Franji Tuđmanu je jako važno bilo da HDZ predstavlja kao središnju hrvatsku stranku, a da bi to mogao, morale su na političkoj sceni postojati stranke desnije od njegove, koja je okupljala ljude zaista različite ideološke orijentacije. Funkciju, čak proustaške, desnice preuzeli su na sebe HSP i pravaške stranke koje su se odvojile od matice. Kako je Dobroslav Paraga bio previše protuhadezeovski nastrojen, uz pomoć HDZ-ove logistike ga je, unutarstranačkim pučem, na mjestu lidera zamijenio Anto Đapić. Njegov je HSP također bio prava desnica, oporbena, ali spremna uvijek, naročito u Saboru, priskočiti HDZ-u, odnosno Tuđmanu kada je negdje zaškripalo. Ali, Đapić je htio više, njegov je temeljni politički cilj bio sudjelovati u vlasti s HDZ-om i bio je spreman »ispeglati« imidž stranke kako bi se to dogodilo. Angažirao je za savjetnika iskusnog HDZ-ovca Matu Granića, a u Sabor je poslao i sociologa Slavena Leticu, jednog od prvih Tuđmanovih savjetnika. Birači su pozitivno reagirali na tu ograničenu transformaciju HSP-a i stranka je na parlamentarnim izborima 2003. osvojila velikih osam zastupničkih mandata. Budući da HDZ pod vodstvom Ive Sanadera nije odmah imao većinu, Đapić je bio uvjeren da će upravo njega uzeti za koalicijskog partnera. Međutim, Sanader ga je prekrižio već u izbornoj noći, pričalo se tada pod utjecajem veleposlanika nekih europskih država u Zagrebu. U tom je trenutku započeo politički pad HSP-a i već dugo je ta stranka marginalna. Vrijedi to pogotovo za brojne njezine derivacije.

(Ne)prihvatljiv partner

U Hrvatskoj je u međuvremenu nastala nova desnica, a ona uopće nije unisono sklona HDZ-u, kao što je to nekad generalno bio HSP. Zato, uz neke manje bitne razloge, sada nije bio realan dogovor desnih stranaka, redom opozicijskih u raspuštenom Saboru, o zajedničkom izlasku na izbore. Premda je većina čelnika tih stranaka u prošlosti bila povezana s HDZ-om. Jedini je među njima Ivan Penava, predsjednik Domovinskog pokreta koji je još do prije četiri godine bio istaknuti član HDZ-a, zainteresiran za postizbornu suradnju sa svojom bivšom strankom. I on i ostali prvaci Domovinskog pokreta jesu izrazito kritični prema načinu na koji HDZ upravlja Hrvatskom, ali njihov je stav da ne bi mogli ući samo u Vladu u kojoj su SDSS i/ili Možemo!. HDZ je za DP prihvatljiv partner, uz promjenu smjera nacionalne politike. Domovinski pokret je na HDZ bio upućen posebno do ulaska u ovu izbornu kampanju predsjednika Zorana Milanovića, koji je Penavinoj stranci odškrinuo vrata potencijalne Vlade koju bi on formirao. Ranije je Domovinskom pokretu, jer ljevica ga je konsenzusom odbacivala, jedina mogućnost za sudjelovanje u Vladi bila suradnja s HDZ-om, o kojoj je Penava i glasno razmišljao. Time se, pak, zamjerio ostatku oporbene desnice. Istina, Mislav Kolakušić, žestoki borac protiv globalizma koji nema nikakvu povijest s HDZ-om, sa svojim je Pravom i pravdom koalirao s DP-om. Ali, uz poruku da ga ni smak svijeta ne bi natjerao da se s HDZ-om udruži poslije izbora. Što se drugih tiče, Most je dva puta u kratkom razdoblju pokušao s HDZ-om obnašati vlast. Postigao je dogovor i s Andrejom Plenkovićem i s njegovim prethodnikom Tomislavom Karamarkom, kada je Božo Petrov iznenadno razvrgnuo sporazum što ga je već sklopio s Milanovićem. HDZ je Mostu 2015. ipak bio politički znatno bliži nego ljevica. Trajala je Vlada Tihomira Oreškovića, o kojoj su se usuglasili Karamarko i Petrov, vrlo kratko, propala je uslijed konstantnih sukoba HDZ-a i Mosta. Ipak, ni pola godine kasnije Petrov je odlučio probati opet s HDZ-om. Završio je s Plenkovićem kao i s Karamarkom, jako brzo. Od tog su trenutka HDZ i Most u iznimno lošim odnosima. Stoga je Petrov početkom prošle godine otklonio Penavinu ponudu za predizbornu koaliciju. Sumnjiče mostovci DP i za bliskost s njima omraženim poduzetnikom Pavom Vujnovcem. No, u pozadini odbijanja partnerstva s Domovinskim pokretom ipak je vjerojatno više stajalište Mosta da ono ne bi imalo smisla u okolnostima kada Penava nije otpisao HDZ, štoviše.

Đapićev san

I Karolina Vidović Krišto je, poput predsjednika DP-a, nekad bila članica HDZ-a, konkretno njegove stranačke Mladeži. Ništa se od tada kod nje nije promijenilo kada je riječ o odnosu prema Tuđmanu, čiji je i danas ona štovatelj. No, HDZ Karolina Vidović Krišto jednostavno ne podnosi. Kao ni SDP. Nije zamislivo da bi njezin OiP, ukoliko na ovim izborima zadrži parlamentarni status, dao potporu Plenkovićevoj vladi. Istovremeno, Karolina Vidović Krišto bila je strankama desnice vrlo poželjna za suradnju. Nagovarali su je i Kolakušić i blok Mosta i Hrvatskih suverenista da s OiP-om koalira s njima. Sve ih je ona saslušala, ali naposljetku im se zahvalila, uvjerena da OiP ima sam dovoljnu snagu napraviti dobar izborni rezultat. Kako god se sve rasplelo 17. travnja, može se prognozirati da će i u sljedećem sazivu Sabora, baš kao i u 10., desnica izvan HDZ-a biti ozbiljno zastupljena. Sigurno će imati barem dvadesetak mandata, što je još do prije četiri godine bilo apsolutno nemoguće. Ali, Đapićev san o ulasku desnice u Vladu i dalje nije ostvaren, budući da je Most bio još prosvjedna, antiestablišmentska stranka dok je dijelio vlast s HDZ-om, a ideološki se profilirao naknadno. Je li stigao dan kada će desnica zakoračiti u Vladu? Koliko god to paradoksalno zvuči, na kraju bi je u Banske dvore mogla uvesti i ljevica.