Kad se jednog dana budu pisale kronike vladavine Kukuriku koalicije, lako je moguće da će se baš sredina ožujka 2013. godine često spominjati kao vrlo bitan period. Kao vrijeme kad je premijer Zoran Milanović doista preuzeo vlast. Naime, od bitke kod ministarstva turizma, pa do naredbe koju je odaslao iz Bruxellesa direktorima javnih poduzeća koja se oglašavaju u privatnim medijima, Milanović je čvršće i jasnije nego ikad dosad pokazao koalicijskim partnerima i javnosti da je on taj koji donosi glavne odluke. 

  Ivanu Jakovčiću, s kojim je (još uvijek) u koaliciji već je davno »Kajinovom obratnicom« poručio da koaliranje na državnoj razini ne donosi IDS-u nužnu potporu SDP-a na lokalnoj (ništa neobično, ima županija i gradova u kojima se sučeljavaju i kandidati dva glavna koalicijska partnera SDP-a i HNS-a, baš u Istri narodnjaci idu s IDS-om). Smjenom Veljka Ostojića (ovlaš zakamufliranom u njegovu ostavku), pa zatim javnom ponudom Jakovčiću da uđe u Vladu i još javnijim vlastitim odabirom novog ministra iz redova IDS-ovaca, Milanović je izveo punokrvni politički blitzkrieg, kojim je manjem partneru u koaliciji (ali i svima ostalima) vrlo jasno poručio tko je taj koji vodi i odgovara za cijelu priču. 

 Odmjeravanje snaga

  Nakon ovoga, bilo kakvi zahtjevi političkih partnera morat će biti neusporedivo oprezniji. Ne odnosi se to samo na IDS, jasno, jer ako ta stranka ima tek dvoje zastupnika, postoji ipak i slična brojka koja mori HNS (solidnih 15 ruku u parlamentu) – a to je tri. Brojka je to postotka glasova koji narodnjaci dobijaju na anketama i koja im, realno, znatno smanjuje politički prostor djelovanja u odmjeravanju snaga sa SDP-om. Jer je jedna priča kad svoje zahtjeve u koaliciji možeš (a da to naravno ne kažeš naglas) podvući sa solidnom anketnom potporom, a druga kad bi izvanredni izbori u ovom trenutku značili gotovo pa političku smrt stranke koju zastupaš. U tom kontekstu valjda gledati i otvoreno naređenje koje je uputio šefovima tvrtki u državnom vlasništvu iz Bruxellesa o prestanku oglašavanja u privatnim medijima. Poruka je upućena uglavnom HNS-ovcima, uz dodatak da ih stranka neće spasiti. 

  Premijer se u potpunosti, izgleda, prestao kloniti i sukoba koje mu malo koji spin doktor ne bi zabranio – onih s medijima. Na tiskovnoj konferenciji na kojoj je predstavljao Darka Lorencina, potonjem je doslovno zabranio odgovarati na pitanje o kreditima koje ima, uputivši novinare na imovinsku karticu novog ministra. Usudio se stati i u obranu najismijavanije osobe u hrvatskoj politici posljednjih tjedana, promatračice u europarlamentu Ingrid Antičević Marinović (ipak odustavši od njenog imena na listi koalicije za europarlament) čiji je izgovor engleskog jezika na tankoj liniji između komedije i tragedije. Udario je i po udrugama koje su prosvjedovale zbog primanja predsjednika Azerbajdžana – nevjerojatne zemlje, u kojoj primjerice na posljednjim izborima nije izabran niti jedan zastupnik izvan stranaka koje ga podržavaju. Pazite, niti jedan, od 125 mjesta u parlamentu. 

 Neugodne temice

  Svi ti ratovi, kontra novinarskih pitanja, kontra fejsbuk fronte za ismijavanje »Pipl mast trast as« Ingrid, kontra udruga koje su se digle protiv primanja diktatora, politički su vrlo sklizak teren. Na njemu je mnogo lakše izgubiti potporu i izložiti se javnom prozivanju, nego da se sve te neugodne temice jednostavno prešute, ili iskomentiraju neodovoljno jasnom frazom (poput, recimo, fraza Ive Sanadera na pitanje o tome je li HDZ za uhićenje generala Gotovine 2003. godine: »To je za HDZ pitanje pravosuđa i dalje ne bih komentirao«). 

  No, u svakoj od tih tema Milanović je barem dijelom u pravu; i zapravo je vrlo ohrabrujuće da ih nije odšutio, niti pokušao zaviti u oblandu višeznačnih ili ništaznačnih političkih fraza. 

  Prvo, podaci o financijama Lorencina (»bogatog Istranina«, kako ga je, u najboljoj tradiciji domaćeg histeričnog i slabo prikrivenog šovinističkog domaćeg novinarstva na naslovnici opisao jedan dnevni list) su doista javno dostupni. Nije, nadalje točno da je premijer zabranio postavljanje pitanja, što se, jasno danima pokušavalo dokazati – nije dao Lorencinu da na njega odgovori, a to je posve druga stvar. Kako novinari imaju pravo pitati, tako i oni koji su pitani imaju pravo birati na što će odgovarati. Naravno, pod uvjetom da su podaci koji javnost interesiraju javno dostupni. 

Sakralna nedodirljivost

  Naposlijetku, doista je smiješno da netko ozbiljan može misliti da bi Hrvatska trebala unilateralno uvoditi sankcije državama koje ne zadovoljavaju naše političke standarde. I Milanović je potpuno u pravu kad kaže da je zahtjev za bojkotiranjem Alijeva jednostavno licemjeran. No, nevladine udruge i jesu tu da upozore kad nešto nije u skladu s njihovim moralnim i političkim standardima, a politička vlast je tu da pliva u stvarnom svijetu. Jedino što je izvan standarda u cijeloj priči (osim nevjerojatnog »uspjeha« političkih podupiratelja predsjednika Alijeva) je uvrijeđenost kojom su se udruge obrecnule na premijerove kritike. Malo to vuče na sakralnu nedodirljivost koju kao sliku o sebi gaji najveća nevladina udruga u Hrvatskoj, katolička Crkva. No, tko je u političkoj areni (a tamo je svatko tko iznosi svoje stavove o društvu), mora biti spreman primati i kritike. Dio udruga civilnog društva očito s tim ima ozbiljan problem. 

  Otvoreni gard koji je, dakle, Milanović zauzeo prema političkim partnerima (prema opoziciji je on odavno već uobičajen), prema medijima, javnosti i nevladinim udrugama, zasad je svakako pozitivna stepenica u razvoju »nove snage« SDP-a (pridjev je iz 2007. godine, iz posljednje poruke Ivice Račana stranci, pa je malo komično gledati prepucavanje IDS-a i HDZ-a danas o tome tko je kome pokrao baš taj slogan za ovogodišnje lokalne izbore) u punokrvnog lidera. 

  No, ovo je ipak bio lakši dio priče. Obračun s oslabljenim partnerima u koaliciji, grupicom aktivista i histeričnom »medijskom Hrvatskom« nije prezahtjevan, samo je osjetljiv. 

  Pravi test za »stalne zube« hrvatskog premijera slijedi nakon lokalnih izbora. Uvođenje ćirilice u Vukovar i ratifikacija graničnog sporazuma s BiH iz taktičkih su razloga odgođeni za iza 2. lipnja (drugi krug lokalnih izbora). Obje stvari su kristalno čiste: prva je stvar primjene Ustava i zakona, druga potvrđivanja za Hrvatsku dobrog međunarodnog sporazuma (ne i savršenog, jasno, niti jedan nije takav jer se mora temeljiti na kompromisu). U obje stvari su protivnici iznimno glasni i vole korisiti riječ »veleizdaja« i slabo uvijene prijetnje. 

  Nema bolje prilike da Milanović pokaže kako je doista dorastao poslu koji obavlja.