Svođenje pojma imovine samo na nekretnine čisti je spin: objavimo da šireg poreza nema, iako se o varijanti koja bi obuhvatila cjelokupno bogatstvo nikad ozbiljno nije ni raspravljalo, pa da ispadne da su ljudi još i dobro prošli s porezom na nekretnine
Već mjesecima se govori o uvođenju poreza na imovinu, a da se pritom misli većinom na porez na nekretnine, koje su tek jedan oblik imovine. Tek nedavno vlada je međutim izašla i s konkretnim stopama: 0,2 posto od vrijednosti plaćat će se na nekretninu u kojoj se živi, 0,4 posto na nekretninu koja se iznajmljuje, a 2 posto na praznu nekretninu. Dio građana već je provizorno mogao izračunati da će i za nekretninu u kojoj stanuju na ime novog poreza vjerojatno morati izdvojiti i po nekoliko puta više no što sada plaćaju komunalne naknade, iako je navodno tendencija da opterećenje bude jednako. Ovisit će to o nizu faktora, a kako će cijeli proces teći, ne zna još ni sama vlada. Uglavnom, ovo što se o porezu na imovinu govorilo, mislilo se tek o porezu na nekretnine, iako je to samo jedan od imovinskih oblika. Preostaje naravno bankarska štednja, no oporezivanje tog oblika imovine nije praktički ni bilo ozbiljna opcija za ovu vladu. Kada se nešto počelo spominjati da bi se po uzoru na Europu i kod nas mogle oporezovati barem kamate na štednju, kada je već glavnica netaknuta, brzo je otklonjena takva mogućnost s obrazloženjem da to zahtijeva opću poreznu reformu. No, to očito nije bila zapreka da se razreže porez na nekretnine. I na tome je stalo. Nije dakle ni bilo neke ozbiljnije namjere da se zadre u depozite. Unatoč tome, prošli tjedan iz vlade šalju poruku da su odustali od poreza na imovinu odnosno oporezovat će samo nekretnine. Ovaj prvi dio rečenice, o odustajanju od nekog poreza, lijepo je prionuo uz uho hrvatskog građanina kojeg novi porezi više nimalo ne vesele, no zapravo se ništa nije dogodilo, ni od čega se nije odustalo, jer se ništa više od onog što će se na koncu ipak oporezovati, a to su nekretnine, ni inicijalno nije mislilo oporezovati. Sve dakle miriše na spin: idemo objaviti da šireg poreza nema – iako se o toj široj varijanti koja bi obuhvatila i štednju i cjelokupno bogatstvo nikad ozbiljno nije ni raspravljalo – pa da ispadne da su ljudi još i dobro prošli s porezom na nekretnine.
Nekretnine najvidljivije
Tako je to smislila naša vlada, kojoj pravednost u oporezivanju čini se ipak nije na prvom mjestu, iako se upravo taj argument gura kao obrazloženje oporezivanja nekretnina. Jer da joj jest na prvom mjestu, onda se ne bi libila zadrijeti i dublje, uzeti u obzir sve oblike imovine, odnosno oporezovati ili sve ili ništa. Ovakav pak selektivni pristup navodi na zaključak da je pravi motiv tek dodatni izvor prihoda, uz tendenciju da se ipak previše ne talasa, odnosno ne izaziva bankare. Budžet za ovu godinu već je naime probijen, dok u idućoj rastu troškovi zaduživanja i izdvajanja za europski proračun, a prihodna baza se smanjuje jer se smanjuje i BDP. Prof. dr. Helenu Blažić s Ekonomskog fakulteta u Rijeci zamolili smo da teorijski pojasni klasifikaciju poreza u ovom smislu. Blažić ističe da porez na nekretnine nedvojbeno jest porez na imovinu, i to njegov najčešći oblik. – Porezi na imovinu u užem smislu tj. redoviti/stalni, u pravilu godišnji porezi na imovinu prisutni u poreznim sustavima suvremenih zemalja su porez na neto bogatstvo, katkad prevođen i kao porez na neto imovinu (»net wealth tax«, odnosno često u slučaju poduzeća »net worth tax«) i porez na nepokretnu imovinu – nekretnine (»immovable property tax« ili »real estate tax« ili jednostavno »property tax«). Prvi je »pravi« odnosno sintetički porez na imovinu jer obuhvaća u pravilu svu imovinu umanjenu za dug odnosno obveze. Iako je ovaj porez pravedniji jer obuhvaća u pravilu cjelokupnu imovinu poreznog obveznika, u praksi se sve više napušta, prije svega zbog teškoće obuhvata svih imovinskih oblika. Tako ga trenutno u Europi imaju još samo Francuska, za fizičke osobe, Luksemburg, za pravne osobe, Norveška, za fizičke osobe, i Švicarska, i za fizičke i za pravne osobe, tumači Blažić, dodajući da niti jedna bivša socijalistička država Europe nije uvela porez na neto bogatstvo. No, veli naša sugovornica, u novije je vrijeme, vrijeme ekonomske krize, ponovo aktualiziran kao odraz nastojanja da viši slojevi više sudjeluju u poreznom teretu. Primjer je povećanje poreza na neto bogatstvo u Francuskoj kroz uvođenje dodatnog prireza, te ideja o uvođenju jednokratnog poreza na bogatstvo, posebice u Njemačkoj. – Drugi je porez analitički porez na imovinu, koji se odnosi samo na dio imovine tj. nekretnine. Ovaj je porez, iako analitički i kao takav manje pravedan, puno češći u svijetu i imaju ga sve članice EU, čak i one koje imaju i porez na neto bogatstvo. Zašto baš nekretnine? Jer se radi o obliku imovine koji je najmanje mobilan i najviše vidljiv, tako da ne postoje problemi obuhvata kao u slučaju poreza na neto bogatstvo. Naravno, javljaju se problemi procjene vrijednosti, no oni su prisutni i kod velikog dijela i ostalih imovinskih oblika. Termin »property tax« tj. porez na imovinu najčešće se vezuje upravo za ovaj porezni oblik, zaključuje Blažić.
Prostor za evaziju
Kako bilo, vjerojatno je da će još jedan porez, uz najavljeno ukidanje nultih stopa PDV-a na najnužnije namirnice, dodatno »stlačiti« potrošnju koja je već bitan faktor ekonomske kontrakcije. No, uz te ekonomske implikacije, porez na nekretnine za sada je još i sam po sebi zaogrnut nizom nepoznanica, poput one kako će se u tako kratkom roku provesti s obzirom na nesređene zemljišne knjige, ali i procjenu vrijednosti koja je nužna da bi zamijenio komunalnu naknadu. To pitanje postavili smo doc. dr. Hrvoju Šimoviću s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, kojeg smo pitali i je li pravedno oporezovati samo nekretnine, a sve druge imovinske oblike izuzeti, poput bankarske štednje primjerice, gdje nije oporezovana ni kamata kao dohodak od kapitala, a kamoli glavnica. Kod nekretnina se naime sada planira oporezivati i glavnica, dok porez na najam već postoji.
– Teško mi je komentirati porez kad još nikakav službeni prijedlog Zakona nije došao u javnost. Doduše, svakim danom isplivavaju neke nove informacije pa se i svakakvi komentari mogu čuti. Ako se porez planira uvesti u travnju 2013., brine me što se ostavlja malo prostora za pravu javnu raspravu. Osobno nisam »a priori« protiv oporezivanja imovine, ali sretniji bih bio kad bi porezom osim nekretnina bili obuhvaćeni i drugi oblici imovine: pokretnine, financijska imovina, umjetnine i slično. Drugo, nisam siguran je li dovoljno razvijen fiskalni katastar, odnosno je li moguće utvrditi pravno stanje u katastru i zemljišnim knjigama. To su dva osnovna elementa koja bi uvelike mogla narušiti pravednost ovakvog poreznog oblika jer vidim puno prostora za evaziju, tumači Šimović. Dodaje da ovaj porez ima smisla ako se njime želi namaknuti kakav takav prihod i pokrenuti tržište nekretnina kroz snižavanje cijena.Također, taj porez bi imao pozitivne učinke na financiranje jedinica lokalne samouprave. Šimović se međutim boji da su zanemarena druga načela kojima bi se trebao voditi ovakav porez. Nadalje, kaže, teško je ovaj porez uspoređivati sa sličnima u inozemstvu jer je oporezivanje imovine jedino područje gdje u svijetu ne postoje sličnosti.
U domaćoj se javnosti, posebice nedavno, pojam »porez na imovinu« katkada koristi misleći na »net wealth tax«, vjerojatno stoga što se radi o »pravom« tj. sintetičkom porezu na imovinu sukladno financijskoj teoriji, te i stoga što se on primjenjuje na neto bogatstvo tj. neto imovinu. Tako i neke kritike uvođenja poreza na imovinu u RH kao argument ističu zemlje koje su ukinule porez na neto bogatstvo. Očito se radi o terminološkom razilaženju, primjećuje prof. dr. Helena Blažić.
Otvorena pitanja
– Ono što je zajedničko svima jest da su nekretnine kao jedan od oblika imovine uvijek uključene u oporezivanje, da se primjenjuju niske porezne stope, od 1 posto i niže, te da često postoji nekakav cenzus. Ono što me zanima jest koliko je sređen fiskalni katastar, koja je metoda procjene porezne osnovice (vrijednosti nekretnine), postoje li kakve olakšice, izuzeća ili cenzus, što je s pravnim osobama, što se sve smatra oporezivim nekretninama tj. što je s građevinskim i poljoprivrednim zemljištima, šumama i slično, kako će se administrirati porez te je li porezna uprava spremna za takvo što, pogotovo kad je u pitanju učinkovita naplata takvog poreza. Ponavljam, puno je još nepoznatih odgovora na ova pitanja, zaključuje Šimović.
