Trenutak u kojem roditelj sazna da je njegovo dijete preživjelo spolno zlostavljanje ili iskorištavanje jedan je od najtežih koje obitelj može doživjeti. Roditelji se najčešće nalaze posve izgubljeni u sustavu koji bi im trebao pomoći.

Ženska soba pokrenula je zato trogodišnji program »Unapređenje sustava podrške roditeljima čija su djeca žrtve spolnog zlostavljanja i iskorištavanja«.

U partnerstvu s Hrabrim telefonom i Domom za djecu i odrasle žrtve nasilja u obitelji »Duga – Zagreb«, uz financijsku podršku Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, provedba ovog programa bi tijekom sljedeće tri godine trebala postaviti temelje održivog sustava podrške dostupnog obiteljima diljem Hrvatske.

O tome zašto je ovakav program potreban i što će konkretno donijeti obiteljima, razgovarali smo s Anamarijom Drožđan-Kranjčec, voditeljicom pravnog tima Ženske sobe.

Nedostatna potpora

Prema riječima Drožđan-Kranjčec, problemi s kojima se roditelji suočavaju nakon saznanja o zlostavljanju djeteta iznimno su raznoliki, no gotovo uvijek počinju istim osjećajem: nedostatkom jasnih, pravodobnih informacija.

– Roditelji ne znaju kome se prvo obratiti, što trebaju poduzeti, kako će izgledati postupak koji slijedi, koliko bi mogao trajati niti kakva prava i mogućnosti imaju dijete i roditelji, pojasnila je.

Istodobno se roditelji moraju nositi s vlastitim, vrlo snažnim emocionalnim reakcijama – šokom, strahom, ljutnjom, osjećajem krivnje ili bespomoćnosti, dok se od njih istovremeno očekuje da djetetu budu glavni izvor sigurnosti.

– Često ne znaju ni kako razgovarati s djetetom, što ga pitati, što mu reći ili kako reagirati, a da ga dodatno ne opterete, dodala je Drožđan-Kranjčec, naglašavajući da podrška roditelju nikada nije odvojena od podrške samom djetetu, jer su roditelj ili druga bliska osoba ključan dio djetetova oporavka.

Dodatnu težinu takvoj situaciji daje nužnost snalaženja kroz čitav niz sustava koji se nakon prijave mogu uključiti u slučaj, policiju, socijalnu skrb, zdravstvo, pravosuđe.

Roditeljima često nedostaje svojevrsna »mapa puta«: jasna informacija o tome što slijedi, koja je uloga pojedine institucije te gdje dijete, ali i oni sami, mogu pravodobno dobiti specijaliziranu stručnu pomoć. Na izravno pitanje pruža li hrvatski sustav danas dovoljnu i pravodobnu podršku roditeljima, odgovor je nedvosmislen.

– Ne bih rekla da sustav u ovom trenutku pruža dostatnu i jednako dostupnu podršku roditeljima i obiteljima djece koja su preživjela seksualno nasilje, navela je Drožđan-Kranjčec.

Jedan od najvećih problema, prema njenim riječima, jest dostupnost same stručne pomoći. Uz uobičajene liste čekanja u zdravstvenom sustavu, dodatan je problem što nije dovoljno da obitelj dobije bilo kakvu pomoć, jer rad s traumom seksualnog nasilja zahtijeva vrlo specifična znanja i iskustvo.

– U takvim situacijama vrijeme je iznimno važno. Dijete i obitelj ne bi trebali tjednima ili mjesecima tražiti odgovarajuću stručnjakinju ili stručnjaka ili čekati na podršku.

Sustav bi ih nakon saznanja o seksualnom nasilju trebao moći brzo povezati sa službom ili stručnom osobom educiranom upravo za takvu vrstu traume, upozorila je.

Velik problem predstavljaju i regionalne razlike. Obitelj u Zagrebu ili nekom drugom većem gradu ima pristup znatno većem broju specijaliziranih stručnjaka i organizacija nego obitelj u manjoj sredini, gdje takve usluge ponekad uopće nisu dostupne.

– Mjesto stanovanja ne bi smjelo određivati koliko će brzo i kakvu pomoć dijete i obitelj dobiti, naglasila je Drožđan-Kranjčec.

Dodatan izazov jest i sama povezanost različitih dijelova sustava. Obitelj se nakon prijave može naći razapeta između policije, državnog odvjetništva, socijalne skrbi, zdravstva i pravosuđa, a od roditelja koji je i sam u šoku ne bi se smjelo očekivati da sam koordinira sve te kontakte.

Suradnja sustava socijalne skrbi, zdravstva, obrazovanja, policije, pravosuđa i organizacija civilnog društva jedan je od ključnih elemenata zaštite djeteta – no, priznaje Drožđan-Kranjčec, u praksi i dalje postoje značajni izazovi.

– Ne možemo reći da suradnje nema, postoje propisane procedure i protokoli, kao i brojni primjeri vrlo dobre suradnje među stručnjakinjama i stručnjacima. Međutim, ona nije uvijek dovoljno ujednačena, koordinirana i pravodobna, istaknula je.

Ponavljanje traume

Problem, pritom, često nije u tome što postupci ne postoje, nego u tome koliko se dosljedno provode u praksi – ne bi smjelo ovisiti o pojedinoj instituciji ili konkretnoj stručnoj osobi hoće li obitelj dobiti pravodobnu informaciju i potrebnu podršku.

Poseban izazov predstavlja i izbjegavanje situacije u kojima dijete mora nepotrebno više puta prepričavati traumatično iskustvo različitim osobama u različitim sustavima. Iz perspektive djeteta i roditelja riječ je o jednom životnom događaju, pa sustav mora funkcionirati povezano, a ne kao niz odvojenih institucija.

Ipak, Drožđan-Kranjčec nije preskočila naglasiti pozitivne pomake. U Hrvatskoj se radi na uspostavi Barnahus modela, odnosno modela »Dječje kuće«, koji različite službe organizira oko potreba djeteta u kaznenom postupku i smanjuje njegovu dodatnu traumatizaciju.

Kao dobar primjer navodi i sustav praćenja koji Hrabri telefon provodi u partnerstvu s policijom, kojim se djecu žrtve i njihove roditelje nakon prijave odmah povezuje s podrškom. Takve primjere dobre prakse, smatra, treba dalje razvijati i učiniti dostupnima što većem broju obitelji.

Na pitanje što bi voljela da roditelji mogu dobiti od sustava za tri godine, a danas često ne mogu, Drožđan-Kranjčec ima jasnu viziju.

– Voljele bismo da za tri godine roditelj koji sazna da mu je dijete preživjelo spolno zlostavljanje ili iskorištavanje ne ostane sam s pitanjem »što sada?«. Da ne mora sam istraživati kome se obratiti, zvati različite institucije i pokušavati procijeniti koja je pomoć njegovu djetetu potrebna i gdje je može dobiti, kazala je.

Jednako važnim smatra da roditelji dobiju podršku i za sebe same, jer se, kako napominje, sva pažnja razumljivo usmjerava na dijete, dok se sam roditelj istovremeno nosi s vlastitim snažnim reakcijama i nizom pitanja o tome kako djetetu najbolje pomoći.

Uspjeh programa, naglasila je, neće se mjeriti samo brojem održanih predavanja, izrađenih materijala ili posjeta online platformi, iako su i to važni, mjerljivi pokazatelji.

Stvarni uspjeh, kaže, bit će ako sve što kroz program razvijaju ostane dostupno i nakon njegova završetka te doprinese trajnijem, održivijem sustavu podrške.

– Najjednostavnije rečeno, uspjeh će biti ako roditelj više ne mora sam tražiti put kroz sustav, nego može računati na to da će ga sustav pravodobno informirati, usmjeriti i povezati s odgovarajućom stručnom podrškom, zaključila je Drožđan-Kranjčec.

Provjerene informacija na online platformi

Jedna od ključnih novih aktivnosti bit će razvoj online platforme na kojoj će roditelji na jednom mjestu moći pronaći provjerene, stručne i razumljive informacije o mogućim reakcijama djeteta na traumatsko iskustvo, o tome kako s djetetom razgovarati nakon saznanja o nasilju, što je korisno činiti, a što izbjegavati, te kako se nositi s vlastitim reakcijama i brinuti o sebi.

Posebno važan dio platforme bit će pregled dostupnih oblika pomoći po županijama.

– Želimo da roditelj može jednostavno saznati kome se može obratiti u svojoj sredini i koje su mu usluge dostupne, umjesto da sam pretražuje sustav i pokušava pronaći odgovarajuću pomoć, pojasnila je Anamaria Drožđan-Kranjčec.