanje sindikata koji štite interese radnika, nego i pitanje za odgovorne vlasti. Doista, za odgovornost prema narodu nije dovoljno stati mirno s rukom na srcu ili bez nje, kada svira hrvatska himna, nego uz povećavanje minimalne plaće poboljšati Zakon o radu u korist radnika, a ne kapitala.


Kakvi su izgledi da poslodavci i Vlada prihvate vaše zahtjeve u vezi sa Zakonom o radu?


– Dosad su se vlade priklanjale interesima poslodavaca. Svi su argumenti na sindikalnoj strani. Čak i da sindikati u ovom trenutku ne rade apsolutno ništa, vlast bi trebala prepoznati da nam je voda došla preko glave i da upravo ona mora krenuti u drastičnu defleksibilizaciju ovoga sustava rada i dati potporu radnicima, jer je to jedino moguće rješenje. I odgovorni poslodavci trebali bi znati da nije dobar onaj radnik kojeg možeš iscijediti do kraja, nego radnik koji je zdrav, zadovoljan i siguran, s visokom proizvodnošću rada, sa sigurnošću radnog mjesta i dobrom plaćom kako bi mogao rješavati svoje potrebe, osobne i obiteljske.


Godinama se tvrdi da će manje obaveze poslodavaca prema radnicima, fleksibilnost na tržištu rada, pridonijeti zapošljavanju i gospodarskom rastu. Kako na to gledate?


– To nije tako. Istraživanja su pokazala da fleksibilizacija na tržištu rada i male plaće nikada ne pridonose povećanom zapošljavanju i prosperitetu nacije. Naprotiv. Uostalom, pogledajte kome je ove godine dodijeljena Nobelova nagrada za ekonomiju. Dobili su je znanstvenici koji su uspjeli dokazati da dugogodišnja mantra Svjetske banke, MMF-a, neoliberalnih ekonomista i poslodavaca, prema kojoj rast minimalne plaće znači manji broj radnih mjesta, jednostavno nije točna.
Vlasti izmjenama Zakona o radu trebaju pokazati da su razumjele poruku naših ljudi, poruku građana koji glasaju nogama, tako što odlaze iz Hrvatske. Na to će ih upozoriti i smanjenje broja stanovnika u Hrvatskoj u aktualnom popisu stanovništva, ako to još nekoga među političarima i poslodavcima u ovoj zemlji brine, osim na riječima. Zato je važno da se Zakon uredi po mjeri čovjeka.


Pogrešan smjer


Zasigurno vam kritičari prigovaraju da preuveličavate stvari.


– Ne pretjerujem u slanju tih socijalnih poruka. Pogledajte kako se živi u Hrvatskoj. Mi smo na dnu dna Europske unije po kvaliteti života, po iseljavanju ljudi, po malim šansama za budućnost. Nije to samo grijeh ove Vlade, već brojnih dosadašnjih vlada koje se jedna za drugom naslanjaju na grijehe svojih prethodnika, a rezultat je to što imamo. Mi se s time ne smijemo miriti kao narod, kao građani i ljudi. Ne smijemo dopustiti da vlasti nastave u pogrešnom smjeru. Poslodavcima je praktički svejedno, jer ako naši ljudi odu van, dovest će ljude iz Nepala, Pakistana ili Filipina.


Smetaju li vas strani radnici? Oni snižavaju cijenu rada.


– Ne, mi nismo mrzitelji stranaca koji iz očaja dolaze raditi k nama, kao što naši ljudi iz očaja odlaze van. Stvar je u tome da se javne vlasti moraju odgovorno ponašati ponajprije prema vlastitim građanima, umjesto da se odgovorno ponašanju prema kapitalu, koji gleda vlastiti interes, a ne interes svih nas. Kapitalu je u interesu što više zaraditi. To će se statistički bilježiti kao rast bruto domaćeg proizvoda, ali će unatoč tome naši ljudi odlaziti van jer ne mogu živjeti od plaća zbog kojih su strani radnici spremni doći i raditi u Hrvatskoj, pa će na rastu hrvatskog BDP-a raditi stranci. Poslodavci ne razmišljaju o tome da će troškovi oslanjanja na strane radnike – ekonomski, socijalni i politički – za Hrvatsku dugoročno biti veći od oslanjanja na naše radnike. Ne možemo na stvari gledati od danas do sutra.


Loše polovične mjere


Italija je uvela obavezne COVID-potvrde za sve zaposlene u javnom i privatnom sektoru, kada dolaze na posao. Ako bi se ta stroga mjera uvela u Hrvatskoj, biste li je podržali?


– To je iznimno složena situacija u kojoj ni sindikati nemaju jedinstveno mišljenje i ne mogu se jednoznačno postaviti. Temeljna je odgovornost na javnim vlastima. One moraju preuzimati odgovornost da se zaraza ne zahukta, jer u pitanju je zdravlje pojedinaca, zdravstvenog sustava, gospodarstva, a u krajnoj liniji i zdravlje nacije.
Europska agencija za lijekove je dala uvjetni pristanak na cjepiva, a nijedna se zemlja ne usudi donijeti zakonsku obvezu cijepljenja za građane. U našem Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti imamo vrlo jasne odredbe o obveznom cijepljenju za cijeli niz situacija i bolesti – za ospice, dječju paralizu i druge. Zapriječene su i kazne, novčane, zatvorske, a moguće je da se roditelju izuzme dijete iz obitelji ako ga ne želi cijepiti. Europske i ostale vlade ne žele uvesti zakonski obvezno cijepljenje, ali na mala vrata pritišću građane da to sami čine, uvođenjem COVID-potvrda za ulazak na različita javna okupljanja. Međutim, dok brojne zemlje sada idu korak dalje te najavljuju obvezne COVID-potvrde i za sve zaposlene, ili ih poput Italije već uvode, javne vlasti morale bi se puno određenije postaviti. Trebaju preuzeti daleko veću razinu odgovornosti. Ako je u pitanju javno zdravlje, vlasti ne bi smjele tu odgovornost prebacivati ni na koga drugoga, nego donositi političke odluke u konzultaciji sa zdravstvenom strukom.


Podržavate li zakonsko uvođenje obveznog cijepljenja?


– Neka vlasti propišu obvezno cijepljenje ili neka nađu neki drugi način za obuzdavanje bolesti. Koji su to razlozi da vlasti u Europi i svijetu nisu uvele obvezno cijepljenje, a građane istovremeno na to pritišću? Ako se građani ne cijepe, uskoro neće moći ni u trgovačke centre, kako neki najavljuju, a morat će plaćati testiranja i slično. Osobno sam pobornik cijepljenja. I sam sam to učinio. Prošle sam godine prebolio COVID, od kojeg sam se dulje vrijeme oporavljao.


Znači, inicijativu za efikasniju borbu protiv pandemije vi prebacujete na vlasti?


– Kada bi se i uvele COVID-potvrde za sve zaposlene, mnogi se opet neće htjeti cijepiti, jer ostaje mogućnost izbora. Poslodavci su dužni štititi zdravlje svih radnika, ali je pitanje mogu li nekome tko nema COVID-potvrdu uskratiti ugovorenu plaću, ili otkazati ugovor o radu. U toj složenoj situaciji sindikati se ne mogu jednoznačno postaviti, a trebaju voditi računa i o nekoj razini ljudskih prava. To može dovesti i do sučeljavanja jednih radnika s drugima, u situaciji kada vlasti nisu donijele odluku o obveznom cijepljenju i kada poduzimaju polovične mjere. Većina vodstava sindikata podržava cijepljenje, ali oni se tu ne mogu jednoznačno postaviti jer u članstvu imaju i pobornike, i protivnike cijepljenja. Stoga i naglašavam da je temeljna odgovornost na zdravstvenoj struci i javnim vlastima i da je javne vlasti ne smiju delegirati, već je moraju preuzimati bezuvjetno.