Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter pozvala je na uspostavu registra ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju, zbog učestalih zlouporaba starijih osoba. Osim financijske štete, potpisnici takvih ugovora često postaju žrtve zanemarivanja ili zlostavljanja. U razgovoru za naš list, pravobraniteljica upozorava da se danas o pravim razmjerima zlouporaba može samo nagađati.

– Pritužuju nam se građani, udruge, pa i centri za socijalnu skrb koji su nam na terenu govorili o cijelim ulicama koje je netko kao davatelj uzdržavanja tako »prikupio« u svoje vlasništvo. Pravu sliku nitko ne zna. Zato nam i treba registar koji bi otkrio, da ih tako nazovem, »kolekcionare«, a istovremeno treba ograničiti broj ugovora koje netko može sklopiti jer, realno, tko se može adekvatno i s dužnom pažnjom brinuti za veći broj starijih, nemoćnih osoba? Ali isto tako, ovi su ugovori mnogim starijima spas i vjerojatno su zadovoljni što su se na njih odlučili. Problem je u onima koji zlorabe starije osobe i odgovornost je sustava, države koja je Ustavom definirana kao socijalna, da postavi snažne zaštitne temelje kako bi priče o ovim ugovorima prestale biti priče iz crne kronike.

Registar nužan

Onima koji takve ugovore potpišu mogu pomoći jedino dugotrajni i skupi sudski postupci, s neizvjesnim ishodom. Koja bi bila prednost registra?

– Prednost bi bila jer se u slučaju problema, odnosno zlouporabe, vode sudski postupci za raskid ugovora, a oni često traju predugo, posebno za starije osobe. Svaki registar sam po sebi djeluje odvraćajuće na one koji nemaju dobre namjere. On bi pokazao koliko netko ima sklopljenih ugovora, je li ugovor raskinut zbog nepridržavanja obaveza… To je podatak koji bi htio i trebao znati svatko tko razmišlja da nekome povjeri brigu o sebi, posebno kad mu zauzvrat prenosi svoju nekretninu. Pitanje je bi li registar bio javan ili samo za oči nadležnih tijela koja bi onda s tim podacima mogla upoznati obje strane ugovora. Ali nema sumnje da je registar nužan. Izuzetno mi je drago da postoje prilično snažni signali iz Ministarstva pravosuđa i uprave da će se stvarno ići u tom smjeru.

Može li registar pomoći nadležnim institucijama da utvrde gdje su zlouporabe? Koliko se uopće država može miješati u ugovorne odnose dviju privatnih osoba?

– Ne možemo o ovoj temi govoriti samo kroz okvir ugovornih odnosa jer to nisu ugovori gdje je riječ o jednakim snagama. Zamislite da imate 70 godina, teško ste narušenog zdravlja i ne možete se više sami brinuti za sve svoje potrebe. Ne možete sami kod doktora jer vas noge ili kuk izdaju nakon kratkog hodanja, ne možete u trgovinu, ne možete podmirivati troškove života, a imate nekretninu. Ako i želite ići u dom za starije, a nemate dovoljno novca za privatni, čekat ćete 10 i više godina. Ovakav ugovor čini se kao svjetlo na kraju tunela. Ako ne dobijete potrebne informacije, ako sustav nema dovoljno ugrađenih osigurača za prevenciju zloupotreba, možete se naći u situaciji da ostanete i bez skrbi i bez krova nad glavom. To je ipak specifičan tip ugovora i stoga vidim ovdje ulogu države u dodatnom osiguravanju sprečavanja zlouporaba, do kojih trenutno dolazi.

Obavezno savjetovanje

Udruge govore o umreženosti odvjetnika, javnih bilježnika, pa i sudaca, s ciljem stjecanja vrijednih nekretnina. Koliko je u tome istine? Jesu li ugovori o dosmrtnom uzdržavanju privatna ili institucionalna pljačka?

– Upravo da bismo imali točne informacije što se uopće događa, ali i radi odvraćanja, treba uvesti registar. Osim toga, zagovaramo i izradu analize sudskih postupaka za raskid ovih ugovora, što bi dodatno rasvijetlilo koji su trenutno sve problemi prisutni i u kojim razmjerima. Čuli smo da Ministarstvo pravosuđa i uprave radi na prikupljanju podataka o sudskim postupcima koji se vode radi pobijanja ili utvrđivanja ništetnosti ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju.

Predlažete i uvođenje obaveznog savjetovanja prije sklapanja ugovora o uzdržavanju? Može li to spriječiti situacije gdje su stariji izloženi fizičkom, psihološkom i ekonomskom nasilju od strane vlastite obitelji?

– I to nas vraća na pitanje registra jer danas ne znamo koliko često stariji daju povjerenje članovima obitelji, a koliko nekome tko to nije, nekoj nepoznatoj ili polupoznatoj trećoj osobi. Isto vrijedi i za sudske postupke. Osim savjetovanja, tražimo i da se sudski postupci za raskid ovih ugovora odrede kao žurni. Jer kada ste u visokoj životnoj dobi, ako pokrećete sudski postupak za raskid ugovora kojim se uređuje vaše uzdržavanje, a neadekvatno ste zbrinuti, ne možete čekati godinama da poništite ugovor i tražite drugu opciju. Primjer je gospođa za koju znamo da je takav spor pokrenula 2018. i dan danas on traje. Mnogi stariji, nažalost, ne dočekaju njihov kraj, a onda ni adekvatnu skrb.

Stariji često nemaju povjerenja ni snage prijaviti nasilje u obitelji, ili ne vjeruju da će im prijava pomoći, a često ih je i sram. Imamo situacije i da se kod inspekcijskih nadzora u domovima nasilje prema starijima tretira kao propust, kao nepravilnost u radu i nalaže se rok za njeno otklanjanje, a to znači da onda nema prekršajnopravnih ili kaznenopravnih posljedica za počinitelje. I ovdje nedostaje podataka pa ne znamo jesu li nasilnici djeca, unuci ili partneri, koja je najčešća vrsta nasilja, je li počinitelj sankcioniran i kako, a to bi trebala biti osnova za daljnji međusektorski rad na zaštiti starijih od nasilja.

U riziku od siromaštva

U kojem bi se roku zahtjevi vašeg ureda mogli realizirati?

– Riječ je o promjenama zakona koje moraju proći i saborsku proceduru, što znači da u najboljem slučaju govorimo o prvoj polovici iduće godine. I protiv toga se, vjerujte, ne bih bunila. Nakon toliko godina bez pomaka na ovom području, ponavljanja preporuka u godišnjim izvješćima pučke pravobraniteljice, drago mi je da napokon razgovaramo, da postoji volja za promjenama, a s moje strane da imam priliku sudjelovati u dovođenju do potrebnih promjena, što je poanta ovog posla.

U Hrvatskoj je jako velik broj starijih izložen siromaštvu, o kojem možemo govoriti i kroz diskriminaciju temeljem imovnog stanja. O čemu se radi?

– Svaka druga starija osoba koja živi sama u riziku je od siromaštva, a s obzirom na inflaciju i rast cijena, možemo očekivati da će broj biti i veći. Siromaštvo i diskriminacija su usko povezani, oni su kao dvije strane istog novčića, jer ako ste siromašni, veća je mogućnost da ćete biti diskriminirani u različitim područjima života. A Hrvatska je jedna od otprilike polovice zemalja EU-a koja je decidirano zabranila diskriminaciju temeljem imovnog stanja, Zakonom o suzbijanju diskriminacije iz 2009. godine.

Riječ je zapravo o situacijama kada dođete u nepovoljniji položaj zbog vašeg imovnog stanja. Recimo, kad poslodavac kao uvjet za zapošljavanje navede da morate imati automobil, a ako nemate novca da ga kupite ili iznajmite, onda ste u nepovoljnijem položaju kao kandidat za taj posao od onoga tko si to može priuštiti. Primjer su i ovršene osobe koje nisu mogle podići novac sa zaštićenog računa putem bankomata, već isključivo dolaskom u poslovnicu banke, što znači dodatne troškove svima koji nemaju banku u mjestu u kojem žive, a takvih je puno. Bankama smo davali preporuke da to promijene i omoguće im korištenje bankomata, što je u početku tek dio njih prihvatio, a tijekom epidemije je to napravila većina.