HEROINA U POPLAVI

Zagrepčanka koja je spasila invalida iz auta pod vodom. Rekla sam si: »To je samo voda, a plivat’ znaš, samo plivaj«. I onda sam zaplivala…

Davor Petrović

Foto: Davorin Visnjic/PIXSELL

Foto: Davorin Visnjic/PIXSELL

Hrabar potez mlade odvjetnice koja je spasila čovjeka iz tonućeg automobila u potopljenom podvožnjaku jedan od najljepših i najplemenitijih događaja u ovoj čemernoj 2020. godini



Da gledam film u kojem dvije žene pokušavaju pomoći čovjeku čiji auto tone u poplavljenom podvožnjaku u centru grada i onda se još ispostavi da taj čovjek nema nogu, pomislila bih da scenarist jako pretjeruje. Teško je povjerovati da se to uopće može dogoditi, a kamoli da se može dogoditi tebi – objašnjava nam Mirna Mrčela.


Ako slučajno ne znate tko je dotična mlada dama, onda ste u zaostatku za jedan od najljepših i najplemnitijih događaja u ovoj čemernoj godini. No, najprije valja istaknuti čovjeka s inicijalima M. B. Ni dva desetljeća na čelu Zagreba nisu bila dovoljna za zaključak da je gradska infrastruktura za odvod oborinskih voda zrela za renoviranje.


Uglavnom, u petak, 24. srpnja ove godine, na Zagreb se sasuo dugotrajni pljusak kataklizmičkih razmjera. Kiša je poplavila sve što je mogla, pa tako i podvožnjak u Miramarskoj ulici, gdje je voda dosegnula razinu višu od dva i pol metra. Negdje oko ponoći u to je »jezero« otklizao auto Josipa Šimića, invalida bez noge, koji nikako nije uspijevao otvoriti vozačka vrata.


Mirna Mrčela
Foto Davor Kovačević




Drugog jutra internetski portali su na udarnim mjestima donijeli vijest o, nije pretjerano reći, havariji u Miramarskoj, koja nije prerasla u tragediju zbog hrabrosti u tom trenutku nepoznate djevojke. Ona je, naime, otplivala do auta i pomogla nesretnom Šimiću da otvori vrata.


– Šetala sam svoje pse i vidjela što se događa. Pitala sam jednog dečka, koji se tamo našao, jesu li zvali nadležne službe, a on mi je odgovorio da jesu i da nemaju koga poslati. Tu mi je bilo jasno da netko od nas koji smo se tamo zatekli mora nešto poduzeti. Vjerovala sam da će vatrogasci brzo doći, ali bilo mi je jasno da bi to brzo moglo biti prekasno za tog čovjeka u autu – prisjeća se Mirna.


Iskustvo iz Save


Tada ste odlučili reagirati?


– Sada ću zvučati filmski, ali sve se dogodilo jako brzo. Tamo je bila još jedna cura, Zorana. Nas dvije smo odjurile dolje. Vidjela sam auto kako tone i nisam previše razmišljala što bih trebala napraviti. No, mozak je i dalje kalkulirao.


Zbog čega?


– Prije dvije godine sam ušla u Savu za psom. Svi moji psi su kužili da u takvoj situaciji trebaju plivati niz vodu, ali ovaj je bio zaigran i nije se snašao. On se samo pustio i plutao. Ušla sam u Savu i mogla sam stajati, odnosno nisam morala plivati. Međutim, nisam se izula i propala sam u mulj. Psa sam izvukla, a na kraju su mene morali izvlačiti van i sve stvari su mi bile potpuno mokre.


Tako sam se u Miramarskoj sjetila da se trebam izuti i skinuti dio odjeće. U Miramarskoj sam prvo htjela vezati pse, da budu na sigurnom jer ako znam da je s njima sve u redu, mogu se koncentrirati na nešto drugo. Zatim sam, poučena iskustvom izvlačenja psa iz Save, izvadila mobitel i ključeve i odložila ih na kantu za smeće. Skinula sam duksu, tenisice i čarape, a za to vrijeme je mozak izračunao putanju kojom bi se trebalo kretati prema čovjeku u autu. Mogla sam ući sa strane ceste, ali u tom trenutku nisam znala kolika je dubina, je li ispod neki drugi auto ili možda nekakva slomljena grana…


Pričam kao da je to bio netko drugi, ali to je takav osjećaj. Tada je sve išlo nekako intuitivno.


Jeste li imali plan ili ste, jednostavno, krenuli?


– To nije bilo bezglavo uletavanje u vodu. U takvim situacijama mozak funkcionira kao da je na nekoj drugoj frekvenciji i razmišlja što bi sve trebalo poduzeti. Prva misao mi je bila kako to napraviti na siguran način. Da sam u bilo kojem trenutku ugrozila sebe, sigurno ne bih mogla pomoći ni tom čovjeku. Pošla sam po pješačkom dijelu podvožnjaka, koji je malo povišen u odnosu na cestu. Govorila sam si da je to samo voda, da nema struje ili virova. Samo voda, i ništa drugo, na cesti kojom prolazim svaki dan. I onda sam zaplivala… U tom trenutku sam rekla sama sebi:


»Plivat’ znaš, samo plivaj.« Voda je bila jako hladna. Kada sam zaplivala, ta hladnoća me stisnula. Srećom, uspjeli smo odmah otvoriti vrata od auta. Da nismo, stvarno ne znam što bih napravila jer nisam obučena za takve situacije.


Foto: Davorin Visnjic/PIXSELL


Zastrašujuća pomisao


Što vam je u tim trenucima prolazilo kroz glavu?


– Samo sam razmišljala koliko je tom čovjeku grozno i htjela sam da vidi da nije sam, da se netko trudi i pokušava mu pomoći. Zamislite da tonete na prometnici usred Zagreba, a nema nikoga tko vam dolazi u pomoć. Vidite da su ljudi tamo, ali nitko ne reagira, a vi ste u nekakvoj glupoj vodi, nasred ceste kojom ste prošli milijardu puta, i možda se utopite, dok vam ljudi mašu. Sama pomisao na to bila je zastrašujuća.


Kako je izgledao trenutak spašavanja?


– Auto je tonuo ukoso, na nos, i kvaka vozačkih vrata je još uvijek bila izvan vode kada sam doplivala do njega. Jednom rukom sam uhvatila kvaku, a drugom i nogama sam se održavala u toj vodi. Kako sam povukla vrata, tako smo ih uspjeli otvoriti, a Josip je počeo nešto tražiti po autu.


Rekla sam mu da pusti stvari, a on mi je odgovorio da uzima nogu, odnosno protezu. Sva sreća da nisam imala vremena za novo šokiranje. Kada sam se uvjerila da se može sam popeti na krov auta, odnijela sam protezu na sigurno. Kasnije sam saznala da je on pokušao izaći na stražnja vrata jer ta je uspio otvoriti dok je auto tonuo. Pri tome mu je otpala proteza s noge i pitanje je bi li se sam uspio izvući. Međutim, to je sada nebitno. Daleko je najvažnije da je sve dobro završilo.


Političke ponude

Budući da ste sada javna osoba koju se doživljava iznimno pozitivno, jesu li vam se, možda, javile političke stranke s ponudama za brak?


– Ne, nitko. Najpolitičniji trenutak bio je u emisiji Otvoreno, kada me spomenuo Tomislav Tomašević. No, prema onom što sam čula, on to nije napravio u političkom kontekstu. Zapravo, jedina politička stvar u tome jest to što je on političar.


A da vam danas-sutra netko dođe s takvom ponudom za angažman u politici?


– Ne bih dozvolila da se situacija iz Miramarske na bilo kakav način poveže s politikom. Imam svoje stavove, i političke, i svjetonazorske, i nije mi nikakav problem da ih iznosim. Međutim, ne pada mi na pamet to raditi u ovom kontekstu. Znam da sada zvučim kao glavni likovi iz božićnih filmova, ali ja bih htjela da nas sve ono pozitivno iz Miramarske drži zajedno u ovim suludim i teškim vremenima. Imam svoje mišljenje o politici u Zagrebu i Hrvatskoj i imam svoje stavove o… Neću reći o svemu jer u sve nisam dovoljno upućena. Međutim, ne želim to povezivati s politikom jer na tom području se ljudi kod nas razilaze, a to nikako ne želim.

Spomenuli ste ljude koji su bili tamo. Je li bilo snimanja mobitelima, koje je u zadnje vrijeme postalo vrlo popularno u takvim situacijama?


– Nisam primijetila da je itko od prolaznika radio nešto takvo. Tek sam idući dan vidjela fotografije u novinama, ali to je bilo snimljeno sa suprotne, sjeverne strane podvožnjaka. Znam da mi je jedan čovjek rekao da se ne treba vraćati po Josipa jer je siguran na krovu auta. Nisam bila sigurna mogu li se vratiti jer voda je bila hladna, a ja nisam obučena za takve stvari. Osim toga, čovjek ima invaliditet, i zato sam se bojala da bih mogla samo napraviti novi problem za oboje ako krenem po njega. Sjedio je na krovu i bio je izvan vode. Tu sam procijenila da ipak treba pričekati vatrogasce, koji su stvarno došli jako brzo. Tako sam stajala s protezom, a Zorana mi je donijela dekicu i ogrnula me. Adrenalin me neopisivo lupao.


No, ipak ste se vratili u vodu?


– Kod mene je bila proteza tog čovjeka. Vatrogasci su došli sa suprotne, sjeverne strane i počeli su ga izvlačiti. Nisam mogla znati što će se dogoditi, i tako sam stajala s protezom u vodi i čekala. To je, zapravo, ispalo dobro jer vatrogasci su zbog proteze shvatili da se radi o osobi s invaliditetom i znali su na koji način mu trebaju pristupiti.


Mirna Mrčela
Foto Davor Kovačević


Bljakić voda


Je li vam u kojem trenutku prošlo kroz glavu da plivate u nečemu što se diglo iz kanalizacije?


– Tata mi je rekao: »Tko zna što je sve bilo u toj vodi.« Zapravo, bljakić vodi. Tu sam pomislila da se odmah moram oprati u sredstvu za dezinfekciju, ha, ha, ha… Navodno se ta voda pročišćava. Ako se već mora birati, pročišćene fekalije vjerojatno su bolje od običnih fekalija, ali sve to je i dalje dosta prljavo. Doma sam se odmah oprala, a veš sam stavila prati na devedeset stupnjeva, uz tonu deterdženta. U mašini je bila samo pjena, ha, ha, ha…


Tada vjerojatno niste ni slutili što će sutradan biti u medijima…


– Kada je sve bilo gotovo, upoznala sam se s čovjekom koji bio u autu i sa Zoranom. Zatim sam krenula doma zbog pasa jer njih su već počeli hvatati strah i panika. Na pola puta me dočekao tata i zagrnuo me dekicom. Premda, nije mi bilo hladno. Još dugo me držao adrenalin… Ni tu noć nisam puno spavala, srce mi je stalno lupalo. Osjećala sam se kao da mogu istrčati polumaraton, toliko sam bila nabrijana. A u stvarnosti ne mogu trčati ni pet minuta u komadu. Ujutro sam prvo vidjela mamin status na Facebooku.


Kako je to izgledalo?


– Mama je kopirala poruku koju sam joj poslala kada sam se vratila doma. Ako ju pročitate, ta poruka je vrlo generička, zvuči kao kada šaljete telegram, sa ‘stop’, ‘stop’, ‘stop’. Stavila sam status na Facebook da upozorim druge ljude jer nije na Miramarskoj ništa bilo dobro označeno i netko je mogao opet završiti u toj vodi. Ne samo na Miramarskoj, nego i bilo gdje u Zagrebu. Mami sam poslala samo osnovne informacije da zna što se dogodilo.


Poznavajući majke, to joj vjerojatno nije bilo dovoljno…


– Znate kako mame razmišljaju. Znala je da sam dobro, ali svejedno ju je uhvatila panika. Srce joj je počelo lupati, stegnulo ju je u želucu… Mama kaže da je tek ujutro vidjela poruku i nije mogla vjerovati kada je pročitala da sam plivala u Miramarskoj i zamolila je očuha da joj i on to pročita. Onda me nazvala, a malo kasnije je sve krenulo. Ubrzo me nazvao jedan novinar, pa drugi, pa treći… Cijelu subotu sam provela u Miramarskoj, pored tog podvožnjaka, u društvu predstavnika medija.


Bizarna godina


Što je bilo lakše, spašavanje ili dan s medijima?


– Dvoumila sam se, nisam bila sigurna trebam li uopće išta govoriti o tome što se dogodilo. Sve skupa mi je bilo malo bedasto jer ja nisam poanta cijele priče. Međutim, onda mi je mama rekla da se odazovem pozivima medija jer ove godine ljudima fali pozitivnih priča sa sretnim završetkom. Zbog toga sam i pristala na sve to. Ova godina je stvarno bizarna. Da nam kažu da će Medvednica sutra eruptirati kao vulkan, ljudi se vjerojatno ne bi ni najmanje začudili.


Stvari koje su nam u siječnju zvučale nemoguće, sada su nam potpuno normalne. Ova priča iz Miramarske ima happy end, i zato mi sada nije teško govoriti o tome. Na kraju krajeva, svima nam treba malo pozitive. Što se tiče vašeg pitanja, ovo prvo je kraće trajalo i bilo je instinktivno. Tu se mozak svede na one temeljne postavke i razmišlja kako da sve prođe na najbolji mogući način. A ovo drugo mi je bilo čudno i sama sebi sam postala pomalo dosadna. Stalno imam osjećaj da ponavljam jedno te isto, iako ti nije tako. To su dvije različite situacije s kojima se treba nositi.


Ljubav prema životinjama

Vratimo se na pse. Iznimno ste aktivni na polju zaštite životinja.


– Vodila sam jednu splitsku udrugu skoro pet godina. Međutim, sada sam vježbenica u jednom odvjetničkom uredu i, jednostavno, ne stignem sve. No, još uvijek rado pomognem. Na primjer, svojedobno smo moj bivši dečko i ja udomili kujicu staru četrnaest godina. Ona je bila čudo. Nakon četrnaest godina u boksu prihvatilišta za pse, ona se ponašala kao da je cijeli život u stanu.


Na žalost, nije dugo poživjela, bila je s nama tek šest mjeseci. Rekli su nam da se to često događa jer i pozitivna promjena psima donosi stres. Izabrala si je najprometnije mjesto u stanu, tamo gdje uvijek netko mora proći, da nas stalno ima na oku. S njom nam je bilo prekrasno, a ja se nadam da je i ona jednako uživala u tih šest mjeseci. Ima nešto posebno u starijim psima. Štenci su super, jako ih volim, ali definitivno planiram opet udomiti starijeg psa jer oni su stvarno nešto posebno. Te sjede njuškice i pogledi koji su prošli više nego što mogu zamisliti…


Otkuda tolika ljubav prema psima?


– Mama i tata mi nikada nisu dali da imam psića, i zato ih sada zezam da zbog njih to kompenziram s tri psa. Sami su si krivi, ha, ha, ha… Dok sam bila s bivšim dečkom, imali smo četiri psa. Nakon što smo prekinuli, uzela sam štene. Neke žene se u takvim situacijama napiju, neke idu u shopping, a ja sam uzela štene kratkodlakog škotskog ovčara. Tako sam stigla do brojke tri i zapravo mi je skroz dobro.


Vjerojatno ste se često susreli s pitanjem zbog čega pomažete psima, a ne ljudima?


– Takve stvari obično postavljaju oni koji ne pomažu nikome. Dosta puta sam razgovarala s ljudima koji volontiraju u prihvatilištima za beskućnike ili skloništima za zlostavljane žene. Oni me to nikada nisu pitali jer znaju zbog čega se nekome pomaže. Angažirala sam se u udrugama za zaštitu životinja zato što su životinje skroz nemoćne u odnosu na nas. Čovjek može reći da treba pomoć, a pas to ne može. Psi u potpunosti ovise o nama. Meni je to bila motivacija, ali to ne znači da je pomaganje ljudima isključeno.


U ovo doba godine često se mogu vidjeti psi koji su bačeni na ulicu zbog odlaska na ljetovanje. Kako reagirate na takve prizore?


– Tu se vraćamo na osobnu odgovornost. Kućni ljubimac je obaveza na deset do petnaest godina i uključuje bolesti, putovanja, moguće selidbe, rođenje djece, bolesti u obitelji, smrti u obitelji… Psi s nama proživljavaju jako puno promjena koje nam se događaju. Sve su to stvar na koje ljudi moraju biti spremni kada uzimaju psa. Nemojte preuzimati odgovornost za živo biće, ako niste spremni biti istrajni u tome.

Dali ste lijep, diplomatski odgovor…


– Meni je to sve još uvijek jako čudno. Imam osjećaj kao da se dogodio »glitch in the ma-trix« i ja sada vodim život neke druge osobe, u kojem me zovu heroinom, superjunakom, uzorom… Još uvijek pokušavam sve pohvatati i obraditi. Sve to mi je nadrealno, a u taj kontekst je ušla i medijska pažnja, na koju nisam naučena. Tu sam morala malo promisliti kako pristupiti svemu tome.


Nakon svega, prepoznaju li vas ljudi na cesti?


– Bilo je nekoliko takvih situacija. Ljudi bi me zaustavili i čestitali na onome što sam napravila. Neki dan mi je jedna susjeda rekla da je njena obitelj jako ponosna što živimo u istom haustoru. Jedan čovjek mi je rekao da bi htio da mu dijete bude takvo kada naraste. Tu se koriste jako velike riječi, a ja uopće ne znam što bih im na to odgovorila. Sve je pozitivno, ali toga ima jako puno, a ja se bojim da ne ode u neke sfere koje će podijeliti ljude.


Ne bih htjela da se to pretvori u nekakvu kritiku drugih ljudi koji su se zatekli u Miramarskoj te noći. Ne želim suditi ničijim postupcima, svatko od nas nosi osobnu odgovornost, i zato bih voljela da svi skupa naglasimo pozitivni dio. Prema tome, dogodila se situacija koja je mogla loše završiti, ali sve je prošlo s happy endom, i to je ono najvažnije.


Za pretpostaviti je da ste tijekom tjedna upoznali i drugu stranu interneta, onu obavijenu negativnim komentarima pod lažnim imenima.


– Tu je bilo svega. Jedni su komentirali da se previše eksponiram, drugi su pitali zašto Josip nije sam izašao iz vode… Kao da on to ne bi napravio da je mogao. Pa nije čovjek bedast da sjedi u autu i čeka da ga voda potopi. No, takve stvari stvarno ne bih više komentirala. Ne želim da se nešto pozitivno pretvori u nekakvo prepucavanje.


Nedoživljeni osjećaj


Budući da ste se zatekli u Miramarskoj dok ste šetali pse, može li se reći da su oni indirektno zaslužni za sve što se dogodilo?


– Tko bi po takvom vremenu oko ponoći šetao po nadvo-žnjaku bez suvislog razloga? Pitali su me što sam radila vani po takvom nevremenu. Moji psi su razlog zbog kojeg sam se našla na tom mjestu u tom trenutku, ali moram napomenuti da se tada vrijeme malo popravilo. Kada smo izašli u šetnju, kiša je lagano padala. Jako volim svoje pse, ali oni bi se strpili da je bilo drugačije, sigurno ne bismo morali izlaziti po biblijskom potopu. Tu dolazimo u sferu onoga kada se čovjek zapita što bi se dogodilo u nekim drugim okolnostima. Recimo, za vrijeme pljuska sam gledala seriju s tatom, koji živi u istom haustoru kao i ja. Odgledali smo četiri epizode prije nego što sam izašla u šetnju. Što bi bilo da sam izašla ranije? Ili kasnije? To je slično onome što Amerikanci zovu »Butter-fly effect«, s pitanjem: »Može li mahanje leptira krilima u Brazilu izazvati tornado u Texasu?«. Takve stvari ti kasnije padnu na pamet kada se saživiš s idejom da se to sve dogodilo. Kasnije mozak vrti razne scenarije, koji baš i nemaju smisla, ali tada je u Miramarskoj sve sveo u vrlo jasne okvire. Recimo, sada se Josipu obraćam s ‘vi’, a kada smo otvorili vrata od auta rekla sam mu: »Izađi van.« To je jedna potpuno druga dimenzija u odnosu na naš svakodnevni život.


Zona sumraka?


– To je prejak izraz. Zona sumraka je crnjak, a ovdje je sve završilo dobro i pozitivno. Međutim, ovakva situacija je nešto potpuno drugačije. Recimo, dok sam plivala prema autu, pomislila sam: »Ubit će me roditelji ako se nešto dogodi.« To je čudan, ranije nedoživljeni osjećaj i teško ga je racionalno obraditi u glavi.


Nakon što je sve dospjelo u medije, je li došlo i do eksplozije na društvenim mrežama?


– Dobila sam jako puno zahtjeva za prijateljstvo, iako na Facebooku ne koristim svoje prezime. Tako je, zapravo, moja mama služila kao svojevrsni filter. Ljudi su dolazili do mene preko nje. Bilo je dosta objava na portalima, a moji prijatelji su to prenosili na Facebook i označavali moj profil, pa su me neki pronalazili i na taj način. Uglavnom, dobila sam toliko zahtjeva za prijateljstvo da mi je Facebook predložio promjenu postavki, odnosno da sve namjestim da me ljudi mogu pratiti.


Na Instagramu imam stranicu koju vodim za pse, tako da me nisu mogli pronaći.


U ovakvim situacijama ljudi su često skloni davanju ponuda za brak. Jeste li vi dobili koju?


– Rekli su mi da je toga bilo u komentarima tekstova i objava na društvenim mrežama, ali ja to nisam vidjela. Također ih nisam dobila ni izravno. Možda bude nešto nakon lijepih fotki u vašem listu, ha, ha, ha…