Bolna uspomena

Teta po kojoj je dobila ime poginula je u Vukovaru. Danas Mirjana stvara suvenire koji bude radost

Mario Kokaj

Mirjana Kopf Filić

Mirjana Kopf Filić

Mirjana je ime dobila po očevoj sestri koja je nakon smrti njegovih roditelja preuzela skrbništvo nad njim. Iako je nije upoznala, njezina je prisutnost oduvijek bila dio obiteljskih priča



U gradu koji mnoge prvo asocira na rat, stradanje i bol, Vukovarka Mirjana Kopf Filić svakodnevno stvara nešto sasvim drukčije – ljepotu. Njezina ljubav prema cvijeću i kreativnom radu povezana je s obiteljskom pričom koja seže u ratnu 1991. godinu i tetom Mirjanom, po kojoj je dobila ime, a koju nikada nije imala priliku upoznati.


Danas, kroz svoj cvjetni studio i jedinstvene suvenire, želi pokazati i onu vedriju stranu Vukovara – grad koji, unatoč svemu, živi, stvara i raduje se.


Mirjana je ime dobila po očevoj sestri koja je nakon smrti njegovih roditelja preuzela skrbništvo nad njim. Iako je nije upoznala, njezina je prisutnost oduvijek bila dio obiteljskih priča.


Tragedija u podrumu




– Teta je uvijek bila prisutna u našim razgovorima, ali nikada nisam znala previše detalja o njezinu životu. Tata nam je, kako smo odrastali, pričao o njoj, naravno, u skladu s našim godinama.


Moji baka i djed s tatine strane umrli su dok je on još bio maloljetan, pa je brigu o njemu preuzela teta koja ga je odgajala, prisjetila se Mirjana.



Njezini roditelji vjenčali su se u kolovozu 1991., a majka se nakon udaje preselila na vukovarsko Sajmište, gdje su živjeli zajedno s tetom. Ubrzo je počeo rat. Dok je otac bio na položaju, majka i teta sklonile su se u podrum obiteljske kuće. U međuvremenu je majka saznala da je trudna s Mirjaninom sestrom.


Tijekom jednog granatiranja, geleri su pogodili obje žene. Majka je zadobila ozljede glave, dok je teta ranjena u prsa. Unatoč iznimno teškim okolnostima, uspjeli su je prevesti u bolnicu, no trećeg dana nakon ranjavanja preminula je.


– Mama i teta bile su u podrumu. Mama mi je poslije pokazivala gdje su se nalazile. Teta iz nekog razloga, možda iz straha, nije željela biti uz zid, u kutu.


Eksplodirala je granata, geleri su mamu »ošišali« gotovo do tjemena, a tetu pogodili u prsa. Uspjeli su je prevesti u bolnicu, ali je trećeg dana preminula. Tata ju je uspio vidjeti prije smrti, ispričala je Mirjana.


Godinama poslije otac je obitelj odveo u Memorijalni centar Domovinskog rata u Vukovaru, gdje im je pokazao mjesto na kojem je posljednji put vidio svoju sestru.


Iako Mirjana nije osobno doživjela ratne strahote, odrastala je uz iskustvo roditelja koji su prošli iznimno teško ratno razdoblje. Otac je bio zatočen u logoru, dok je majka prošla kroz Velepromet. Nakon toga uslijedilo je izbjeglištvo i razdvojenost obitelji.



Majka je najprije otišla u Đakovo, dok je otac još bio zatočen. Nakon njegova izlaska iz logora, obitelj je neko vrijeme živjela u Gašincima, a potom se preselila u Đakovo, gdje je Mirjana rođena 1993. godine.


– U Đakovu smo živjeli do 1999. godine, nakon čega smo se preselili u Borovo naselje. Ondje smo proveli godinu dana, dok se naša kuća obnavljala. Godine 2000. vratili smo se na Sajmište, u našu kuću u Vukovaru.


Došli smo u sredinu u kojoj nismo imali ni prijatelje ni susjede koje smo poznavali. Bili smo sami i trebalo je ponovo graditi život, prisjetila se.


Povratkom u grad Mirjana je ondje završila svih osam razreda osnovne škole, nakon čega ju je život odveo u Osijek, gdje je završila srednju školu. Potom je upisala fakultet u Rijeci, a profesionalni put kasnije ju je ponovo povezao s Vukovarom i Osijekom.


Ljubav prema cvijeću počela se razvijati spontano, kroz pomaganje prijateljicama u organizaciji njihovih vjenčanja.


– Kako su se prijateljice počele udavati, tako sam im počela pomagati u uređenju vjenčanja. Odlučila sam upisati tečaj za cvjećarstvo, završila ga i otvorila vlastiti cvjetni studio. Cvjećarstvom se bavim već sedam godina, kaže Mirjana.


Grad radosti


Mirjana je željela napraviti i nešto posebno za svoj grad – suvenir koji bi nosio prepoznatljive vukovarske motive, ali koji ne bi u ljudima izazivao tugu, nego radost.


Tako je nastala ideja o izradi snježnih kugli s motivima Vukovara. Posebnost njezinih snježnih kugli nije samo u motivima nego i u dodatku koji im daje novu dimenziju. Na donjoj strani svake kugle nalazi se kod koji se može očitati mobitelom, nakon čega suvenir dobiva i zvučnu komponentu.



Do sada je izradila kugle s motivima vukovarskog Vodotornja, koji je ujedno i najpopularniji, Vučedolske golubice, odnosno jarebice, žuto-zelene čizmice te prepoznatljivog slova V na ulazu u grad.


U ponudi je i motiv starog tornja, poznatog po žutoj boji, a njezina kreativna priča polako se širi i izvan Vukovara. Tako je razvila i novu snježnu kuglu s motivom osječke konkatedrale, dok među budućim planovima ima i izradu suvenira s motivima Vinkovaca.


– Sretna sam što radim nešto što sam dugo željela i što sam uspjela ostvariti tu ideju, kaže Mirjana.


Uz kreativni posao, Mirjana je i majka sina Mateja, a zajedno sa suprugom usklađuje obiteljske obveze i dva posla. Unatoč brojnim izazovima, ne odustaje od novih ideja i planova.


Osvrnula se i na stanje u Vukovaru. Smatra kako se grad danas često promatra isključivo kroz prizmu ratnih događanja, iako njegova svakodnevica ima mnogo više lica.


– Vukovar se jako promijenio. To nije grad kakvim ga mnogi zamišljaju. Vukovar je grad radosti, grad koji je sretan. Ja ga ne gledam kao nešto tužno. Meni je Vukovar velika sreća i drago mi je kada uspijemo u gradu napraviti nešto pozitivno, istaknula je.


Pritom naglašava kako se stradanja ne smiju zaboraviti, kao ni činjenica da je riječ o tragediji čije posljedice i danas žive u ljudima.


Neka bude – cvijeće!


Mirjana Kopf Filić uputila je poruku svima koji 18. studenoga dolaze u Vukovar kako bi odali počast žrtvama Domovinskog rata.


– Voljela bih da svi koji dolaze 18. studenoga dođu u miru, s poštovanjem i dostojanstvom obilježe te dane, a onda neka dođu i nekog drugog dana u godini, kada ćemo se ponovo svi veseliti i biti radosni. Vukovar je naš ponos, Vukovar je Grad heroj, poručila je Mirjana.


Njezina priča tako povezuje dvije generacije žena koje se nikada nisu upoznale, ali ih veže ime, obiteljsko nasljeđe i ljubav prema stvaranju. Iz bolne obiteljske uspomene izrasla je priča o cvijeću, kreativnosti i želji da Vukovar, uz sjećanje na svoju prošlost, svijetu pokaže i svoju ljepšu, vedriju stranu.