U pojedinim regijama Italije, lokalne vlasti revitaliziraju gradiće u provinciji, poklanjajući »zaboravljene« nekretnine za samo jedan euro novim vlasnicima, ali to je za nas prehrabro
Načelnici pojedinih malih općina u Italiji odlučili su stati na kraj s problemom napuštenih i ruševnih starih kuća. Za njih rješenje je prodaja nekretnina za, ni manje ni više, nego jedan euro. Čini se da je takvo što zakonski u Italiji moguće, a određene općine pojavljuju se kao posrednik između vlasnika (koji očito postoji, ali ne vodi brigu o svojoj nekretnini ili je možda teško utvrdiv), i potencijalnog kupca. Nekretnine se doslovce poklanjaju iz jednostavne računice što je prazna nekretnina zapravo najskuplja nekretnina u Italiji (porezi, komunalna davanja), ali uz uvjet da ih novi vlasnik u tri godine restaurira i tako zaštiti od propadanja.
Tako je, kako je već naš list i pisao, samo u općini Gangi (pokrajna Palermo) novog vlasnika dobilo stotinjak kuća. Kuće se nalaze u starogradskoj jezgri, vjerojatno su zaštićene, te će se stoga po određenim uvjetima i obnavljati. Sam projekt »poklanjanja« nekretnina za euro polučio je neočekivani efekt – dosad su u spomenutoj općini zaprimili 1.500 zahtjeva za »kupnju«. Zahtjevi pristižu iz svih krajeva svijeta – SAD-a, Njemačke, Japana, Francuske, Brazila. – Općina pomaže prilikom obavljanja prijepisa objekta na novog vlasnika koji je dužan platiti sve troškove prijenosa te se obvezati da će u tri godine rekonstruirati i restaurirati objekt uz uplatu kaucije u visini od 5.000 eura, objašnjava načelnik spomenute općine Giuseppe Ferrarello.
Dobra ideja, ali?
No, je li to moguće i kod nas? Naime, u Hrvatskoj uslijed nerješivih imovinskopravnih problema određene nekretnine doslovce propadaju. Nadalje, veliko je pitanje koji bi tip nekretnine mogao biti u hrvatskom slučaju idealan za takvo što – imovina bez nasljednika (ošasna), nasljednici poznati ali raseljeni, nekretnine s više suvlasnika, u vlasništvu grada odnosno općine te države, samo stambeni objekti i slično? Iz Ministarstva graditeljstva kratko komentiraju ovaj model, poručujući samo da »podržavju svaku dobru ideju, a posebno one koje se odnose na revitalizaciju prostora«. – O navedenom problemu trebale bi odlučivati jedinice lokalne samouprave, koje su zadužene za upravljanje vlastitim prostorom. Ako do Ministarstva dođe kakav konstruktivan prijedlog, razmotrit će se te se može ponuditi pomoć u skladu s ovlastima i mogućnostima, misle u Ministarstvu graditeljstva, koje ne ulazi u dublju analizu koji bi to slučajevi u Hrvatskoj evenutalno mogli biti.
Iz Odjela za razvoj, urbanizam, ekologiju i gospodarenje zemljištem Grada Rijeke naglašavaju da ovaj projekt ne može saživiti ni na primjeru Staroga grada. Naime, u Starom gradu je svega nekoliko kuća u gradskom vlasništvu i one čekaju na realizaciju planiranih projekata, a sve ostale kuće su u privatnom vlasništvu, stoji u njihovom dopisu. – No, niti na njih nije primjenjiv talijanski model – ako je u novinskim člancima korektno opisan – jer u našoj zemlji ne postoji takva pravna osnova. Postoji mogućnost izvlaštenja, no riječ je o složenom postupku koji se provodi samo u slučaju pripreme investicija od javnog značaja i interesa (gradnja cesta, željeznica i slično op.a), te se stoga tako stečene nekretnine ne mogu dalje prodavati, poručuju iz Odjela.
Obično nam odmah na prvu loptu padaju na pamet mali istarski gradovi, stare kuće na otocima (Zadarski arhipelag, Dalmacija), kuće uz jadransku magistralu, napuštena sela u Gorskom kotaru. Primjerice prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. sela s područja Gorskog kotara koja se vode kao nenastanjena su Smišljak, Zagolik i Završje. I sva spadaju pod Općinu Brod Moravice. No, prema riječima njezinog načelnika Dragutina Crnkovića, ni jedno od njih ne bi moglo ući u taj projekt. Ne daj bože – jer su kuće u njima lijepo uređene, vlasnici dolaze preko ljeta, vode o njima brigu. Više ima problema s kućama u Brodu Moravicama koje su u ruševnom stanju te su opasne za ljude, a riječ je o imovini koja ima popriličan broj suvlasnika. Nadalje, u taj bi paket mogli ući i prazni vojni kompleksi (državno vlasništvo) te nekretnine koje su u gradskom vlasništvu. Lista se proširuje, nižu se mogućnosti.
Riječke tihe jeze
Stoga se vraćamo u Rijeku i pitamo direktoricu najveće riječke upraviteljske kuće Rumat Karmen Vukorepa kakva je situacija na riječkom terenu, kada je riječ o stambenim zgradama koje su opasne za okolinu te koje bi se mogle na taj način revitalizirati.
– Da bi ovaj kod nas projekt saživio ruševna, nekretnina mora za vlasnika postati skupa. A takvo što nije moguće bez zakonskog uporišta, naglašava direktorica Karmen Vukorepa. Primjerice, zgrada u Vukovarskoj 82 (Podmurvice) najbolji je primjer za ovaj slučaj. Prizemlje građevine je u vlasništvu Grada Rijeke, dok su gornji katovi – ošasni. Mi nemamo podatke tko je zapravo vlasnik. Zgrada se raspada, pod našom je prinudnom upravom, a skela je postavljena još 2001. godine. To tako stoji i nikome ništa. Ta se građevina ne mora dati za recimo euro kao u Italiji, ali bi se mogla prodati za 15.000 eura. Obnova bi koštala oko 100.000 eura, novi vlasnik dobio bi tri stana na odličnoj poziciji, a kvart više ne bi imao opasnu ruševinu. I jedan gradski problem bi bio riješen. No, za takvo što treba dosta dobre volje, smatra dalje naša sugovornica, ustupajući još neke riječke adrese na kojima se nalaze u ovom slučaju stambeni objekti koji su u vrlo lošem stanju i koji bi se mogli na taj način obnoviti. Riječ je o objektima na adresama Šetalište 13. divizije 4, pa zatim Šetalište 13. divizije 12, Ružićeva 24, Adamićeva 6. Na navedenim zgradama loši su krovovi, fasade, međukatne konstrukcije. Jednom riječju – riječke tihe jeze.
