Otići liječniku, obaviti kupnju, platiti račune ili samo prošetati i na nekoliko sati odmaknuti misli od svakodnevice – za većinu ljudi to su sitnice o kojima ni ne razmišljaju.

No za roditelje njegovatelje i njegovatelje članova obitelji kojima je potrebna cjelodnevna skrb, takvi trenuci su prava rijetkost. Njihova briga ne prestaje nakon radnog vremena, ne uzima vikende i ne poznaje godišnji odmor. Zato je i nekoliko slobodnih sati često nedostižan luksuz.

Upravo je tu prazninu pokušao popuniti projekt “Odmorite, zaslužili ste!” dajući obiteljima ono što im najviše nedostaje: vrijeme za sebe i osjećaj da u svojoj svakodnevnoj borbi nisu same.

Rezultati projekta predstavljeni su na završnoj konferenciji u Zagrebu, gdje su iskustva korisnika i stručnjaka pokazala koliko je ovakav oblik podrške zapravo prijeko potreban.

Od travnja prošle do kolovoza ove godine, projekt se provodio na području istočnog Zagreba i Zagrebačke županije, u partnerstvu s Gradskim društvom Crvenog križa Vrbovec, a obuhvatio je 20 roditelja njegovatelja i članove obitelji o kojima oni svakodnevno skrbe.

No projekt nije značio samo predah. Uz nekoliko sati slobode, korisnici su dobili i psihosocijalnu podršku, radionice osnaživanja i aktivnosti usmjerene očuvanju mentalnog zdravlja, dok je o njihovim najmilijima u tom vremenu brinuo mobilni stručni tim sastavljen od socijalnog radnika, psihologa, rehabilitatora i dvoje njegovatelja.

Dženita Lazarević, predsjednica Udruge Poseban prijatelj i nositeljica projekta, sama nosi status roditelja njegovatelja, pa dobro zna o čemu govori kad kaže da se vrijednost ovakve usluge ne mjeri brojem odrađenih sati.

– Najvažnije je to što roditelji steknu dovoljno povjerenja da nekome prepuste brigu o svojoj najvoljenijoj osobi i otvore mu vrata svoga doma. To je golemi korak i pokazatelj koliko im je ovakva podrška potrebna, rekla je Lazarević.

Projekt je od samog početka građen oko potreba korisnika, a ne oko zahtjeva sustava.

– Pisali smo ga prema njihovim potrebama jer nam je cilj bio da roditelji budu zadovoljni i da osjete kako netko razumije njihovu svakodnevicu. No poseban je naglasak stavljen na psihološku podršku, koja je za mnoge korisnike prvi put postala dostupna baš kroz ovaj projekt.

Neki su se roditelji prvi put u životu susreli s psihologom. Kada imaju nekoga s kim mogu razgovarati, ljudi postaju mirniji. Svima nam je potrebna psihosocijalna podrška. Trebala je i meni, a da toga dugo nisam bila ni svjesna, rekla je Lazarević.

Da podrška obiteljima može biti dostupnija i humanija, potvrdila je i Sanjica Grbavac, ravnateljica Centra za rehabilitaciju Stančić, koji brine o 676 korisnika.

– Ovaj projekt dao je nadu da podrška može biti humanija, dostupnija i da doista može pomoći obiteljima, kazala je Grbavac, te upozorila na obrazac koji se često previđa: roditelji njegovatelji toliko su posvećeni brizi za člana obitelji da zanemaruju vlastito zdravlje i odnose s ostatkom obitelji.

– S vremenom postanu fizički iscrpljeni i socijalno izolirani. Zato je cilj sustava dvostruk, da osoba kojoj je potrebna skrb ostane u svojoj obitelji, ali da pritom i sama obitelj dobije podršku koja joj je potrebna, poručila je Grbavac.

Jasna Lesički, voditeljica projekta, podsjeća na jedan paradoks, a to je da pravo na odmor njegovatelja još uvijek nije uređeno Zakonom o socijalnoj skrbi, iako je upravo ovaj projekt pokazao koliko je takva usluga potrebna.

Podrška se, kaže, prilagođavala svakoj obitelji posebno – ponekad je bila riječ o nekoliko sati, a ponekad o nekoliko dana. Istaknula je i kako se nada da će se pravo na odmor njegovatelja u budućnosti uvrstiti u zakon.

Iza svih brojki i institucionalnih ocjena stoji i osobna priča Slavice Bilešić, koja godinama skrbi o suprugu, osobi s invaliditetom. Za nju projekt nije bio usluga, nego promjena kvalitete života.

– Ovaj projekt donio mi je zdravlje i ravnotežu u život. Bilo mi je dirljivo da, kada nekoga zamolite za pomoć, dobijete ljubazan odgovor. Hvala nije dovoljno da izrazim koliko mi je to značilo, kazala je Slavica.

Dok je netko drugi preuzimao brigu o njezinu suprugu, ona je napokon mogla otići liječniku, što joj je posebno značilo prošle godine, kad je zbog slomljene noge morala svakodnevno na terapije.

– Njegovateljica je tada dolazila svaki dan. U ona dva sata koliko mene nije bilo, brinula je o suprugu baš onako kako bih to činila i ja. Danas, sad kada sam se oporavila, njegovateljica dolazi jednom tjedno na dva sata.

Nekome to možda ne zvuči mnogo, ali kada svakodnevno skrbite o nepokretnoj osobi, i ta dva sata znače neizmjerno puno.

Osjećala sam se kao da me netko napokon čuo, rekla je Bilešić i naglasila da je zato žalosna što projekt završava.

– Voljela bih da se ovakva usluga nastavi jer svi mi koji njegujemo svoje najmilije trebamo znati da se imamo kome obratiti ako se razbolimo ili više ne možemo sami, poručila je.

Tanja Žaja, predstavnica Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, poručuje da sustav prepoznaje potrebe roditelja njegovatelja i nastoji razvijati dodatne oblike podrške.

– Ne bih rekla da su roditelji njegovatelji sami. Sustav socijalne skrbi pruža im podršku i svjestan je da njihova briga traje 24 sata dnevno. Hrvatska je među rijetkim europskim državama koje su zakonski uredile status roditelja njegovatelja, poručila je.

Prema njezinim riječima, u Hrvatskoj danas ima oko 6.000 roditelja njegovatelja i oko 1.000 njegovatelja članova obitelji – brojka koja jasno pokazuje razmjer potrebe za uslugama poput ove.

Projekt “Odmorite, zaslužili ste!”, vrijedan nešto više od 144 tisuće eura financiran je sredstvima EU-a, službeno je na kraju, no potreba koju je otkrio time nije nestala.

Nekoliko sati u kojima roditelji njegovatelji mogu otići liječniku, riješiti obveze ili jednostavno predahnuti od svakodnevne brige – nisu privilegij, nego osnovna ljudska potreba.

Upravo zato svi koji su sudjelovali u projektu, od korisnica poput Slavice do institucija poput Ministarstva, dijele isto uvjerenje: ovakav oblik podrške trebao bi postati trajni dio sustava socijalne skrbi, kako bi oni koji svaki dan brinu o drugima konačno znali da i sami imaju na koga računati.