Tužitelj Douglas Stringer tvrdi da se zakonitost onoga što se događalo 1995. godine mora promatrati u svijetlu svih događaja, a ne samo topničkih napada
U Haagu je jutros u 9 sati počela žalbena rasprava u predmetu protiv hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača. Prvih sat i pol rasprave argumente iz žalbe za poništavanje prvostupanjske prresude iznosili su odvjetnici generala Gotovine Gregory Kehoe, Luka Mišetić i Payam Akhavan, zatim su 90 minuta govorili predstavnici Tužiteljstva, nakon čega je obrana dobila priliku za odgovor prije podnevne stanke.
Obrana generala Ante Gotovine je na početku žalbenog ročišta pred Haaškim sudom poručila da je raspravno vijeće, koje je Gotovinu nepravomoćno osudilo na 24 godine, posve proizvoljno utvrdilo marginu pogreške od 200 metara za zakonitost topničkih pogodaka te da je to pravilo izmišljeno kako se ne bi moralo dokazivati da su mjesta topničkih udara doista bila civilna. Oni su se u svojim istupima vodili pitanjima koje je 15. travnja ove godine uputilo žalbeno vijeće obrani i tužiteljima: je li prvostupanjsko vijeće pogriješilo kad je u presudi utvrdilo pravilo od 200 metara od cilja za zakonitost topničkih pogodaka; kako bi se proglašenje toga zaključka pogrešnim odrazilo na druge zaključke o pogocima; može li zaključak o nezakonitosti topničkih napada opstati ako padnu zaključci vezani uz pravilo o 200 metara, te treba li zaključak o postojanju udruženog zločinačkog pothvata ostati ako se utvrdi da nije bilo nezakonitih topničkih napada.
Haaški tužitelji istaknuli su da transkripti s brijunskog sastanka održanog 31. srpnja 1995. godine dokazuju namjeru hrvatskog vojno-političkog vodstva da protjera srpske civile, čak i ako žalbeno vijeće zaključi da nije bilo protuzakonitih topničkih napada u operaciji Oluji. Relativizirali su pitanja i implikacije pitanja oko margine pogreške od 200 metara i tvrde da su prema naredbi generala Ante Gotovine mete topničkih napada bili cijeli gradovi, koji su sami po sebi civilni ciljevi, iako je u njima bilo vojnih ciljeva. Stoga, tužitelji ističu da nije presudno kolika će biti margina pogreške kod određivanja zakonitosti topničkih napada. Za njih operacija Oluja nije vojni napad koji je doveo do neželjenih posljedica, nego »napad s namjerom deportacije civilnog stanovništva«.
Odgovarajući na ove teze tužiteljstva, odvjetnik Mišetić je kazao kako se argumentacija tužiteljstva svodi na to može li otvaranje vatre po vojnim ciljevima biti čin deportacije, odnosno može li otvaranje vatre na legitimne ciljeve imati protupravnu svrhu i opovrgava da je krajnja namjera bila deportacija civilnog stanovništva. Osvrnuo se i na tvrdnje da je obrana pogrešno zaključila da je 95 posto projektila palo unutar margine od 200 metara vojnih objekata te kazao kako je to proizlazi iz tvrdnje raspravnog vijeća u prvostupanjskoj presudi da je toliki postotak projektila kojima su gađani vojni ciljevi. “Mi ne znamo gdje su ti projektili pali”, kazao je Mišetić. On tvrdi da srpski civili nisu bježali zbog granatiranja, te spomenuo akciju Bljesak nakon koje se također dogodio zbjeg srpskog stanovništva za koje su predstavnici UN-a u Slavoniji rekli da nije bio vezan uz vojno djelovanje. I upravo u svijetlu toga, tvrdi on, sudionici Brijunskog sastanka su raspravljali što učiniti ako i s kninskog područja civili odluče otići, te je bio zaključak da ih treba pustiti da odu jer za to nije bilo aleternative, osim da ih se masovno zatoči. Govoreći o razlozima zašto raspravno vijeće nije donosilo dokaze o poginulima, Mišetić kaže da su postojali forenzički nalazi samo za troje ljudi poginulih u Kninu i da ti dokazi ni ne potvrđuju da su ljudi poginuli u granatiranju.
Na kraju izlaganja obrane, tužiteljstvo je samo kazalo da se “ne slažu s karakterizacijom njihovog stava koje je iznijela obrana”, ali da će o tome opširnije govoriti u nastavku suđenja, nakon što svoje argumente iz žalbe iznese i obrana generala Markača.
Tužiteljstvo: Margine nisu presudne, cilj je bio protjerivanje civila
Tužitelj tvrdi i da sve upućuje da je postojala namjera o protjerivanju srpskih civila, a tome u prilog je pročitao i dio transkripta razgovora s Brijnuskog sastanka koji sadrži i izjavu Franje Tuđmana da je “bitno da civili izađu, a da će onda za njima ići i vojska”.
Stringer je zaključio da je kod određivanja marigne pogreške u pitanju aritmetika, ali da to nije bilo odlučujuće za presudu, ona se ne zasniva na tom pitanju, kolika god bila ta margina, nego se temelji na utvrđivanju najmjere zapovjednika, na osnovu njegovog postupanja, a ne samo je li njegovo topništvo gađalo unutar margine ili ne. ”To ne mijenja ono što je Gotovina kazao na Brijunima, kako je sročio zapovijed, kako je ona prenijeta i kakve su posljedice, kao što ne mijenja ni činjenicu da se pucalo po gradovima. Bilo kakva margina pogreške nije presudna”, zaključio je Stringer, koji tvrdi da je cilj protupravnog napada bilo protjerivanje civila te da je pogrešno inzistiranje na broju žrtava, jer to “navodi na pogrešan trag”. ”Čak i ako se napad provede s namjerom da se prisilno premjesti stanovništvo i ako se računa na kolateralnu štetu pri granatiranju legitimnih ciljeva, postoji osnova da se zaključi da se dogodio zločin “, zaključio je.
Tužiteljica Helen Brady tvrdi da su hrvatske snage imale cilj počiniti zločin i protjerati civilno stanovništvo. “Jedini legitimni cilj ratovanja prema međunarodnom pravu je oslabiti vojnu silu neprijatelja”, kazala je, dodajući kako se Gotovinina krivica temelji na njegovoj “nezakonitoj zapovijedi da se za metu uzmu čitavi gradovi” i da su on i njegove postrojbe imale “namjeru i neposrednu naredbu da provedu deportaciju”. No, tužiteljstvo je ustrajalo da su konkretna mjesta udara samo dio priče.
Gotovinina obrana: Ukinuti pravilo o pogrešci od 200 metara i ukinuti presudu
»Na četiri grada Knin, Gračac, Obrovac i Benkovac palo je 1200 projektila, a nema nijedne civilne žrtve ili razaranja civilnih objekata. Ako je cilj bio zastrašivanje srpskih civila kako bi ih se otjeralo iz toga područja iz toga bi se moglo zaključiti da je Hrvatska vojska bila posve nekompentna, što je apsurd«, rekao je odvjetnik Payam Akhavan zaključujući argumentaciju Gotovine obrane.
– Ako se pokaže pogrešnim pravilo o pogrešci o 200 metara, to će značiti da nije bilo napada na civile, da topnički napadi nisu bili protupravni, da general Gotovina nije postupao protupravno, a slijedom toga znači da nije bilo ni udruženog zločina, odnosno to znači da treba ukinuti presudu generalu Gotovini, kazao je odvjetnik Luka Mišetić, koji je u prvom dijelu svoje obrane dokazivao da je raspravno vijeće pogriješilo kada je upostavilo pravilo da se pogreška od 200 metara od vojne mete tretira kao napad na civilna područja, te naglasio kako, ako se ispostavi da je to pogrešno, optužba nema temelje jer svi zaključci proizlaze iz te pogreške. On tvrdi da postoje i dokazi da su naređenja Ante Gotovine provedena tako da su se gađali samo vojni objekti. Podsjetio je da je raspravno vijeće zaključilo da je pet od 500 granata palo izvan granice pogreške, a na pitanje suca znači li to da su preostale granate gađale civile, Mišetić je odgovorio da na postoje dokazi da takvi udari projektila nisu bili posljedica ljudske greške i greške u napadima.
Govorio je i o Brijunskom sastanku te istaknuo kako tamo nije izrečena niti jedna izjava o protupravnom napadu i ne može se zaključiti da je postojala udružena zločinačka akcija. Odvjetnici ističu da se do zaključka o udruženom zločinačkom pothvatu, koji je, prema prvostupanjskoj presudi dogovoren na Brijunskom sastanku hrvatskog političkog i vojnog vrha, došlo na temelju zaključka o nezakonitim topničkim udarima, a ne na temelju onoga što je rečeno na tom sastanku.
Zadnja prilika
Što god se danas dogodilo, i kakav god ishod žalbenog postupka bio, jasno je kako je ovo vjerojatno zadnja prilika za osporavanje presude koja je Gotovinu i Markača proglasila krivima za protjerivanje civila nezakonitim artiljerijskim napadom i sudjelovanje u zločinačkom pothvatu.
Upravo to – zločin trajnog uklanjanja i deportacije stanovništva protupravnim napadom na civile – ključ je osuđujuće presude, ali i žalbe dvojice hrvatskih generala. Konačnu odluku donijet će žalbeno vijeće, iako haški statut predviđa i mogućnost preispitivanja pravomoćne presude, u slučaju pojave novih dokaza, no ta se mogućnost koristi rijetko (dosad je jedino Veselinu Šljivančaninu uspjelo osporiti pravomoćnu presudu). Odluka žalbenog vijeća, prema kalendaru Haškoga suda, bit će objavljena u kolovozu sljedeće godine, iako Markačev odvjetnik Goran Mikuličić, objašnjavajući da je Haški sud postupanje u ovom predmetu ubacio u »petu brzinu«, očekuje pravomoćnu presudu do kraja godine.
Hrvatski generali u prvom stupnju su prije 13 mjeseci osuđeni na 24, odnosno 18 godina zatvora.
KRONOLOGIJA OD OPTUŽNICE, DO ŽALBE
8. LIPNJA 2001. zapečaćena optužnica protiv Ante Gotovine, zajedno s nalogom za njegovim uhićenjem, poslana je tadašnjoj koalicijskoj vladi. Optužnica je objavljena tijekom posjeta glavne haške tužiteljice Carle del Ponte Zagrebu. Gotovina bježi
7. PROSINCA 2005. nakon gotovo četiri i pol godine skrivanja, Gotovina je uhićen u hotelu Playa de las Americas na Tenerifeu na Kanarima. Nakon što je prebačen u Haag Gotovina se izjasnio da nije kriv
16. SRPNJA 2006. spojena optužnica Gotovini, Markaču i Ivanu Čermaku
11. OŽUJKA 2008. počinje suđenje trojici generala. Tužiteljstvo ih tereti da su u vremenskom razdoblju oko i za vrijeme provođenja vojno-redarstvene operacije Oluja individualno ili sudjelovanjem u zločinačkom pothvatu sudjelovali u progonu srpskog stanovništva
30. KOLOVOZA 2010. sudsko vijeće odbija zahtjev tužiteljstva za izdavanjem subpoene Hrvatskoj za isporukom topničkih dnevnika, čime je okončano dvogodišnje natezanje između tužiteljstva i Hrvatske;
15. TRAVNJA 2011. tri godine od početka suđenja Gotovina i Markač proglašeni su krivima za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, dok je Čermak oslobođen. Gotovinina i Markačeva obrana se žale na presudu, tužiteljstvo ne podnosi žalbu
