Preminuo je svega nekoliko mjeseci nakon što je na zagrebačkom Županijskom sudu nepravomoćno oslobođen optužbi da je, kao šef karlovačke OZNA-e naredio likvidaciju 21 civila s područja Duge Rese
Prvi hrvatski ministar unutarnjih poslova, Josip Boljkovac, umro je danas u karlovačkoj bolnici. Informaciju nam je potvrdio njegov odvjetnik Anto Nobilo.
»Umro je danas oko 16 sati u bolnici, u koju je došao tek jutros, iako je bio slab već desetak dana. Danas bi navršio 94 godine, iako se službeno datum rođenja vodi 12. studenog«, rekao je Hini u ponedjeljak navečer sin Josipa Boljkovca Matija.
Boljkovac je preminuo svega nekoliko mjeseci nakon što je na zagrebačkom Županijskom sudu nepravomoćno oslobođen optužbi da je, kao šef karlovačke OZNA-e naredio likvidaciju 21 civila s područja Duge Rese.
S ovim je optužbama neko vrijeme proveo u pritvoru, nakon što je uhićen u studenom 2011. godine, u vrijeme dok je ministar unutarnjih poslova bio Tomislav Karamarko. Hapšenje je po izlasku iz pritvora prokomentirao pokušajima tadašnjeg ministra da skupi političke poene, dok je Karamarka kasnije otvoreno nazvao “ustaškim elementom”.
Zdravstveno stanje Josipa Boljkovca se u posljednjih dvije godine prilično pogoršalo. Ugrađen mu je pacemaker i imao je problema s tlakom i crijevima, a doživio je i moždani udar. Točan uzrok smrti još nije službeno potvrđen.
Za vrijeme suđenja je izjavio kako “nema namjeru umrijeti kao ratni zločinac”.
Boljkovac je rođen 1920. u Vukovoj Gorici kod Karlovca, gdje je izučio zanat za krojača. Odmah početkom Drugog svjetskog rata se priključio NOP-u, a 1942. godine je iz ilegale pobjegao u partizane. Kraj rata dočekao je kao šef OZNE, na funkciji koja ga je i koštala optužbe za ratni zločin.
Od 1963. do 1969. godine bio je gradonačelnik Karlovca. U tom gradu ga i danas pamte kao vjerojatno najuspješnijeg gradonačelnika u povijesti Karlovca.Ono što je Holjevac kao gradonačenik bio za Zagreb, u Karlovcu je bio Josip Boljkovac, pa je za njegove vlasti Karlovac poprimio konture modernog grada, dobio novu bolnicu, moderni hotel »Korana«, robnu kuću, prvu sportsku dvoranu u Jugoslaviji, ali i crkvu, nacionalno svetište Sv. Josipa na Dubovcu.
Od 1963. bio je i saborski zastupnik, da bi tijekom Hrvatskog proljeća pao u nemilost tadašnjih vlasti, te mu je oduzet i vojni čin majora.
Iz prisilne političke mirovine vratio se 1989. godine na poziv Franje Tuđmana s kojim osniva HDZ. Uspostavom hrvatske neovisnosti imenovan je za prvog hrvatskog ministra unutarnjih poslova, odakle je smijenjen nakon ubojstva Josipa Reihl-Kira. Mandat mu prate kontroverzna događanja kao što je puštanje iz pritvora Željka Ražnatovića Arkana i Gorana Hadžića nakon krvavog Uskrsa na Plitvicama, ali i zasluge što se Srbi nisu 1991. digli u Gorskom kotaru. Zbog muslimansko-hrvatskog sukoba u Bosni istupio je iz HDZ-a i osnovao HND. Kontroverzan mu je bio i zadnji politički angažman – bio je prvi Hrvat koji se 2005. na izborima pojavio na listi SDSS-a.
