Borba za dostojanstvo

Ovo je davno preraslo zbornice: Kako je došlo do najvećeg štrajka u povijesti školstva

Ljerka Bratonja Martinović

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

Da je znao što će ga zadesiti, premijer Plenković sigurno bi drukčije odigrao ovu utakmicu: dao bi školstvu 400 milijuna kuna i 6,11 posto veće koeficijente i riskirao da mu se pobune neki drugi resori. Ovako, dao je daleko više – 1,8 milijardu kuna, a od socijalnog mira danas nema ni »s«



Hrvatska se već mjesec dana suočava s najdugotrajnijim štrajkom u školstvu, a i najmasovnijom obustavom rada u jednoj javnoj djelatnosti. Potpuna blokada škola sasvim sigurno nije nešto s čim je na početku školske godine računala ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak, a još manje premijer Andrej Plenković. Sustav je u potpunoj blokadi, djeca su kod kuće, a reforma koja je krenula s početkom rujna splasnula je kao balon od sapunice pod evidentno ogromnim nezadovoljstvom učiteljsko-nastavničke baze koja ju je trebala provoditi.


U štrajk se krenulo za povećanje koeficijenta složenosti poslova za 6,11 posto. Taj je rast koeficijenta učiteljima i profesorima trebao kompenzirati povećanu složenost poslova nakon uvođenja reforme, a osim toga izjednačiti ih s drugim javnim službama u visini plaća obzirom na stručnu spremu. No ovaj magični postotak, za koji aktualni premijer ne želi ni čuti, ubrzo je postao simbolom otpora protiv bahatosti i ignorancije aktualne vlasti i prerastao vlastite okvire.


Pokazalo je to okupljanje desetaka tisuća ljudi na Trgu bana Jelačića 25. studenog, koje je imalo jednaku težinu kao i veliki prosvjed kojim se 2016. godine na ulicama tražila kurikularna reforma. Ovaj je prosvjed pokazao da se ne radi samo o štrajku za plaće, nego o pokretu za društvene promjene koji prerasta školske zbornice. Danas, nakon 35 dana štrajka, 6,11 posto jednako je važno, ali ne i najvažnije: postalo je bitnije dostojanstvo učitelja i nastavnika, njihovo nepristajanje da ih se potcjenjuje i ponižava. Koeficijent koji raste 6,11 posto postao je simbolom povratka učiteljskog digniteta i društvenog ugleda i statusa obrazovanja.Da je znao što će ga zadesiti, premijer Plenković sigurno bi drukčije odigrao ovu utakmicu: dao bi školstvu 400 milijuna kuna i 6,11 posto veće koeficijente i riskirao da mu se pobune neki drugi resori. Policija, na primjer. Ovako, dao je daleko više – 1,8 milijardu kuna, a od socijalnog mira danas nema ni »s«.

Fair play


A kako je sve počelo? Većinski su sindikati u obrazovanju još 19. lipnja zatražili od premijera Plenkovića termin za sastanak o inicijativi za povećanje koeficijenata složenosti poslova od 6,11 posto za sve zaposlenike u osnovnom i srednjoškolskom sustavu. Svoj su zahtjev ponovili mjesec dana kasnije, s prijedlogom da se sastanak, zbog sve manje vremena, održi do 26. srpnja. Premijera su obavijestili kako su o svojem zahtjevu za povećanje koeficijenta postigli suglasnost s nadležnom ministricom. Ta im je činjenica davala jaki vjetar u leđa. Tada je za dogovor bilo još jako puno vremena. Premijerov odgovor, međutim, nisu dobili.




Nakon što su dobrano zagazili u kolovoz, procijenili su da šansa za održavanjem sastanka u Vladi više ne postoji. Da je bilo dobre volje, već bi se održao. Sindikati su se zato počeli pripremati za prosvjedne akcije. Šef sindikata srednjih škola, Branimir Mihalinec, procijenio je tada da će zbog nezadovoljstva učitelja materijalnim statusom bez problema napuniti Markov trg u Zagrebu. Sindikati su, zbog podrške koju su dobili od ministrice Divjak, u početku htjeli nastaviti ‘fair play’, pa su odlučili da prosvjedima i štrajkom neće urušavati početak reformskog procesa u školama. Prosvjed su najavili za 5. rujna, i naglasili da će u slučaju poziva na sastanak u Vladi svoje akcije ili zamrznuti ili odgoditi.


Ministrica Divjak istodobno je odrađivala svoj dio posla: sindikalne najave, isticala je, treba shvatiti ozbiljno. Ponovila je svoj stav, koji podržava i HNS, da je koeficijent složenosti poslova za učitelje prenizak u usporedbi s drugima u javnim službama i da to treba respektirati. Premijer Plenković za njeno agitiranje nije pokazao ni najmanje razumijevanja. Opomenuo ju je neka ne zaboravi da nije član sindikata nego Vlade, a ona mu je glatko odgovorila da ministar koji je zadužen za obrazovanje mora voditi računa i o segmentu plaća koji je jako važan i za status učitelja u društvu.


Foto Darko Jelinek


Foto Darko Jelinek



– Ulazimo s kurikularnom reformom u sve škole i složenost posla se još povećava. Ne samo da treba nadoknaditi zaostatak, nego treba uzeti u obzir da sada i učitelji i svi zaposlenici u školama imaju još složeniji posao s obzirom na zahtjeve koji se pred njih stavljaju. Ako to neće prepoznati ministar, onda ne znam kako i tko bi to trebao prepoznati, izjavila je i dodala da Vlada » ne može pobjeći od činjenica već mora odgovoriti na te zahtjeve koji su argumentirani«.


Rat ministrice i premijera


Rat ministrice i premijera tu se već dobrano zahuktao, a rat sindikata i Vlade bio je tek na pomolu. Prije početka škole, 5. rujna, 1.500 zaposlenih u osnovnim i srednjim školama prosvjedovalo je na Markovom trgu, čekajući da ih premijer primi i Uredbom o koeficijentima riješi njihovo zaostajanje plaća od 6,11 posto. Premijer ih nije primio.. Branimir Mihalinec, šef Nezavisnog sindikata srednjih škola i Sanja Šprem, predsjednica Sindikata hrvatskih učitelja, najavu štrajka urudžbirali su 1. listopada, poručivši da Vlada »sustavno odugovlači i odgađa dogovorene sastanke s predstavnicima Sindikata, što znači da ne prihvaća njihove zahtjeve«. Najavom štrajka od 10. listopada, sindikati su poručili da žele obvezati Vladu da u procesu mirenja ponovno sjedne s njima za pregovarački stol. Na štrajk su se odlučili nakon što im je po treći put odgođen sastanak s Vladom.


Počelo je mirenje, a ministar rada Josip Aladrović sindikatima je ponudio zamjenu za koeficijente: povećanje plaća kroz dodatak na plaću od dva plus dva posto. Prva korekcija plaća za dva posto trebala je ići od 1. listopada, a drugih dva posto od 1. lipnja 2020. godine. Kumulativni trošak te povišice iznosio bi po računici ministra Aladrovića 320 milijuna kuna, a to je bio maksimum koji je, tvrdio je tada Aladrović, Vlada mogla izdvojiti. Sindikati su glatko odbili povišicu od četiri posto, jer je bila manja od njihovog zahtjeva, a Vlada nije ni uzela u obzir promjenu koeficijenata poručujući im da to nije predmet kolektivnog pregovaranja nego stvar Vladine odluke.


Mirenje je propalo, a štrajk postao izvjestan. U četvrtak, 10. listopada, nastava je prekinuta u osnovnim i srednjim školama diljem Hrvatske. Odaziv je bio velik, djeca mahom nisu došla u školu. Sindikati su odmah najavili početak cirkularnog štrajka, drugim riječima štrajka po županijama, jer su procijenili da na taj način mogu dulje održati visok postotak sudjelovanja u štrajku, a ujedno i najmanje naštetititi učenicima koji neće gubiti nastavu svaki dan, nego kad na red dođe njihova županija. Model se pokazao izvrsnim, jer je postotak sudjelovanja u štrajku iz dana u dan bio jednako visok, i kretao se, prema podacima sindikata između 80 i 100 posto. S druge, Vladine strane, nije, međutim, bilo očekivane reakcije.


Promašen potez


Šestog dana štrajka, premijer Plenković odlučio se na neočekivan, a kako se pokazalo u međuvremenu, i promašen potez: tijekom podnošenja izvješća o radu Vlade najavio je da će Vlada ponuditi povećanje plaća u idućoj godini od 6,12 posto svim državnim i javnim službenicima, i to u tri vala po dva posto, zbog čega se odgađa smanjenje stope PDV-a za jedan postotni bod koje je bilo planirano od 1. siječnja. Istodobno, Plenković je najavio detaljnu analizu koeficijenata u javnim službama kako bi se pronašlo sustavno rješenje za brojne nelogičnosti u tom sustavu. Analiza bi se radila 2020., uz pomoć vanjskih konzultanata.



O tome je li ovaj štrajk najduži od svih u obrazovanju može se raspravljati, jer je totalni štrajk iz 1994. godine u srednjim školama trajao dulje od tri tjedna, a zbog njega je prije vremena prekinuta školska godina. Štrajkalo se iz različitih razloga, najčešće zbog kolektivnih pregovora i materijalnih prava, no uvijek je u pozadini bio neki osjećaj potcijenjenosti i potplaćenosti učiteljske profesije.



Premijer Plenković time je pacificirao HNS, koji je zbog štrajka u obrazovanju i traženih koeficijenata prijetio izlaskom iz koalicije i rušenjem Vlade. Premijer je zbunio javnost, koja je pogrešno shvatila da su sindikalni zahtjevi ispunjeni. Sindikate, međutim, nije prevario, iako im je ponudio praktički isti postotak koji su tražili. Štoviše, svojom pričom o vanjskim konzultantima dolio je ulje na vatru. Povećanje osnovice u svim državnim i javnim službama, jasno je i učiteljima i profesorima, nije isto što i rast koeficijenata za jednu djelatnost javnog sektora. Mihalinec i Šprem brzo su izračunali da će povećanjem osnovice svima razlike koje postoje među pojedinim javnim djelatnostima narasti, a ne smanjiti se, pa će tako liječnik ili socijalni radnik imati još veće plaće od nastavničkih kad se ta povišica primijeni. Efekt takvog poteza Vlade direktno je suprotan onome što su sindikati tražili: umjesto da se koeficijenti među djelatnostima »poravnaju«, razlike među koeficijentima pojedinih službi bit će još veće od postojećih 6,11 posto.


Ono što je prema Plenkovićevom planu trebalo pacificirati učitelje i profesore, samo ih je razjarilo: štrajk se nastavio, a uskoro je prerastao u frontalni štrajk. Sindikati su, naime, tražili novi krug razgovora o svojim zahtjevima, a na sastanku s ministrima Marićem, Aladrovićem i Divjak održanom 13. studenog u Ministarstvu rada ponuđena im je, kako su sami rekli, sramotna ponuda: dva posto povećanja plaće od 1. srpnja iduće godine, ako se do tada ne riješi pitanje uređivanje sustava koeficijenata.


Štrajk ne može trajati unedogled, jer djeci treba osigurati obrazovanje. S druge strane, učitelji i profesori imaju pravo štrajkom tražiti ono što smatraju da im već dugo pripada, ali se dosad nisu za to borili. Iako se iz redova Vlade rado proziva sindikate da nanose štetu djeci, ipak je teret odgovornosti na Vladi. Izvršna vlast je ta koja mora »odrezati« ako smatra da je stanje u obrazovanju zbog štrajka postalo neodrživo. Ako netko treba osigurati da u školama krene redovna nastava, onda je to Vlada. A hoće li to učiniti dajući štrajkašima ono što žele ili zabranom štrajka, na premijeru je da presudi. Ministrica Divjak tu ne igra neku ulogu. Iako tvrdi da nije dezerter i da će se boriti za rješenje problema dok može, nema dvojbe da njen glas u Vladi ima daleko manju težinu od glasa drugih ministara upletenih u priču, financijaša Marića, prije svega.


Ovaj štrajk 14. je štrajk u obrazovanju u zadnjih 28 godina, u resoru kojemu najžešći oblik socijalne akcije očito nije stran. Današnji je štrajk, slažu se mnogi, poticaj drugim radnicima da se bore za svoja prava. Učiteljski se štrajk pretvorio u neku vrstu pobune, bunta protiv loše Vladine politike i trajne društvene nepravde. Tako će i njegov ishod biti poruka svima drugima što im je činiti kad im njihov položaj postane neizdrživ.