RIJEKA Eh, da mi je samo bilo ostati jutros u toplom krevetu, uz moju ženu, zborio je jučer Tomo Mačinković, zavarivač u »3. maju«, par sati kasnije dok je na buri namatao kablove.

Sada je potvrđeno, rad na minusima, na olujnoj buri u riječkom škveru definitivno jača bračnu ljubav. Ima još jedna pozitivna strana, a to je da se nakon sat vremena provedenih u škveru hod po burovitom Korzu doimao kao šetnja dnevnim boravkom. Jer, ono što je Senj i bura koja tamo »zakreše« za sjeverno podvelebitsko primorje, to je trećemajska »magistrala« u Rijeci.

Nema toga što se može navući na sebe, a da se već na trećem koraku »brisanog« prostora glavne ceste koja vodi kroz brodogradilište čovjeku ne zaledi sve, do posljednje koščice u tijelu. Što li je tek bilo u sedam ujutro, kada se Rijeka budila na formalnih minus šest, dok je bura osjećaj hladnoće »spuštala« na barem minus dvanaest.  

 Ni čovjeka, ni mačke

Premda zbog olujnog vjetra već tri dana ne mogu položiti sekcije za novu belgijsku baržu na drugi navoz, jer sve jače od 15 čvorova, dizalice, uključujući i onu najveću, po kojoj je riječki škver nadaleko prepoznatljiv, stavlja izvan pogona, jučer je zapravo bio prvi izvanredni dan u »3. maju«.

 Šef prvog navoza Željko Vučković, na kojem se gradi prvi asflat-tanker za Šveđane, kaže da je pustio ljude da se griju uz čaj do osam.

Po škveru su hodali samo oni koji su morali, prkoseći naletima bure. Svi ostali »skrili« su se unutar i između brodskih sekcija, u brod na navozu, u radionice, u bilo kakav zatvoreni prostor. Repom nije provirila nijedna mačka, kojih se inače može vidjeti na svakom kantunu brodogradilišta.

S najavljenim »kijametom« od snijega, u »3. maju« privremeno obustavljaju rad u tri smjene. A nije da ne vode utrku s vremenom. Prvi asfalt-tanker od njih četiri iz serije, prema internom hodogramu trebao bi biti porinut u more 25. veljače. No, Vučković kaže da su ove vremenske neprilike, ako se ne pokažu još crnje prognoze, taj rok pomakle za tjedan dana.

U utrobi ovog prvog švedskog asfaltera radilo je oko stotinu trećamajaca. Ono što su mogli. Varilo se samo najnužnije, uz obavezno predgrijavanje mjesta vara. Prema planu, kazuje nam Vučković, trebali su već i nadolijevati smolu oko tankova u kojima će se prevoziti asfalt na vrlo visokim temperaturama. No, za to nalijevanje smole moraju pričekati da se sadašnji minus digne na barem plus 5 »celzića«.

 Ruke u vatri

U strojarnici, prah od brušenja, vara i dima trenutno ulazi u usta. Šale se naši domaćini da nemaju problema sa željezom u krvi. No, unutra barem ne puše. Ekipa je u staroj kanti naložila vatru. Griju ono što se ugrijati ne može. Ruke, na kojima studen prodire kroz nokte. Zavarivač Božidar Klopan kaže da nije siguran što mu je gore, kada se mora uvući u usijano željezo na plus 40 ili ova studen od koje se ne može pobjeći. Božidarovi su popodnevni i večernji sati ovih dana, čini se, svi isti. Dođe kući, zavali se uz peć i odmah utone u san.

Moguće će neki, ugodno zavaljeni uz tople radijatore, komentirati »vidi ih, odmah kukaju na ovo »malo« bure, reći ćemo da se nitko od naših sugovornika nije žalio, ali smo se mi zato glupavo osjećali pitajući ih kako im je raditi na ovoj sibirskoj studeni. Po kiši, buri, ledu, snijegu – za 4.800 kuna, koliko iznosi prosječna trećemajska plaća.

Pusti zagrebački Dolac

U Zagrebu je u petak bilo minus devet. U Zagrebu se jučer grijalo uz radijatore i nije se išlo na cestu. ‘Ko ne mora. No, ima i onih koji na cestu moraju, htjeli ne htjeli. Jer njihov je posao takav, i nitko te ne pita kako ti je ni na minus devet, ni na plus trideset i devet.

Evo recimo, poštari. Lako ih prepoznaš, što po bojama Hrvatske pošte, što po velikoj torbi.

– Što bi dali da ste sada u Splitu! Tamo nitko danas zbog snijega ne radi – velimo poštaru.

– Ne radi nitko!? – čudi se Tomislav Vdović.

– E, rekao Kerum da je neradni dan, zbog snijega – pojašnjavamo.

– Kod nas se mora raditi – sa smiješkom će Vdović.

 Onda slijedi najgluplje pitanje što ste ga u petak mogli kome postaviti, a opet glupo ga je i preskočiti. Elem, jel’ vam hladno, pitamo, jesu li vas odjenuli kako treba?

– A, hladno je. I bolje su nas mogli odjenuti. Ova je jakna više kišna, nego zimska – kaže.

Borba sa zimom u poštara je jednostavna; dobro se valja obući i čim više kretati.

– Jesu li bar ljudi prema vama ljubazniji u ovakve dane?

– Jesu, ljudi su super! – poručuje naš poštar.

– A hoćete li mirovinu ovako dočekati, uz sve ove vremenske šokove?

Ako išta izgleda nestvarno kada Zagreb okuje velika hladnoća, onda je to prazna Splavnica, štandovi s cvijećem prazni k’o da ih je nuklearna katastrofa poharala. Djelatan je samo jedan, ima i nešto kupaca, no prodavačica ne voli ni novinarske blokove, ni fotoreporterske objektive.

Ništa razgovorljiviji nije ni njen prvi susjed koji prodaje novine s nogu.

Tu je od pet ujutro, na zimi na kojoj, kaže, nitko normalan ne bi trebao biti. Evo, veli, nema ni Đovanija, umjetnika s gitarom koji je samo dan ranije po sličnoj zimi, ali bez padalina, svirao prigodnu »Zeko i potočić«.

Na Dolcu ponuda slaba. Ali društvo veselo.

– Moglo se i ostati doma, ali dobro je doć’ ovako – kazuje Miro Petrić iz Kaštel Kambelovca.

Pred njim asortiman taman za ovo doba; naranče, limuni, ulje maslinovo koje se na ledu zaledilo, rakija, suha smokva. Jedino, kad s njim razgovara, ne zna čovjek je li se, štono bi se reklo, s nama šali, ili je mrtav ozbiljan. Primjerice, na upit kako je došao do Zagreba, kaže: »Avionom!«

– I isplati vam se!? A je li onda štogod skuplja roba?

– Ma nije, isto je!

– A, je li ‘ko što kupuje?

– Zašto ne bi!? – čudi se Miro.

– Znači, zapravo je privilegija biti ovako sam na Dolcu!?

– Da, super je, ha ha!

– Kako drugi to nisu skužili!? Hladno je!

– Ladno!? Jesi bija u vojsci? Ja sam bija u dvi, našoj i nji’voj – kazuje Petrić.

– Sad će, kad ljudi ovo pročitaju, svi poletjeti na Dolac! Em došli avionom, em isplati se… –

 Auti se prati moraju

Ako je sektor voće i povrće manje-više zakazao, sektor sir i vrhnje uredno odrađuje svoje. Došle su kumice radi stalnih mušterija.

– Redovite mušterije su nam došle, a kaj bumo s ovom što smo više složile, ne znamo. Možda se stariji ne usude. Strah ih je poledice i zima je. Ima mušterija od 83 godine i normalno je da nisu mogli doći – kaže nam promrzla Marica Ferus.

Kumice se griju na smjene. Odu do kafića, zagriju malo, i trk natrag na štand. Takav je, kažu, život nas poljoprivrednika.

Premda se čini kako je zima tek počela, u centru se lagano razgrađuju i drvene kućice postavljene još za adventa. Kažu momci, nije prvi put da rade na ovakvoj zimi.

Čudo je pravo, međutim, da na ovakvoj zimi ljudi daju prati automobile. Auto mora biti čist da bi ga se iznajmilo kao da je iz dućana izašao, veli nam Mladen Ilić iz rent a car tvrtke, koji je auto doveo na pranje u praonicu Cerno 1 Zeleni val.

– Navikli smo već, nije problem – kaže nam Tomislav Čabuhar dok žestokim mlazom pere crni »peugeot«.

Rukavice ga, kaže, štite. Posla ima. A do kolikog minusa se da izdržati!?

– Radili smo i na minus 20. Ako ne smrzne, radimo – jednostavno će Čebuhar.

Gazda mu Milan Bubalo kaže kako se ipak radi s 50 posto kapaciteta. U Heinzlovoj su praonicu morali zatvoriti jer je smrzlo sve. Elem, i kad je led…  

 Hladno, al’ bajkovito

– Raditi se mora! – potvrđuje i Dragan Mićanović iz ZG parkinga dok motri parkirane automobile.

Na njemu kapa, šal, jakne došle iz Švedske. Na cesti je od sedam, pa tako sedam sati.

 – Izdrži se prvih pola sata, a što si duže na cesti, sve je hladnije i hladnije – priznaje.

 – Jesmo li barem mi vozači bolji prema vama kad je ovakav kijamet – pitamo.

– Kako ‘ko – smije se Dragan i nastavlja, s čim drugim, nego s poslom.

Jer Zagreb, eto, nema Keruma. No, možda je i bolje tako i možda se ta bjelina i hladnoća daju sagledati i na drukčiji način.

– Snjeguljica u meni uživa – šapnula je autoru ovog teksta kolegica stol do. Hm, i kad je mrzlo, može, bome, bit’ bajkovito!