Uvodi li ukidanje klauzule u švicarcima nejednakost ili je dokida

Nije nama švicarac isto što i euro

Aneli Dragojević Mijatović

Mainstream kreditni sustav u Hrvatskoj funkcionira poput prešutnog dogovora, dok su krediti u švicarcima uletjeli kao nekakav »pravi« tržišni proizvod, netko će reći i špekulativan, no u svakom slučaju proizvod koji se kod nas u bitnom razlikovao od istog proizvoda u eurima



RIJEKA » Presuda kojom se krediti u švicarskim francima vraćaju na startnu poziciju i pretvaraju u kune povukla je pitanje što s kreditima s klauzulom u eurima, hoće li se i oni moći svesti na početnu razinu, i ako da, kako eventualno izuzimanje valutne klauzule uklopiti u složen domaći financijski sustav s nizom povezanih posuda, među kojima je upravo klauzula temeljna. Ako se pak švicarci promatraju izolirano po pitanju klauzule, pa se samo na njih primjeni njeno ukidanje, hoće li onda klijenti eurskih i »švicarskih« kredita biti u nejednakom položaju? Treba međutim uvažiti činjenicu da zapravo ni u startu svi klijenti, dakle oni s kreditima u eurima i oni s kreditima u švicarcima, nisu bili u jednakom položaju. Prve je, svojom tečajnom i monetarnom politikom, štitila Hrvatska narodna banka jer je njeno opredjeljenje da održava relativno stabilan tečaj kune prema euru, dok ove druge, dužnike u švicarcima, HNB na taj način ne štiti. Po takvoj logici, ukidanjem klauzule samo u švicarcima, klijenti u eurima i švicarcima ne bi bili stavljeni u nejednak položaj, već bi upravo suprotno, tek time bili izjednačeni.


  Sudac Dobronić upravo je govorio o različitoj poziciji dužnika, hrvatskih građana, koji su kredite digli uz klauzulu u eurima i onih koji su ih digli s klauzulom u francima. To onda povlači da sve klauzule u našoj zemlji nisu iste: klauzula u eurima se i za vjerovnike i za dužnike pokazala gotovo nepotrebnom jer tečaj kune prema euru zahvaljujući deviznim intervencijama HNB-a oscilira tek minimalno. To je, dakle, »neopasna« klauzula, dok je ova druga, klauzula u švicarcima, zapravo klauzula u pravom smislu riječi, jer na domaćem tržištu nije bilo nikoga da »odozgo« ugovorne strane od nje štiti. Jesu li klijenti u startu dovoljno uporno i precizno o tome upozoravani?


   

Niža kamata


Po pitanju dakle tečajnog rizika klijenti s kreditima u eurima i oni s kreditima u švicarcima nisu u startu bili u jednakom položaju, zato što je razinu rata koja bi proizašla iz promjene tečaja ovih u eurima svojom monetarnom i tečajnom politikom štitio HNB. Kuna je vezana za euro, a oscilacije su minimalne jer u središnjoj banci znaju da bi stoga bitniji pomaci u tečajnom paritetu kune i eura, kao dominantne neslužbene strane valute, u domaćim monetarnim tokovima izazvali tektonske poremećaje. Tako je domaći sustav kredita selektivno štićen »odozgo«, tečajem koji se možda formira na tržištu, međutim, njegovo bitnije klizanje prema euru u bilo kojem pravcu, sprječava HNB deviznim intervencijama.




  Tako je odnos vjerovnik-dužnik, ali dužnik samo s kreditima u eurima, selektivno štićen. Dužnici s kreditima u drugim valutama nemaju pokriven tečajni rizik, odnosno imaju samo onoliko koliko na taj tečaj može utjecati stabilnost kune prema euru, budući da se tečajevi naše valute prema svim neeurskim valutama formiraju posredno. Mainstream kreditni sustav u Hrvatskoj u tom smislu funkcionira poput prešutnog dogovora, dok su krediti u švicarcima uletjeli kao nekakav »pravi« tržišni proizvod, netko će reći i špekulativan, no u svakom slučaju proizvod koji se kod nas u bitnom razlikovao od istog proizvoda u eurima, jer je i nemoguće bilo tečaj kune fiksirati prema dvije valute. No, ovi sa švicarcima su baš iz tog razloga dobili premiju – nižu kamatnu stopu – koja im, pokazalo se, nije previše pomogla, jer jer galopirajući tečaj brzo pojeo tu prednost. U tom smislu neki je tumače i kao mamac, jer riječ je ipak mahom o stambenim kreditima, s kojima se ljudi s prosječnim plaćama, kojima je to možda bio jedini način da osiguraju nasušnu životnu potrebu – krov nad glavom, vjerojatno nisu imali namjeru igrati.


   

Specifična situacija


S druge strane, ako su banke i mogle očekivati stanovito jačanje franka, teško da su opet mogle očekivati da će taj rast biti baš ovoliki, što je posljedica globalne krize, obzirom da je zadnja kriza sličnih razmjera protutnjala prije 80-ak godina. Ni njima naime nije u interesu da rate narastu toliko da ih klijenti na koncu ne mogu vraćati.   Kako god da se okrene, teško je, ceteris paribus, ovdje uspostaviti potpunu ravnotežu između položaja svih klijenata koji koriste isti proizvod, stambeni kredit, samo u drugoj valuti, pa čak i unutar njih, jer je taj položaj zbog specifičnosti domaće ekonomske politike – različit. Različit je, jer je nemoguće fiksirati jednu varijablu prema dvije, već samo prema jednoj, ali bilo je možda moguće zabraniti onaj proizvod koji je ostao nezaštićen kako bi se sačuvala jednaka pozicija svih potrošača. Alternativa za središnju banku bila bi da onda, kad već ništa ne želi braniti, da onda prestane štititi i one u eurima. Naime, ili bi za svih trebala vrijediti monetarna, dakle praktički državna zaštita, ili – svi na tržište. No, ukinuti klauzulu u eurima na kredite, u uvjetima visoke euriziranosti sustava, ne bi bio bezbolan potez. Jednom zanjihano klatno i jednom neobično postavljen sustav, teško je dakle vratiti u ravnotežni položaj. Zato je tu sud, da utvrdi na koji će način nejednakost svesti na najmanju moguću mjeru.