Vremena je prošlo sasvim dovoljno. Milanovićeva Vlada gotovo pola godine, dakle solidnu osminu mandata upravlja zemljom, stanje je odavno snimljeno, a prvi projekti su (trebali biti) pokrenuti. Usporedbe s bivšom vlašću više ne igraju – Jadranka Kosor i njena ekipa definitivno su nestali s političkog obzora i bilo kakvo pozivanje na njih nema nikakvog smisla, osim u svrhu političke historiografije, ili tek efektne lirske figure. Isto tako, Milanovićev tim slabu vajdu imat će od upiranja prstom u Tomislava Karamarka i trenutno najjaču oporbenu stranku, HDZ. Dok se ne približi vrijeme od izbora, a valja dotad još svašta prebaciti preko glave, svoj posao Banski dvori neće moći braniti šireći strah od toga kako su »oni drugi«, crnilo i mrak. Pogotovo što je Karamarko nakon pobjede u stranci odjednom zauzeo gard čovjeka izlječenog od povijesti i povišenog desnila, te mu s usana više ne ispadaju »petokrake« i crvenilo. 

    Dakle, u Banskim dvorima su ostali sami. Uzvišena samoća uronjena u gustu nervozu društva kojemu gospodarski pad i kriza, evo, već četvrtu godinu, sve upornije nagrizaju svakodnevnicu i sve više ugrožavaju same temelje pisanih i nepisanih društvenih ugovora koji jednu ljudsku zajednicu uopće drže na okupu. 

    U tim okolnostima kao pod povećalom se lako vide i sitnije mane ljudi i ideja s vrha, a medijska i društvena nervoza u stanju su od svake od njih napraviti kratere. No, to je i u mirnijim vremenima uobičajeni, doduše možda ipak malo smireniji, folklor koji ide uz posao vođenja države. Problem su, međutim, prave, velike rupe i krupni promašaji od kojih nije imuna ni mlada Vlada Zorana Milanovića.    

   Ni riječi, ni tvita

    Zapravo je prilično teško shvatljiva razina autizma koju svi redom, od premijera do resornog ministra rada Miranda Mrsića, pokazuju kad je u pitanju najosjetljivija od svih tema – smanjenje kolektivnim ugovorima zagarantiranih radničkih prava u državnoj i javnoj službi. Umjesto otvorenog, poštenog dijaloga na temu ukidanja (smanjivanja? zamrzavanja?) prava poput božićnice i regresa, sindikatima, to jest radnicima koje oni zastupaju, se dosad ponudilo tek premijerovo filozofiranje iz inozemstva o tome kako se radi o uspomenama na prošla vremena. U isto vrijeme u domaćim medijima traje na trenutke komična haranga protiv gotovo svakog mogućeg, pa čak i najnormalnijeg prava koje radnici u državnim i javnim službama imaju u svojim kolektivnim ugovorima – u nastavcima, s puno uskličnika, se piše o čudnovatim pravima poput naknade troškova za prijevoz ili slobodnih dana temeljem godina radnog staža.

Kako na nevjerojatnu harangu na gotovo svako pravo iz kolektivnog ugovora iz inače brbljive vlasti još nitko nije ni pisnuo, a bogami ni tvitnuo ili reagirao makar statusom na Facebooku, sva je prilika da tu histeričnu mašineriju (o kojoj pišu, by the way, groteskno obespravljeni radnici u privatnim medijima) potiču i podmazuju baš iz Banskih dvora, ne bi li, je li, pripremili pregovarače sa suprotne strane da, kad kucne čas da se sjedne za stol, lakše kapituliraju pod pritiskom »društvene atmosfere«. Pametna vlast bi se upravo s pravima iz medijski »inkriminiranih« kolektivnih ugovora – makar većim dijelom tih prava – ponosila i ukazivala na njih kao na civilizacijski doseg kojeg bi se trebali držati i poslodavci u privatnim firmama. A onda bi dodala i jedan »ali«, te kazala da se neka od tih prava ipak ne mogu financirati u situaciji kad ronimo po po dnu gospodarske depresije. 

    Ništa, međutim, od toga ne možemo čuti od Milanovića, Mrsića i ostalih. No, ne samo to – ništa od njih ne mogu čuti ni sindikati, jer još nitko od njih nije ni pozvan na razgovore o kolektivnim ugovorima – iako gori na sve strane toliko da će se sigurno dio prava morati rezati. Pa, majku mu, čak je i Sanader ljudima krajem 2008. godine – za stolom! – poručio kako smo »u banani i visimo o niti«. Kojeg crnog vraga čekaju više u sadašnjoj Vladi i zašto sa sindikatima nisu uspostavili od početka stalni dijalog – pa makar na pas mater – to samo oni znaju. Ovako, u situaciji neobjavljenog rata, sindikati se bruse i kalkuliraju čak i s pričom nevjerojatnog komediografskog potencijala – da u obrani kolektivnih ugovora pokušaju iskoristiti, ponovnim aktiviranjem, prikupljene potpise za referendum otprije dvije godine! Alo, pa tamo vam je, ljudi, i potpis Zorana Milanovića… Uglavnom vrijeme prolazi, a pregovarački stol je i dalje neobjašnjivo prazan.      

Deus ex machina

    Na žalost, isto se ne može reći za stol načičkan mikrofonima za kojim sjedi ministar Željko Jovanović. Ministrova reakcija na tobože kontroverznu državnu maturu klasičan je primjer velikog, zrelog, reflektorima obasjanog i spektakularnog političkog promašaja. Cijela priča bi se doslovce valjala predavati studentima na politilogiji kao primjer kako – ne treba raditi. Dakle, svakom koga memorija imalo služi su se zamjerke koje su se počele pojavljivati u javnosti nakon ispita hrvatskog jezika na državnoj maturi učinile nevjerojatno poznate. Te jesu li oni normalni, te pitanja su preteška, te što će mi u životu trebati Marulić ili Hektorović… Jedina je razlika što se do prije nekoliko godina ta kuknjava slušala na kavama, ili u hodnicima škola. Manje uspješni su se i tad bunili, makar je logika i onda bila ista: koliko god ispit bio težak – jednak je za sve koji su mu pristupili. 

    Samo, sad je vrijeme od decentralizirane komunikacije. Svatko tko želi može cijelom svijetu objaviti svoje nezadovoljstvo činjenicom da nije razumio o kojoj se boji govori u izrazu »črljeni«. A onda na scenu stupaju hrvatski mediji – jer u priči prepoznaju potencijal za histerične naslove kakve publika navodno voli. Naravno, bum-bum ministar, koji se i probio u politici svojom neumivenom i izravnom retorikom, rado uskače u sedlo s natpisom »Deus ex machina« (google, gospodo maturanti, google…). Najpoznatije naočale hrvatske Vlade tako danima ne silaze s naslovnica, a ministrova ekspertna skupina nalazi niz grešaka u tekstu ispita. Za potrebe ilustracije ozbiljnosti tih zamjerki dovoljno je vjerojatno citirati prvu, koja početak testa, s Ujevićevom pjesmom na arhaičnoj čakavštini, kori primjedbom da – može obeshrabriti učenike. E da, usput, isti ti učenici su »sporna« pitanja uglavnom riješili točno. 

    Jovanoviću, jasno, nije ni na kraj pameti da se ispriča. Priznao bi da je pretjerao, a to nikad nije milo političarima, pogotovo u situaciji kad ih (poput riječkog bombardera u subotu) čeka neizvjesna unutarstranačka izborna bitka. Štoviše, teško se oteti dojmu da su baš izbori u SDP-u, odnosno ministrov juriš na mjesto prvog do Milanovića, i glavni razlog prekomjernom granatiranju državne mature. 

    I tako, dok neki ministri (pretjerano) šute, a neki (pretjerano) luduju, štoperica s prolaznim vremenom Milanovićeve Vlade nakon osmine mandata ne pokazuje bog zna kako uspješan rezultat. Nitko ozbiljan nije ni očekivao fanfare nakon pola godine. Ali, što je štoperica više u crvenom, ministarske greške u koracima su tim još ozbiljniji problem.