Snimio Sergej DRECHSLER / NL arhiva
Vukovar je branilo manje od dvije tisuće ljudi. No, vukovarska 204. brigada ima danas četiri tisuće pripadnika – to je prvi apsurd. Drugi je da vukovarske braniteljske mirovine prima 6.700 ljudi
Predraga Matića Freda ovih su dana još jednom pokušali poniziti, i to baš za 25. obljetnicu zauzeća grada koji je do posljednjeg dana srčano branio: saborski zastupnik Stevo Culej kolegi zastupniku Matiću ni riječi nije rekao o tome da u Saboru priprema izložbu fotografija o ratnome Vukovaru, niti ga je pozvao na njezino otvorenje u utorak, 15. studenoga.
»Odlazio sam iz Sabora, bio sam već uzeo kaput, kad vidim da otvaraju izložbu. Portir mi kaže: ‘Zar nećete ostati?’, pa sam stao u posljednji red« – kaže za naš list političar koji je u samostalnoj Hrvatskoj doživio vjerojatno najviše nepravednih paradoksa: borac s prve crte prema Trpinjskoj cesti i devetomjesečni logoraš u tri srpska logora, a od vlastitih suboraca u dvije godine doživio toliko uvreda i prijetnji, da ih je dovoljno i za više života…
Usprkos svemu, Matić je čovjek koji se uspio othrvati klopci traume i ogorčenja. Tko zna, možda ga toliko i mrze? Danas se hrve s ambivalentnim osjećajima razočaranja i nade da je ipak moguća budućnost nezatrovana mučnim, a tako nepotrebnim, svađama bivših ratnika.
Srdačan i otvoren
Za razliku od ostalih, zapaža u vlastitoj okolini već i zamor, sličan onome koji je njegova generacija osjećala kada su je vodili na beskrajna slušanja ostarjelih SUBNOR-ovaca: »Vjerujte, čuo sam od mladih da mi citiraju ujaka Andrewa iz urnebesnih ‘Mućki’, pa kad krenu te naše vječne ratne priče, kažu: ‘Aaa, znamo, evo opet ‘During the war…’« Fred se smije.
Neobično je i ohrabrujuće promatrati kako srdačan, jednostavan i otvoren može biti čovjek koji je proživio toliko nesreće, opasnosti i straha. »Znate kako je meni s ljudima? Tri rečenice, i svi mi već govore ‘ti’«.
Na drugom kraju Hrvatske, u Vukovaru, još je jedan žestoki vukovarski ratnik – Zoran Šangut. Fredov suborac s Trpinjske ceste, sulogoraš i prijatelj – on je u HDZ-u, ovaj u SDP-u. Pa što?
Ni jedan ni drugi nikoga ne mrze – Šangutova je organizacija »Udruga pravnika Vukovar 1991.« prva upozorila na sudjelovanje Srba u obrani Hrvatske, i postigla da predsjednik Republike odlikuje vukovarskog branitelja Aleksandra Jevtića, koji je, riskirajući vlastiti život, spašavao Hrvate u logoru Stajićevo kod Zrenjanina.
Upozorili su i na braću Gagić, Predraga i Nenada, sinove pravoslavnog svećenika iz Pačetina između Vukovara i Vinkovaca – sela zloglasnog Gorana Hadžića – koji su se dobrovoljno pridružili obrani Vukovara. Danas je Šangut ravnatelj Memorijalnog centra Domovinskog rata u Vukovaru, obrazovne institucije ratnog sjećanja, utemeljene u ministarskome mandatu Predraga Matića Freda.
Nije naročito poznato da je prva ravnateljica memorijalnoga centra bila Alenka Mirković, samozatajna ratna voditeljica Hrvatskog radija Vukovar, autorica temeljne knjige o ratu u Vukovaru »Glasom protiv topova«, koja danas, vlastitom voljom gotovo izolirana od javnosti, živi u gradu koji je i sama glasom branila. Ona je, u suradnji s Matićem, memorijalni centar utemeljila, Zoran Šangut ga vodi.
Smješten je u bivšoj vojarni JNA na Sajmištu, iz koje su napadali grad, i iz koje ga je Jacques Klein vratio u Hrvatsku, kamo i pripada. Vojarna je obnovljena i prilagođena, a memorijalni centar ove će godine proraditi punim kapacitetom. »Svakoga dana dođe nam 330 djece osmih razreda osnovnih škola.
Ove ćemo godine ugostitit četrdeset tisuća djece iz 886 osnovnih škola iz cijele Hrvatske« – kaže Šangut za naš list. U Vukovaru djeca borave dva dana. Povjesničari i sudionici bitke za Vukovar objašnjavaju im Domovinski rat i samu bitku, posjete i grad i okolicu, na kraju je škola mira.
»Djeca nauče istinu o agresiji Srbije i Domovinskom ratu, saznaju da su i pripadnici manjina branili Hrvatsku, uče o herojstvu branitelja Vukovara, ali i odlaze s porukom mira, tolerancije i suživota« – objasnio je Šangut za naš list. On osobno, ponosan je što je 1991. bio na Trpinjskoj cesti.
»To je najvažniji dio života moje generacije«. Nije, kaže, »sretan zbog raznih malverzacija«, ali »Hrvatska ima i potencijal i budućnost«. »Jer, vjerujte, o problemima u Vukovaru više se piše, nego što ih ima. Uvijek kažem – kad se dva klinca potuku u Zagrebu, to bude maloljetnička delinkvencija; kad se potuku u Vukovaru, odmah se gleda tko je koje nacionalnosti«.
Matić nas izvješćuje da su danas, 25 godina poslije privremenog zauzeća grada i 18 poslije njegove reintegracije, »svi vukovarski branitelji materijalno zbrinuti«. No, postoji i naličje – »Imamo triput više zbrinutih branitelja nego što je bilo nas koji smo branili grad«.
Matić pojašnjava: »Vukovar je, prema podacima posljednjeg zapovjednika Branka Borkovića Mladog Jastreba, branilo manje od dvije tisuće ljudi. No vukovarska 204. brigada ima danas četiri tisuće pripadnika – to je prvi apsurd.
Drugi je da vukovarske braniteljske mirovine prima 6.700 ljudi«. Kako je to moguće? »Tomislav Merčep bio je šef vukovarskog ureda za obranu od proljeća do 31. kolovoza 1991., kada su u Vukovar došli Mile Dedaković Jastreb i Branko Borković Mladi Jastreb.
Kasnije je on potpisivao potvrde o sudjelovanju u obrani, pa ih je potpisivao stotinama ljudi koji su u početku krenuli, ali su i »zdimili« do 25. kolovoza, kada je u Vukovaru stvarno zapucalo«.
Na život i smrt!
Tu negdje, već na samome početku, uzroci su teških međusobnih svađa vukovarskih branitelja, koje su s godinama prerasle i u ružne političke obračune.
»Dva su razloga tom animozitetu«, objašnjava Matić: »Prvi je taj da je od oko dvije tisuće branitelja grada, po mojoj procjeni, pucalo njih oko četristo, a dvjesto ili tristo, kako se to vojnički kaže, ‘pucalo u meso’. Pa su oni koji nisu, iz nekog razloga, neopravdano imali osjećaj da moraju dokazati da jesu, kao da u opkoljenom Vukovaru svatko nije bio ugrožen, i kao da svaka vrsta sudioništva u obrani nije bila važna. Vjerujte, više bih volio da nisam pucao u tenkove, jer bih bolje prošao u logoru, a ionako bih ostvario sve što sam i sad«, kaže. »No drugi je razlog možda i važniji – tko je otišao u proboj, a tko je ostao. Neki su otišli u proboj nekoliko dana prije pada, neki su ostali. Pokušajte zamisliti kakve su to dileme bile – na život i smrt! Nikome ništa ne zamjeram. Ali, dio onih koji su otišli, »pokupili« su zasluge i nas koji smo ostali. A mi smo u Zagreb »zakasnili« devet mjeseci: »zabavljali« smo se po logorima u Srbiji. Za neke, naš povratak iz logora nije baš bio najsretnija stvar. E, pa ja sam nakon povratka otvorio raspravu, naročito nakon što sam dobio poruke da smo kukavice mi koji smo ostali. Dobro, da vidimo što je junaštvo – ti si rekao da ideš u proboj po pomoć. Otišao si; nikada nikakva pomoć stigla nije, a mi smo ostali sa svojim građanima, iako smo svi znali da će se neprijatelj osvećivati. Pa zar nije bilo poštenije da se osvećuje na meni, a ne na nekoj baki ili nekom civilu? Možemo o tome, ako baš hoćete, do mile volje…«.
Sačuvao poštenje
Oko toga Matić nikada ne popušta – zajedno s bratom, ostao je gledati u lice smrti. »Kažem ovako – brat i ja smo čitavi dočekali ulazak neprijatelja u grad. Ali, bilo je i ljudi koji nisu mogli izaći. Nisu mogli, na primjer, Bero ni Tonći iz Kraljevice, koje sam upoznao na Hercegovačoj, i zbog kojih sam i ostao na tom punktu. Pa čekaj, nije fer da Bero, Tonči, Štef i Dugi, kojima je dom petsto kilometara odavde, budu na prvoj crti, a da ja, kojemu je kuća kilometar daleko, ne budem. I zato sam ostao na punktu, i zato nisam otišao u proboj – jer su Bero i Tonći, ti divni momci, bili ranjeni, i nisu mogli izaći. Pa čekaj, bih li ja njima ikad mogao pogledati u oči da sam izašao?« Poslijeratne prljavštine nisu pokvarile Predraga Matića Freda. Za razliku od onih koji su dvije godine urlali pod njegovim prozorom – »Ne brinu mene Glogoški i Klemm, oni su za mene zrak« – taj je čovjek, svemu usprkos, uspio sačuvati ono početno elementarno poštenje ljudi koji ne ratuju zbog zasluga, zbog moći ili zbog utjecaja, nego samo zato što su napadnuti, i samo zato što žele obraniti svoje prijatelje. Ako to nije poštenje, onda ne znamo što poštenje jest.
