Jesam, proveo sam iscrpnu analizu prije nego sam definirao gdje ću i kome darovati svoju ušteđevinu. Mnogo sam participirao u radu riječkih sportskih kolektiva. Prije svega Nogometnog kluba Rijeka, ali bilo je tu i jako puno košarke, boćanja i nadasve moj aktivni rad u Atletskom klubu Kvarner. Razmišljao sam dakle da novac usmjerim u sportske kolektive, ali poznavajući današnje stanje u tom sektoru, odustao sam. Bio je u fokusu i obrazovni sustav, dakle darivanje škola, no, tim više jer već dvije godine živimo u zdravstveno izuzetno složenim vremenima, odlučio sam – darivat ću zdravstvo Istarske i Primorsko-goranske županije. Jer dok su sport i škole važan, ali samo jedan od segmenata društva, zdravstvo je od koristi baš svima, bez obzira na dob i afinitete.

​Mudar, smiren, ozbiljan i nadasve zadovoljan doimao se Milan Grozić, ugledni riječki gospodarstvenik, sportski i društveni radnik, dok smo na njegovom »ranču« u podnožju Učke razgovarali o razlozima koji su ga potaknuli na, za stanje duha današnjeg modernog doba, skoro nevjerojatnu akciju: darovanje velike životne ušteđevine od 400 tisuća kuna medicinskim ustanovama Lupoglava, Pazina i Opatije.

Stameni gospodin koji se prije sedam godina, a osam nakon umirovljenja, vratio u rodnu Vranju, zanimljivo mjesto u podnožju Učke, danas u sastavu Općine Lupoglav, u jednoj nas je mjeri čak i posramio.

Milan Grozić / Snimio Mateo LEVAK

– Nitko mi u životu nije ništa darovao. Sve sam stekao svojim radom, stalnim učenjem, posvećenošću poslu. Sada, kad mi se u listopadu bliži 80. rođendan, odlučio sam – darivati. Rekao sam vam, nakon analize i niza razgovora odlučio sam 100 tisuća kuna dati ordinaciji opće medicine u Lupoglavu za nabavku ultrazvučnog aparata, a jednak takav iznos po meni najljepšem istarskom gradu Pazinu. Točnije Domu zdravlja Pazin, za potrebe palijative i opremanje medicinsko-kemijskog laboratorija. Drugi dio donacije u iznosu od 200 tisuća kuna donirao sam Thalassotherapiji Opatija. Namjenu nisam točno odredio, ali poznavajući stručnost i humanost ravnatelja Viktora Peršića, ne sumnjam da će on na najbolji mogući način odrediti za što će se iznos upotrijebiti.

Odluka koga darivati ima i valjane razloge. Rođen sam 1942. godine u Vranji, osnovnu školu završio sam u Pazinu. To su temelji moje najranije mladosti i mog baznog obrazovanja. Želio sam dakle pomoći onima koji su nekad davno, na jedan drukčiji način, pomogli meni. Slijedila je srednja škola u Puli, nakon nje Ekonomski fakultet u Rijeci koja je postala mojim istinskim domom. Prvo zaposlenje bilo mi je u tada moćnom Brodomaterijalu, da bih nakon samo godinu i pol otišao u osiguravajuće društvo Sava koje danas u Hrvatskoj poznajemo kao Triglav. U njemu sam ostao čitav radni vijek, 38,5 godina! Specijalizirao sam se dodatno za poslove pomorskog osiguranja te tako postao jedan od rijetkih stručnjaka tog profila u Hrvatskoj, sjeća se Grozić.

Međunarodni stručnjak

A osim odgovornih zadataka na širenju specifičnog i općeg poslovanja osiguranja na domaćem terenu, Grozić je postao i cijenjenim međunarodnim stručnjakom koji je dulje od desetljeća participirao na najznačajnijim kongresima tog specifičnog tipa osiguranja. Prošao je tako Englesku, Škotsku, Italiju, Francusku, Nizozemsku i još niz država, stekavši značajan međunarodni ugled, kao i specifična poznanstva unutar »branše«.

– Bile su to godine velikog rasta broja premija koje smo priskrbili riječkoj ispostavi Save. I tada sam, kao čelna soba te institucije, osjećao obavezu da se dio profita vrati zajednici u kojoj se posluje. Najbolje je to bilo činiti kroz sport, tako da smo neko vrijeme imali i košarkaški kolektiv koji je djelovao pod našim imenom. Mnogo smo ulagali i u HNK Rijeka gdje sam pak dugi niz godina obnašao najznačajnije funkcije, od direktorskih do participacije u nadzoru rada kluba. Sjećam se i velikog povjerenja koje je prema mojem radu i financijskoj odgovornosti imao Robert Ježić, tada predsjednik kluba, ali i inače jedan izniman čovjek pod kojim je Rijeka osvojila dva kupa i vratila povjerenje navijača koje je polako kopnilo kroz turbulentne, ratne godine i početak aktualnog tisućljeća, prisjeća se Grozić.

On je, zahvaljujući svojoj stručnosti, ali jednako tako i moralu i čovječnosti koju su oduvijek krasili njegov životni put, bio jako tražen na riječkom gospodarskom nebu.

– U jednom sam trenutku bio članom čak sedam nadzornih odbora. Bile su to devedesete godine i kad danas kažem kako sam bio u NO-ima Gradšepeda, Autotransa, Autoprometa… mlađim čitateljima to neće značiti mnogo jer tih firmi danas više nema, sjeća se najznačajnijih desetljeća svog profesionalnog života Grozić.

Milan Grozić / Snimio Mateo LEVAK

S vremenom je u Mihotićima izgradio i kuću, preselio se, no otkako je prije 15 godina otišao u mirovinu, stalno je tražio varijantu – mirnog života. Odluka je pala na rodno mjesto, na Vranju.

– Lijepo mi je bilo u Mihotićima, no nekako mi je falilo prostora, zemlje, rada na njoj, dvorišta i psa u njemu. Iako sam rođen u Vranji, svi su moji raseljeni. Sestra mi je nedavno umrla u Puli, druga je u Rapcu, brat u Americi, točnije njegovi su u Los Angelesu. Svi su zbrinuti i dobrostojeći, a s obzirom da je Vranja teško stradala dok su tuda 1944. prolazile njemačke trupe, nasljedstva nije bilo. Moja vam je obitelj bila u partizanima, teško je stradala u ratu, po braći moje majke prezimena Čeh i danas nose naziv dvije ulice u Puli. Nisam dakle imao nekog nasljedstva, već sam kupio doslovno samo »kostur« srušene kuće u središtu mjesta. Zahvaljujući minucioznom radu zidara sve smo obnovili, sada tu sretno i zadovoljno živimo moj retriver Fido i ja, pojašnjava nam Grozić razloge povratka iz Mihotića u Vranju prije sedam godina.

A mi, na skoro proljetnom suncu s njegovog nedalekog »ranča« promatramo prirodu. I plodove ljudskog rada.

– Prijatelji su mi pomogli, tako da sam posadio čitav niz voćki. Bilo je teško jer tu vam je sasvim mali sloj zemlje, sve je drugo kamen. Istinski smo se namučili, za jednu rupu u koju bismo posadili voćku znali smo izvaditi i po dvije »karjole« kamena. Ali, isplatilo se, odnosno tek će se isplatiti kad voćke podare ovom prostoru svoju izraslu ljepotu, objašnjava nam Grozić.

Širok i smiren

Elokventan, temperamentan, a opet i nekako širok i smiren. Uistinu nevjerojatan čovjek koji je svoju životnu ušteđevinu namijenio zdravlju okoline iz koje je ponikao i onoj u kojoj se ljudski i profesionalno realizirao. I dok s jedne strane svjedočimo kako se ljudi na najodgovornijim političkim funkcijama, i to od naroda izabrani pa bi dakle prema tom narod morali gajiti i posebne emocije, otimaju za svaku kunu jer je to »njihovo pravo«, Milan Grozić – koji bi, kao čovjek u visokim godinama, imao pravo na jedan isključivi način brinuti samo o svojoj sutrašnjici – sve što ima podjeli ljudima s kojima živi. Bez straha i ikakvog egoizma.

– Imam mirovinu, dobro sam zarađivao, u osiguravajućim se društvima isplaćuju i premije, bio sam jedan od rijetkih stručnjaka unutar pomorskog osiguranja, pa zbog čega ne bih tako postupio? Vidim da naše zdravstvo muku muči s aparatim i sredstvima, a ja da čuvam novac? Pa kakav bih ja to bio čovjek? Sreća zajednice je oduvijek bila i moja sreća, pa tako i kroz dobre sportske rezultate koji su svima donosili radost, pojašnjava nam svoju životnu orijentaciju Grozić.

I u jednoj vrlo direktnoj, zgusnuto kratkoj formi šalje poruku o društvu kakvo bismo morali postati. Vrijedno i odgovorno prema svojim resursima, produktivno i uvijek spremno pomoći kako bi čitava zajednica živjela jednim ujednačenim, harmoničnim i nadasve sretnim životom. Ili kako što to na neki način stalno ističe Grozić – svaki je pojedinac sretan onoliko koliko je sretna zajednica u kojoj živi. Medijski je njegova priča dobro popraćena, nadamo se da je barem malo utjecala i na naše nikad materijalno dovoljno namirene saborske zastupnike. Da je došla do svih nas spoznaja kako je potrebno volontirati i darivati.

Na stolu keksi, čokolatini, vino, sok, mineralna. Sunčan dan i rastrčani Fido. Treba li išta više, ima li išta ljepše? Teško. Iako nam sustav funkcioniranja društva nameće silne želje, pa i u pogledu onog »tko« bismo željeli biti«, nemojmo lutati. Budimo naprosto – Milan Grozić.

Uvjereni smo da će osobni i život zajednice nakon primjene tog poučka poprimiti sasvim drukčiji, sretniji i ispunjeniji oblik.