Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović smatra da je u Hrvatskoj nužna smjena generacija u politici, a posljedica toga bilo bi zadovoljenje »zahtjeva građana za sadržajem, a ne za formom«.  Želja za smjenom generacija i političkim umirovljenjem generacije koja nije po volji predsjednice Republike rezultat je njene prepiske s predsjednikom Hrvatskoga sabora Josipom Lekom o njenoj ulozi na izvanrednoj sjednici Sabora održanoj ovoga tjedna i o tome kako su, zašto i pod kojim okolnostima detalji njihovih razgovora doprli do javnosti. 

Predsjednica Republike malo nije htjela, pa malo jest, sudjelovati u izvanrednoj sjednici, a prema Poslovniku Sabora na takvoj sjednici može biti i sjediti na galeriji. Nakon što joj je predsjednik Sabora to objasnio u pismu iniciranom tvrdnjom da je on taj koji pušta sadržaje njihovih telefonskih razgovora u javnost (što je  demantirao), navevši usput i da je Hrvatska parlamentarna demokracija »u kojoj su vladavina prava i trodioba vlasti ustavni postulati kojeg bi se sve grane vlasti trebale striktno držati«, predsjednica je burno reagirala. 

»Imam razumijevanja za Vaš stav, koji se dade iščitati iz pisma, a kojim pokazujete osobnu nesklonost načinu i stilu mojega rada. U tom duhu očekujem kako ćete onda razumjeti i moj stav kako je Hrvatskoj uistinu nužno potrebna smjena generacija u politici, koja bi napokon zadovoljila zahtjeve građana za sadržajem, a ne za formom«, piše predsjednica Republike predsjedniku Sabora. 

Tuđmanovih 68

Predsjednica Republike počinila je niz logičkih pogrešaka u samo jednoj rečenici. Ona se vodeći se formulom »ako – onda« naprosto prebrzo zaključuje. A u njenom slučaju to znači »ako star – onda forma«, »ako mlad – onda sadržaj«. Na temelju čega je zaključila da stari, odnosno oni koji su joj kao političari generacijski neprihvatljivi, brinu samo o formi, a da ih nije briga za sadržaj nije objasnila. Nije objasnila niti na temelju čega je zaključila da su oni koji nisu stari, pa su joj generacijski prihvatljivi, zainteresirani samo sa sadržaj, a ne haju za formu. Pitanje je i zašto bi netko tko brine samo o formi bio nepodesan za političko djelovanje, baš kao što je i pitanje zašto bi netko tko inzistira samo na sadržaju bio rođeni moderni političar. Naravno, pitanje i zašto misli da jedno isključuje drugo,odnosno zašto netko ne bi istodobno inzistirao i na sadržaju i na formi, bez obzira na životnu dob. 

Predsjedničina poruka prilično je strašna: ljudi Lekine dobi ne mogu se snaći u današnjoj politici, a to je posljedica toga što su generacijski zastarjeli i samim tim intelektualno nedorasli zahtjevima suvremene politike. 

Drugo je pitanje zašto Grabar-Kitarović misli da su stari ljudi neprikladni za političko djelovanje. Solidan dio europske političke i kulturne tradicije počiva na poštivanju sijedih vlasi koje simboliziraju smirenu mudrost koju donosi poznija životna dob. Tako je to još od Homera, njegove »Ilijade« i Nestora. Na temelju onoga što je Grabar-Kitarović napisala Leki moraju se razmotriti i njeni politički potezi i odluke. Josip Leko rođen je 1948. godine i ima 67 godina. Vladimir Šeks, posebni savjetnik predsjednice Republike za ustavno-pravna pitanja, ima 72 godine. Ona tu smjenu generacija koju građani toliko zahtijevaju provodi tako da u svoj Ured dovodi ljude koji su stariji i od Leke. U konačnici, predsjednicu Republike treba pitati smatra li ona da je 1990. godine generacijski trebalo smijeniti Franju Tuđmana koji je tada došao na vlast. Ipak je imao 68 godina, godinu više nego danas za politiku nepodesni Leko. 

Veliko slovo

No, Leko nije pogodio taštinu Grabar-Kitarović ni svojim ni njenim godinama, nego time što ju je uputio u to kako ustavno-pravno funkcionira vlast u Hrvatskoj i tko za što nema ovlasti. Takvi prigovori predsjednicu smetaju, od nesazivanja sjednice Vlade u skladu s njenom već zaboravljenom željom, do (ne)sudjelovanja u izvanrednoj sjednici Sabora. Redovito tada podsjeća da je jedina visoka državna dužnosnica izravno izabrana od hrvatskih državljana, što je točno, ali je isto tako točno da su ovlasti predsjednice Republike u operativnoj politici skromne. Grabar-Kitarović naprosto ne voli ni čuti da kao predsjednica Republike za nešto nema ovlasti, a ustavna stvarnost je naprosto takva da to mora neprestano slušati. Dapače, u mnogočemu predsjedniku, odnosno predsjednici, bez obzira na izborni legitimitet, nema mjesta, osim na galeriji.