Iako sadržaj dogovora Vesne Pusić i Karla Erjavca za Ljubljansku banku, za koji oboje tvrde kako je prihvatljiv za obje strane, još uvijek uspješno skrivaju od hrvatske i slovenske javnosti, s priličnom sigurnošću možemo tvrditi kako su Hrvatska i Slovenija već sada postigle ogroman napredak. 

   Naime, napokon smo stigli do točke na kojoj se i jedna i druga strana barem slažu kako sada imamo rješenje, što je, složit ćete se – barem kada je o Hrvatskoj i Sloveniji riječ – veliki uspjeh. Svi pamtimo kako je još donedavno ministrica Pusić uvjeravala kako hrvatski i slovenski financijski pregovarači Zdravko Rogić i France Arhar imaju svoj prijedlog rješenja, samo što ju je njezin slovenski kolega svaki put morao poklopiti kako on o bilo kakvom rješenju – nema pojma. 

    No kada bismo baš htjeli cjepidlačiti, još uvijek za to imamo materijala. Hrvatska je ministrica prije samo nekoliko dana tvrdila kako postoji tri ili četiri rješenja, da bi nakon šestosatne pregovaračke seanse u »ukletom dvorcu« u Otočcu – u kojem hrvatski i slovenski političari dosad nisu riješili nijedan problem – objašnjavala kako je riječ o jednom rješenju, s nekoliko podvarijanti. 

   Dakle, imamo li rješenje ili ga nemamo?! 

   Nije riječ o jednom rješenju – objašnjavala je ministrica Pusić – nego o jednom načinu razumijevanja problema, s različitim podvarijantama. Dakle još samo preostaje predstaviti »jedno rješenje s različitim podvarijantama« premijerima jedne i druge zemlje, odabrati jednu od tih podvarijanti i onda ćemo imati rješenje. 

   Čini se jednostavnim, iako ništa u protekle 22 godine, kada je riječ o neisplaćenim štednim ulozima Ljubljanske banke hrvatskim štedišama, nije bilo jednostavno.   

  Ozbiljni pregovori

   Naši sugovornici poštuju zavjet šutnje, koji bi po svoj prilici mogao biti jedan od prvih pokazatelja ozbiljnosti i održivosti neočekivanog dogovora. Na hrvatskoj strani, kako doznajemo, bili su pomalo zatečeni s prijedlogom što ga je ministrica Pusić donijela u Zagreb, iako je i hrvatska šefica diplomacije, baš kao i njezin slovenski kolega, tijekom pregovora u dvorcu u Otočcu na Krki stalno bila na telefonskoj vezi sa Zagrebom. 

   Oni koji znaju sadržaj dogovora za Ljubljansku banku tvrde kako je on povoljan za hrvatsku stranu i kako je na kraju sve ispalo »predobro da bi bilo istinito«. Čak toliko dobro da su u jednom trenutku u Zagrebu pomislili da se Pusić i Erjavec u Otočcu možda nisu dobro razumjeli! 

   Da je ministrica Pusić uvjerena da je ispregovarala povoljan dogovor za Hrvatsku, vidjelo se i po tome što je Josipu Leki, predsjedniku hrvatskog sabora, dan nakon dogovora u Otočcu na njegovo pitanje kakav je dogovor odgovorila: »Još samo da potpišu«. Mislila je na slovensku stranu, plašeći se da se Slovenci ne povuku. 

   Inače, pregovori Pusić– Erjavec u Otočcu na Krki po mnogočemu su se razlikovali od svih dosadašnjih hrvatsko-slovenskih pregovora, ne samo o Ljubljanskoj banci, nego i o ostalim bilateralnim pitanjima. Pregovori su prvotno trebali trajati dva sata, a potrajali su skoro šest, što svjedoči o njihovoj ozbiljnosti. 

   Nakon tri i pol sata razgovor je nakratko prekinut, a Pusić i Erjavec povukli su se na odvojene konzultacije sa svojim delegacijama, što je ponovno protumačeno kao dobar znak, iako su cijelo vrijeme, najčešće od članova slovenske delegacije, stizale informacije kako se »stvar nije pomaknula s mrtve točke«. 

    Dužnički rašomon

   Doduše, pregovaralo se o kompliciranoj materiji, jer je u tom dužničko-vjerovničkom rašomonu najteže utvrditi tko je kome dužan, i koliko iznose ti dugovi, odnosno utvrditi jedinstven model po kojem će ti dugovi biti utvrđivani. 

   Ljubljanska banka ostavila je hrvatske štediše bez 440 milijuna eura njihove devizne štednje, od čega je hrvatska država pretvorila iznos od 278 milijuna eura u javni dug, ponudivši štedišama da svoju štednju prenesu na hrvatske banke. 

   Razlika od 160 milijuna eura ostala je »zarobljena« u Ljubljanskoj banci, i do tog novca 130 tisuća preostalih neisplaćenih štediša, koji nisu prenijeli štednju na hrvatske banke, mogu samo sudskim putem. 

   No i hrvatska država tužbama pokušava naplatiti 278 milijuna eura za iznos što ga je štedišama isplatila umjesto Ljubljanske banke. Zagrebačka i Privredna banka, na koje otpada 60 posto prenesene štednje, uz odobrenje i za račun države tužile su Ljubljansku banku, i zbog tih tužbi Slovenija danas ponovno blokira ulazak Hrvatske u Europsku uniju, ucijenivši Zagreb povlačenjem tužbi protiv Ljubljanske banke. 

   Tu su i potraživanja Ljubljanske banke od hrvatskih poduzeća, koja su se po slovenskom izračunu popela na čak 1,18 milijardi eura. Čini se da je upravo u neslaganjima oko iznosa tih dugova ključ rješenja problema Ljubljanske banke. O tome svjedoči i podatak da su se financijski stručnjaci Rogić i Arhar prije Otočca sastajali četiri puta kako bi raspetljali taj čvor oko bilance Ljubljanske banke u Hrvatskoj, no cijelo to vrijeme i iz jednog i iz drugog tabora stizale su informacije o nezadovoljstvu njihovim radom. No upravo u Otočcu dogodio se preokret. Nekoliko trenutaka prije nego što su objavili dogovor, koji nitko nije očekivao, pa čak ni njihovi bliski suradnici i članovi delegacija, Pusić i Erjavec srdačno su i demonstrativno zahvalili Rogiću i Arharu na »izvrsno obavljenom poslu«, koji je za njih u tom trenutku bio zaključen.   

  Politička umješnost

   No da sve još nije usuglašeno i da do konačnog dogovora ima još puno posla svjedoči suzdržana i oprezna izjava premijera Janše kako postoje neke »zavjese oko sadržaja dogovora« koje još treba razjasniti. 

   Plan ministra Erjavca o potvrđivanju dogovora još tijekom veljače, kako bi Slovenija mogla ratificirati hrvatski pristupni ugovor na sjednici parlamenta u ožujku, koincidira s turbulentnom političkom situacijom u Sloveniji, zbog čega će za uspjeh trebati puno političke umješnosti, posebno u slovenskom parlamentu, u kojem je za ratifikaciju hrvatskog ugovora propisana dvotrećinska većina. 

   Situaciju dodatno komplicira činjenica što su interesi premijera Janše i ministra Erjavca u ovom trenutku suprotstavljeni, nakon što je Erjavec najavio povlačenje iz Janšine vlade 22. veljače. Štoviše, upravo se stranka ministra Erjavca spominje kao jedna od stranaka oko kojih bi se trebala okupiti nova parlamentarna većina, koja bi onda napokon srušila Janšinu vladu, koja već sada nema parlamentarnu većinu. 

   No da bi Janši izglasala nepovjerenje, nova parlamentarna većina mora ponuditi novog mandatara, pri čemu se kao jedan od najozbiljnijih kandidata spominje upravo France Arhar, nekadašnji prvi čovjek slovenske središnje banke, koji je u ime Slovenije na stručnoj razini pregovarao s hrvatskim pregovaračem Rogićem o Ljubljanskoj banci. 

   Iako se kalkulira o nekoliko potencijalnih kandidata, upravo se Erjavčeva stranka umirovljenika zauzima da Arhar bude na čelu nove, tzv. projektne vlade, kojoj će jedan od prioriteta biti i ratifikacija hrvatskog pristupnog ugovora. 

   Stoga nas ne bi trebalo začuditi ako bi Janša s prihvaćanjem rješenja za Ljubljansku banku, a onda i s ratifikacijom hrvatskog ugovora, kalkulirao do zadnjeg trenutka, niti kada bi to pitanje Janša pokušao iskoristiti u unutarpolitičkim obračunima, kako je postupio i tijekom nedavnog potvrđivanja slovenskog memoranduma za arbitražu o granici. Među slovenskim novinarima čak se može čuti da bi Janša glasanje o povjerenju svojoj vladi mogao povezati s parlamentarnom ratifikacijom hrvatskog pristupnog ugovora! Kada je Janša u pitanju, ništa nas ne bi trebalo iznenaditi.