Marijan Pavliček

“Nekad me ljuti što se Vukovar prikazuje kao da je tu i dalje ratno stanje. Ne treba nas Vukovarce nitko žaliti”

Igor Bošnjak

MARIJAN PAVLIČEK - Vukovar je danas posve obnovljen grad, grad koji možete smjestiti u bilo koji dio zapadne Europe, a da se ne bi imao čega posramiti / Foto Bruno Jobst

MARIJAN PAVLIČEK - Vukovar je danas posve obnovljen grad, grad koji možete smjestiti u bilo koji dio zapadne Europe, a da se ne bi imao čega posramiti / Foto Bruno Jobst

Smatram da je ta Kolona sjećanja jedini živući spomenik u Hrvatskoj, gdje smo svi jednaki. Mislim da je Vukovar ušao u kolektivnu svijest hrvatskog naroda, govori Marijan pavliček



Povodom Dana sjećanja na žrtvu Vukovara razgovarali smo s gradonačelnikom Marijanom Pavličekom, koji je u vrijeme njegova ratnog stradanja bio još dječak.


Dotaknuli smo se tog svima nama posebnog sjećanja na Vukovar, sadašnjeg stanja u njemu, ali i nekakvih vizija o tome što bi se u budućnosti moglo učiniti za njegove stanovnike.


Iako smo 35 godina udaljeni od najtužnijeg trenutka rata, još uvijek nam se krajem studenoga događa da se ponekad osjećamo kao da opet proživljavamo sve ono što se tada zbivalo. Teško je i pretpostaviti kako to izgleda vama Vukovarcima koji ste to sami doživljavali?




– Da. Ponekad ljudi kažu – prošlo je već 35 godina, a vi stalno pričate jedno te isto. No, što znači tih 35 godina u, rekao bih, 13 stoljeća hrvatskog naroda na ovim područjima, tj. još bolje rečeno – u devet stoljeća hrvatskog naroda koji je bio bez svoje države.


Mnogi narodi su u tih devet stoljeća i nestali s karte svijeta, a mi smo opstali i napokon dobili državu. Stoga ovih 35 godina u tom kontekstu nije uopće velik vremenski razmak.


Naravno da je nama u Vukovaru ovo jako bitno jer tu su stvarno udareni temelji nove hrvatske države. Grad koji je, što smo i mi već pomalo zaboravili, bio doslovce sravnjen sa zemljom, ali se i ponovo podignuo iz pepela, tih dana se mora s poštivanjem sjećati onih koji su ugradili svoje živote u stvaranje hrvatske države. A upravo ovdje, na samom istoku, se ona stvarala.


Vi ste bili još dijete tada, što iz tog razdoblja najviše pamtite?


– Imao sam 10 godina. Sjećam se da je već u svibnju, kako je Vukovar bio nacionalno mješovit grad – Hrvata je prema popisu iz 1991. bilo nešto više od 43 posto, a Srba 37 posto – većina srpske djece iz mog razreda napustila je grad. Očito je njihova strana znala što se ovdje sprema.


Ostao mi je u sjećanju i pokolj u Borovu Selu početkom tog mjeseca, od kad je u biti sve i krenulo. Sjećam se i prvih granatiranja na Trpinjskoj cesti, gdje mi je bila roditeljska kuća, kao i kolone djece u drugoj polovici kolovoza, u kojoj sam bio kada smo se autobusima vratili s mora.


Moja osobna sreća u nesreći je ta što smo imali bake i djedove u Bapskoj kraj Iloka, kamo nas je otac odvezao, pa smo tu i ostali jer se više nismo mogli vratiti u Vukovar. I onda smo 17. listopada u konvoju iz Iloka došli na slobodno područje Hrvatske.


Bez ikakve politizacije


Razdoblje kad se i kolona ljudi na Dan sjećanja na Vukovar nažalost dijelila srećom je već daleko iza nas, pa očekujemo i ove godine dostojno obilježavanje toga dana i spomen na stradale s osjećajem zajedništva.


– Tako je. U startu sam prošle godine komunicirao, pa tako i ove – dok smo mi ovdje i upravljamo gradom zahvaljujući potpori građana – radi žrtve naših ljudi nećemo dozvoliti politizaciju Kolone sjećanja.


To nisu dani za politička prepucavanja. Smatram da Dani sjećanja moraju biti usmjereni ka žrtvi – 2717 ubijenih i nestalih hrvatskih branitelja i civila u Vukovaru nisu zaslužili da se to koristi za samopromociju.


Stoga sam i pozvao sve koji dolaze, neovisno o svjetonazoru, ako se istinski žele pokloniti toj žrtvi – dobrodošli su, ali da se suzdrže od dnevno-političkih prepucavanja.


Ne bi bilo pošteno prema žrtvi i običnom puku – svima onima koji dolaze toga dana u Vukovar – toga dana se time baviti. Smatram da je Kolona sjećanja jedini živući spomenik u Hrvatskoj gdje smo svi jednaki.


Tu nije bitno tko je premijer, tko je predsjednik Sabora, a tko gradonačelnik. Svi dolazimo s jednim ciljem – pokloniti se žrtvama. Vukovar je jedino mjesto gdje se navijačke skupine nikad ne sukobljavaju – svi dolaze i koračaju jedni iza drugih sa svojim obilježjima, ali zbog žrtve i pijeteta nikad nema sukoba. I to dostojanstvo želimo zadržati.


Kad sam sa skupinom hrvatskih novinara tijekom mirne reintegracije prvi put od početka rata ušao u grad koji je tada doista izgledao stravično i kad smo već nekako vjerovali da se tu Hrvatska mora vratiti, sjećam se da smo u prvi tren zanijemili pitajući se hoće li se sve to ikada obnoviti. Smatrate li da svi mi, ali prije svega vi Vukovarci, možemo biti zadovoljni kako Vukovar danas izgleda?


– Možemo. Iskreno, onaj tko kaže da hrvatska država u posljednjih 28 godina, od završetka mirne reintegracije, nije dovoljno uložila u grad Vukovar – taj laže. Grad je objektivno bio sravnjen sa zemljom.


Zaboravljamo koliko je stotinu milijuna kuna i sada eura uloženo u sve to. I doista, bez obzira koja je vlast bila, HDZ-a ili SDP-a, svi su sudjelovali u obnovi Vukovara.


Meni je samo žao što je ovo jedina uspješna mirovna misija u povijesti UN-a gdje dvije nekad zaraćene strane ponovo žive u istom gradu, a nije nagrađena od strane UN-a jednom velikom donatorskom kampanjom.


Vukovar se mogao pozlatiti novcem članica UN-a i puno brže izgraditi jer je to svijetli primjer kako se može mirnim putem riješiti problem, bez prolivanja krvi. Ovako je sve to opet realno palo na proračun hrvatske države i građana.


Smatram da su sve hrvatske vlade izdvajale značajna sredstva da se grad podigne iz pepela, što je i zaslužio, prvenstveno njegovi branitelji. Možda se zakazalo u smislu da obnovu kuća nije odmah pratila i obnova gospodarstva, toga u početku nije bilo.


No, odnos današnje državne vlasti prema Vukovaru je više nego korektan. Vukovar u Hrvatskoj ima poseban značaj, ne mogu reći da sam imao bilo kakva neugodna iskustva, iako nisam pripadnik vladajuće većine. Ako imate dobre projekte i radite svoj posao oni će uz potporu EU fondova biti realizirani.


Moramo to cijeniti


Kako sad, 35 godina kasnije, izgleda suživot Hrvata i Srba, što nam je tih ‘90-ih, nakon svega što se dogodilo u Vukovaru i na Ovčari, djelovalo kao nimalo lako ostvariva misija?


– U svakodnevnom životu, grad funkcionira kao i svi ostali. Ljudi rade, svatko se bori za svoj komad kruha i mjesto pod suncem bez obzira kako se zvao i koje je nacionalnosti, no Vukovar je nažalost još uvijek podijeljen grad – u vrtićkoj dobi, osnovnom i srednjem školstvu.


Sve sukladno zakonima koje je Hrvatska dopustila – mislim da je velika greška što imamo posve odvojene nastavne programe. Politički predstavnici srpske zajednice su se se odlučili za najveći model odvojenosti, a osobno smatram da bi bilo puno bolje da sva djeca budu zajedno, a da pripadnici srpske zajednice imaju pravo na svoj pravoslavni vjeronauk, matični jezik i kulturu kao dodatne predmete.


Mislim da nije dobro za budućnost grada, jedne zajednice općenito, kada se djeca u najmanjoj dobi odvajaju. U toj dobi ih ne treba opterećivati nacijama i time tko kome pripada, no to je nažalost tako.


Smatram da bi tu srpska zajednica trebala napraviti iskorak u smislu zajedničkog pohađanja osnovnih i srednjih škola, uz dodatne predmete za njih. Nas Hrvate još boli što nismo dobili neko iskreno kajanje od njihovih političkih predstavnika.


Do toga nikada nije došlo. Još tragamo za više od 300 naših sugrađana, ne znamo gdje su oni sahranjeni. U Vukovaru gotovo da nema obitelji koja nije nekoga izgubila, a to je jako teško.


Nama se upravo zbog takvog suživota 30 posto Hrvata-Vukovaraca nikada nije vratilo u Vukovar, jer nisu mogli psihički prihvatiti život s onima koji su do jučer pucali na njih.


Marijan Pavliček / Foto Bruno Jobst


Koliko mladi danas znaju o svemu što se tada događalo?


– Kako sam profesor povijesti po struci i godinama sam radio u gimnaziji, smatram da se premalo nastavnih jedinica posvećuje Domovinskom ratu. Mislim da bi se minimalno mjesec-dva trebalo razgovarati samo o tome.


Mi se nemamo razloga sramiti stvaranja hrvatske države, sve naše vojne-oslobodilačke akcije su bile opravdane i priznate od međunarodnih sudova. To trebamo cijeniti.


Držim da premalo tog sadržaja prenosimo mladima. Mi realno nemamo niti jedan cijenjeni igrani film koji bi na pravi način promovirao istinu o Domovinskom ratu.


Jako bitnim i dobrim potezom pak vidim dolazak osnovnoškolaca na dva dana iz cijele Hrvatske u Vukovar jer djeca najbolje na terenu mogu razumjeti što se tamo događalo i čuti žive svjedoke, branitelje, što im se ureže u pamćenje.


Mislim da je Vukovar danas, bez obzira na to koja politička opcija na vlasti, ušao u kolektivnu svijest hrvatskog naroda. Nema hrvatskog grada koji nema mural posvećen Vukovaru, i mi kao Vukovarci to moramo cijeniti.


Živi li tinejdžer hrvatske ili srpske nacionalnosti u Vukovaru bez da ga to pitanje danas opterećuje ili su te podjele još vrlo jasne, koliko su doista svjesni onoga što se događalo krvavih 90-ih? Osjete li se još te tenzije?


– Realno je ipak dobar dio njih toga svjestan. No, nema više toliko tenzija u tom smislu, niti tučnjava. Vukovar je i dalje jedan od najsigurnijih gradova u Hrvatskoj, ali nema onakvog obiteljskog druženja kao nekada prije.


Vjerojatno neće biti niti još neko vrijeme, još je prevelika rana preko koje je teško prijeći. No, treba biti realan – nekom adolescentu od 15 godina Domovinski rat izgleda daleko, kao što je nekom rođenom 70-ih godina prošlog stoljeća izgledao II. svjetski rat.


To je razumljivo i mislim da kroz neke edukativne mjere i veći naglasak u školstvu možemo mlade naučiti o onome što se događalo. Na da bi mrzili, nego samo da znaju istinu. Mislim da ih velika većina dosta toga i zna, a puno ovisi i o obiteljskom odgoju.


Blagi rast broja stanovnika


Mislite li da je Vukovar svojim sadržajima sada grad privlačan za život novim generacijama?


– Mislim da jest. Vukovar je danas posve obnovljen grad, grad koji možete smjestiti u bilo koji dio zapadne Europe, a da se ne bi imao čega posramiti. Nikad veću stopu zaposlenosti nismo imali od povratka.


Broj zaposlenih narastao nam je na 11.597, što je za 340 više nego prije 14 mjeseci kada smo preuzeli upravljanje gradom. Nikad manja je stopa nezaposlenosti i mislim da to ide u dobrom smjeru.


Najveća loša posljedica ratnih zbivanja je u broju stanovnika. Vukovar sad prema našim procjenama ima 47 posto stanovnika u odnosu na predratnu brojku. To je ogromna razlika.


Vi morate grad koji je iste površine kao nekad održavati, a imate dvostruko manje stanovnika. To će biti teško nadoknadivo. Raduje nas što zadnje dvije godine nemamo pad, nego blagi rast stanovništva – to vidimo i po djeci u vrtićima i školama.


Sve je više naših povratnika iz Njemačke, Austrije i Irske koji su bili otišli zbog loše ekonomske slike. Vraćaju se iz dva razloga – prvo, što je puno lakše danas naći posao u Vukovaru nego prije 10 godina.


I kao drugo što smatraju da je ipak, za razliku od zapadne Europe, sigurnost ovdje na puno višoj razini – oni su ipak dijelom izgubili bitku sa migrantima.


To se osjeća i u gospodarstvu na području grada, pa i u drugim područjima. Što tu držite najvažnijim?


– Držim da je najbitnije imati što više kvalitetnih i dobro plaćenih radnih mjesta. To nam je prioritet, uz to kao grad dajemo brojne poticajne mjere za razvoj obrtništva, gospodarstva, poduzetništva i turizma.


Problem nam je kao i cijeloj istočnoj Slavoniji što su nam radna mjesta 20 posto slabije plaćena nego u ostatku Hrvatske. Mislim da se kao grad moramo maksimalno okrenuti i turističkoj ponudi. Ljudi nas puno posjećuju zbog stradanja u Domovinskom ratu te moramo imati i dobru ugostiteljsku ponudu te što više smještajnih kapaciteta.


Čini mi se kako grad danas dobrim dijelom doista izgleda dijelom preporođeno. Možete li ga, kao njegov čelnik, preporučiti novim generacijama kao dobar odabir za zaposlenje, jednog dana ugodan obiteljski život, odrastanje njihove djece i stvaranje uspomena koje će doživjeti na obalama Dunava?


– Doista mogu. Budem ljut kao prvi čovjek grada što se Vukovar ponekad prikazuje kao da je ovdje ratno stanje. Ne treba nas Vukovarce nitko žaliti. Grad je obnovljen, lijepo uređen i održavan.


Na raspolaganju su svima brojni sportski i kulturni sadržaji, velik dio posve besplatan. Brojne su i socijalne mjere, demografske za novoosnovane obitelji, poticaji za kupnju gradskog zemljišta i za izgradnju kuća, i to za gotovo 10 posto vrijednosti realne tržišne cijene.


Vukovar je grad koji nudi gotovo apsolutno sve mladom čovjeku – sigurnost i mogućnost uposlenja. Ka tom cilju idemo. Ono što nam je možda prednost u odnosu na druge je što su ovdje cijene nekretnina još uvijek znatno povoljnije.


Cilj je, naravno, imati što veći broj mladih obitelji u gradu. To nije lak, nego dugoročan posao i ono je što svi želimo.