Foto D. KOVAČEVIĆ
U svakoj vladi premijer bi trebao biti središnja figura. Ako mu parlament da povjerenje, znači da njega i njegovu vladu smatra odgovornima za sve događaje
Način na koji HDZ, Most i Tihomir Orešković pokušavaju sastaviti novu hrvatsku vladu nadaleko je bez presedana. I to je tripartitna vlada – samo je umjesto SDP-a unutra Orešković. Sastavljale su se i u drugim zemljama tzv. tehničke i tzv. stručne vlade, ali rijetko gdje se mandatar činio ovako isključen iz cijelog procesa kao ovdje kod nas, u Hrvatskoj. U većini poznatih situacija očekivalo se ipak da mandatar (premijer) ima prvu i zadnju, dakle, glavnu riječ. A ako je ili-ili možda je bolje da ima prvu nego zadnju riječ.
HDZ i Most predlažu po dvoje kandidata u dogovorenim im ministarskim resorima te još jednog dodatnog za rezervu, ako se nijedno od ovo dvoje ne svidi partneru ili Oreškoviću. Svi imaju pravo veta. Ako ne bude konsenzusa oko prvo dvoje, onda će valjda biti oko rezerve.
Mandatar će imati daleko najveći utjecaj kad je riječ o »njegovim« resorima financija, gospodarstva i poduzetništva. No i za te će resore dobiti popis ljudi. Za ukupno 20 ministarstava 60 ljudi. Orešković će navodno sa svima razgovarati, odnosno sa 40 njih, ako onih 20 ne bude trebalo. Na kraju će osoba koja će izići kao dobitnik – novi ministar biti usuglašen između HDZ-a, Mosta i Oreškovića a o imenima potencijalnih kandidata (onih 40) u javnosti se ništa ne bi trebalo čuti, tako barem govori Božo Petrov. Da ljudi koji nisu prošli na audiciji kod mandatara Oreškovića ne budu kompromitirani.
Dakle, već se danima i tjednima priča kako će u Vladu sjesti »najbolji ljudi«. Najbolje ljude bira se na osnovi kriterija a oni sada nisu jasni, jer nema još programa Vlade i nema koalicijskog ugovora. O »stručnoj« Vladi se ne može govoriti jer će »stručan« biti samo mandatar i jedan broj onih ljudi koje će Most predložiti, a Orešković postaviti za ministre, a koji nisu i politički izabrani na izborima. »Nestranački« mandatar će birati uglavnom stranačke ministre a oni će, prirodno, odgovarati šefovima svojih stranaka.
Zapravo je čitava dilema »stručna« ili »politička« vlada lažna. Svaka je vlada politička, a može izgledati ili se zvati »stručnom« zapravo tek onda ako su sve glavne političke dileme razriješene pa nije potrebno jako političko vodstvo. Ali, koja je to zemlja kojoj je politika suvišna, kako ona uopće funkcionira? Pa nema je, ne postoji.
Prema tome, i vlada koja se stvara je politička vlada. Dominira HDZ, Most će biti, barem u početku, korektiv te HDZ-ove politike na što HDZ pristaje jer bez Mosta nema većinu. Most sve uzdanice mora vezati uz Oreškovića kako bi se spasio od prečvrstog zagrljaja HDZ-a. Jedino neovisni Orešković s kojim Karamarko i HDZ neće moći lako manipulirati može očuvati Most.
Očuvanje vlasti
A Orešković iako nije profesionalni političar provodit će dogovorenu politiku, s tim što se vrlo dobro razumije u financije i tu će vjerojatno biti autoritet koji će Karamarko i Petrov u tom resoru teško moći osporiti. Ali, to da će Karamarko biti najjača politička figura u Vladi (kao što je to rekao Dražen Lalić u HTV-ovom Otvorenom), sve dok je on najjača politička figura u stranci, u HDZ-u, to je izvan svake sumnje.
CIPEK: U HRVATSKOJ STALNO ČEKAMO MESIJU
– Već sam nekoliko puta rekao da je ovo jedan eksperiment sastavljanja vlade. Rijetko se sastavljaju takve vlade. Mogla bi se usporediti s vladom Živote Panića u Srbiji kojeg je Dobrica Ćosić doveo na to mjesto. Panić je osnovao svoju kompaniju i onda je novcem te kompanije kupio Galeniku.
Čini mi se da smo mi, zahvaljujući tu i medijima, zarobljenici jedne apokaliptičke vizije. Stvara se atmosfera kao da smo u jako dubokoj krizi a onda se kao posljedica toga razvija mesijanski reformizam. Građani su i zbunjeni zbog količine različitih proturječnih informacija. Jedan menadžer se nudi kao neka dobra vila. Stalno čekamo neke velike spasitelje, govori nam Tihomir Cipek, profesor Fakulteta političkih znanosti.
Cipek kaže da mandatar nije informiran i kako će on sada s 40 kandidata za ministre odlučiti tko je najbolji? To mu liči na brojalicu a u politološkoj praksi takvog primjera nema. Orešković i nema velikog izbora. On može jedino dati veto ako baš misli da ne može s nekim surađivati.
– A kad se u ministarstvima budu miješali i HDZ-ovi i Mostovi dužnosnici može biti problema jer će se isprepletati dvije političke linije. Ministar treba opskrbljivati svoje pomoćnike, stručnjake, upravni aparat s određenom količinom političke moći koja im omogućuje da provedu nešto što je zamislio ministar. Ako pomoćnici ministara ne dijele takvu viziju, onda će naravno biti kočenja, tumači profesor Cipek.
A u načelu, u svakoj vladi premijer bi trebao biti središnja figura. Ako mu parlament da povjerenje, to znači da njega i njegovu vladu smatra odgovornim za sve što se događa. Nije moguće da se »ne miješa u vlastiti posao«.
Istina je, Orešković nije političar i ako mu se ne bude sviđalo kako stvari u Vladi funkcioniraju – može uvijek otići. Onda pada Vlada, s otvorenim konzekvencama. Čini se odgovornim čovjekom pa će si to valjda teško dopustiti, ali ako je čovjek sa snažnim osobnim integritetom onda je svašta moguće.
Mogli smo čuti zanimljivu izjavu zastupnika Mosta Tomislava Panenića koji kaže da tehnokratske vlade u svijetu traju uglavnom od tri mjeseca do dvije godine te da bi svaki dulji opstanak Vlade RH bio uspjeh. Još ranije dok se inzistiralo na velikoj tripartitnoj koaliciji SDP-a, HDZ-a i Mosta, Petrov je govorio o tome kako bi bilo dobro da takva reformska Vlada odradi barem dvije godine. Znači, u Mostu pokazuju da su svjesni da ova vlada može i kratko trajati i da ta kratkoća može baš i te kako ovisiti o težini reformi i odlučnosti kojom bi se te reforme trebale provesti. No, pogled iz HDZ-a je drukčiji. Prvo od čega oni polaze je očuvanje vlasti. Od njihovih predstavnika sigurno nećemo čuti da nije toliko bitno koliko će Vlada trajati nego da je važno provesti promjene. Oni će se stoga pokušati dobro osigurati na sve moguće načine kako bi što dulje, preciznije – puni mandat ostali na vlasti, bilo u ovom sada planiranom, bilo u nekom drugom obliku.
Raditi ili nadzirati?
U svakoj koalicijskoj vladi važan je dogovor i sporazumijevanje. No, u sastavljanju nove hrvatske vlade konsenzus sviju neophodan je o svakom ministru. To je načelno u redu, ali konsenzualna politička demokracija na kojoj Most inzistira ispočetka mogla bi uništiti svako političko odlučivanje i djelovanje.
Valjda će se HDZ doista držati toga da ne kandidira za Vladu ljude koji su optuženi ili se istražuju zbog korupcije i kriminala. Valjda će Most u tom traženju biti ustrajan.
No, to da bi se o svemu moralo dogovarati ubija parlamentarnu demokraciju. Dogovaranje, opći konsenzus bili su aksiom ideje Mosta o velikoj koaliciji koja bi tobože provodila promjene. Ono oko čega bi se svi trebali dogovoriti ne može biti efikasno, brzo pa čak niti originalno i progresivno. Ako i kad se ljudi i stvari konsenzualno uprosječuju, teško je očekivati najbolje rješenje. Od te legendarne mostovske sporosti odlučivanja, vaganja svakog koraka, neviđenog odlaganja, riječju, moguće trome i zdvojne Vlade dolazimo do Sabora koji bi onda i slijedom takve prirode stvari trebao biti jači od Vlade i u njemu bi se mogla događati različita iznenađenja, odnosno korekcije Vlade. Nejasna želja Božo Petrova je da zastupnici Mosta ne ulaze u Vladu, nego da kao kopci nadziru Vladu iz parlamenta. To je valjda dijelom i zbog toga što se Petrov ničim izazvan prije izbora obvezao da Most ni s kim neće koalirati. E, kad ljudi iz Mosta ne bi bili u Vladi nego samo u Saboru podržavali Vladu, onda bi se taj odnos s HDZ-om, misli on, mogao zvati suradnjom a ne i koalicijom.
Kao da je važnije po njima nadzirati nego producirati, raditi. Ako ne budu imali svoje kadrove u Vladi, osim Petrova i možda još ponekog, onda će to doista značiti novi bijeg od odgovornosti. Zastupnici Mosta će u tom slučaju biti frustrirani. Onda bi se stvarno u konačnici moglo dogoditi i to da Most ruši sam sebe. Skoro bi rekli da im je deviza – Sabor je sve, Vlada je ništa.
Amalgam vlasti
Usto ide i ideja da u onom ministarstvu gdje je ministar iz HDZ-a, zamjenik obavezno bude iz Mosta i obratno. U sadašnjoj je Vladi bilo drukčije. Imali smo SDP-ova, HNS-ova ili IDS-ovo ministarstvo i tako se načelno lakše provodila politika, od ideje do stručne realizacije.
U novoj vladi zamjenik bi trebao nadzirati ministra. To je obalna straža koja detektira »morske pse«, korupciju, kriminal i svašta nešto. To može izgledati potrebnim, ali i ta međusobna »isprepletenost« unutar jednog resora i te kako će usporavati procese i odluke, može se i vrijeme i energija gubiti bespotrebno i bezrazložno.
Magična riječ reforme spominje se sve manje. Dojam je da smo i dalje sudionici igrokaza. Mi ništa još ne znamo niti o smjeru Vlade niti o glavnim niti o prvim njezinim potezima. Ono što se čini ipak sigurnim – Hrvatska će 22. siječnja dobiti novu Vladu. Bez obzira na to što izgleda da stvari u sastavljanju ne idu glatko, bit će sve riješeno, a kako se u Hrvatskoj ne ruše vlade jer najčvršći amalgam vlasti čvrsto drži partnere, možemo i očekivati da će bez obzira na sve teškoće ta Vlada potrajati i više nego što joj predviđa Tomislav Panenić. HDZ neće ispuštati vlast iz ruku.
