Mladen Bošnjak Foto/ R. BRMALJ
Želim da ljudi shvate da možemo. Svi mi možemo, samo nas je društvo ili smo se sami uvjerili da je nešto teško. Mislim da je važno imati vjeru u sebe. Nekada mi dođe da plačem kad vidim koliko osoba s invaliditetom može jako puno napraviti, ali nisu zbog pogrešnog stava, sami sebe sažalijevaju i smatraju se manje vrijednima. To je neistinito. Ljudi s invaliditetom mogu imati život kao i svatko drugi. Kad smo se rodili, nitko nam nije obećao lagan život. To što se borimo, ne znači da je život grozan
Kad igrate karte, ne znate koje ćete dobiti. S kartama koje ste dobili pokušavate izvući ono najbolje.
Tako sam ja dobio ono što jesam, rođen sam ovakakv kakav jesam, dogodilo se to što se dogodilo, ali to nije apsolutno nikakva nesavladiva prepreka.
Najgore što čovjek može učiniti je samosažalijevati se i optuživati nekoga. Ja ne optužujem nikoga, ni liječnike koji su pogriješili na porodu moje majke – kaže Mladen Bošnjak student Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.
Mladen za drugačiji život od onog u invalidskim kolicima ne zna, jer od kada zna za sebe živi s cerebralnom paralizom od koje je, kaže, došlo nakon što je greškom liječnika na porodu ostao bez kisika.
Međutim, s kartama koje je dobio onog dana kada se rodio itekako dobro igra svoju životnu igru, jer nema te prepreke koju do sada nije uspio savladati. U želji da studira područje koje ga najviše zanima lani se iz Zagreba preselio u Rijeku, dvije godine za redom dodijeljena mu je nagrada kao najuspješnijem studentu s invaliditetom Sveučilišta u Rijeci i to ne samo za zapažen akademski uspjeh, već i za studentski aktivizam.
Znanstveni smjer
Trenutačno je student druge godine dvopredmetnog diplomskog sveučilišnog studija filozofije i povijesti, dok je preddiplomsku razinu završio na Hrvatskim studijima u Zagrebu.
– Lani sam upisao diplomski studij u Rijeci na Filozofskom fakultetu jer me zanima filozofija psihijatrije, a profesori koji se tim područjem bave rade samo u Rijeci.
Nigdje drugdje u Hrvatskoj nema profesora iz tog područja. Išao sam u Prvu gimnaziju u Zagrebu i dvoje nastavnika te škole su najzaslužniji za moj odabir studija, profesorica filozofije i profesor povijesti, priča dvadestrogodišnji student.
Dodajući kako je bio obvezan upisati kombinaciju nastavničkog studija filozofije i nastavničkog studija povijesti,
Mladen kaže da u toj kombinaciji studija ima samo sedam kolegija iz filozofije u dvije godine, dok su ostalo pedagoško-psihološki predmeti, a kako to njega ne zanima, jer mu namjera nije završiti za katedrom, već se razvijati u znanstvenom smjeru, dodatno je upisao opći smjer studija filozofije kako bi dobio više kolegija iz tog područja.
– Sedam kolegija iz filozofije, s obzirom na moje ambicije, mi je premalo. Već sam izlagao na nekim kongresima i sudjelovao u znanstvenom radu i to je ono što me zanima. Zbog toga što sam upisao još jedan smjer, dobit ću diplomu više.
Na kombinaciji nastavničkih studija mi je prosjek 4,857, dok mi je na općem smjeru koji mi je pralelni studij prosjek 5,0, jer je to filozofija koju ja obožavam i na koju »brijem« sto posto. Već surađujem s nastavnicima u pisanju radova kao koautor.
Pokušavam se u tom smjeru razvijati, jer znam čime bih se točno želio baviti, objašnjava Mladen.
Prilično je teško, a u Kampusu na Trsatu postoji deset soba prilagođenih osobama s invaliditetom. Također i cijelo područje Kampusa je prilagođeno i ovdje mogu uz minimalnu pomoć asistenta od sat i pol do dva dnevno bez problema samostalno živjeti i funkcionirati. Tako da je meni ovdje zapravo odlično, kaže Mladen.
Nepoznata situacija
Na pitanje je li imao nedoumica i strahova oko preseljenja i samostalnog života kaže da je to kod njega paradoksalno, jer svi njegovi strahovi imaju nekakav konkretan objekt. Ako ne zna čega se trebam bojati, onda se ne boji.
– Kako je ovo bila potpuno nepoznata situacija, nisam uopće razmišljao o tome čega bih se uopće trebao bojati. Inače, volim izazove.
Mislim da mogu i da živim potpuno jedank život kao i drugi ljudi te da osobe s invaliditetom trebaju težiti tome da žive potpuno ravnopravan život.
Ovo što sam napravio nije ništa posebno. Ljudi mi znaju čestitati kada im to ispričam. Međutim, smatram da ovo nije nešto što je vrijedno nekakvog posebnog divljenja, jer mislim da bi svaki čovjek trebao težiti svojim ciljevima. Imamo samo jedan život i nemamo baš puno vremena.
Ja to tako nekako doživljavam. Ljudi mi kažu da sam pesimist kada kažem da nemamo puno vremena, ali ja mislim da to samo treba poslužiti kao poticaj da se potrudimo svaki dan biti što bolji možemo biti.
Kada sam dolazio u Rijeku, jedino što nisam znao je kako živjeti u prostoru prilagođenom invalidu i koliko ću moći sam. Vrlo brzo sam shvatio da bez problema mogu funkcionirati. Mislim da to je najvrednije saznanje koje sam dobio u posljednjih godinu dana.
Sazrio sam emocionalno i vidim koliko mogu, iznosi Mladen.
Naravno da se bojala, kao što se svaki roditelj boji u takvoj situaciji, ali je i bila svjesna da je odvajanje neminovno i da je to jedini pravi put. Cijelo ljeto proveo sam u Rijeci, jer imam pravo na ljetni smještaj kao student s invaliditetom.
Ne idem u Zagreb, jer je jednostavnije da majka dolazi povremeno u Rijeku, nego da ja putujem. Oko organizacije mog putovanja puno je posla, objašnjava Mladen.
Kršenje ljudskih prava
Iako Mladen s nevjerojatnom lakoćom prihvaća svijet oko sebe, priznaje da postoji niz problema s kojima se svakodnevno susreće, a koje bi se uz jako malo truda mogli riješiti i olakšati život ne samo njemu, nego i svim osobama s invaliditetom.
– Jedan od problema je uskladiti fakultet i fizikalnu terapiju, jer fizikalni terapeuti koji rade preko Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje rade samo do 16 sati.
Zbog predavanja koja su u to vrijeme, imam neredovite terapije i to je problem s kojim se suočavaju svi studenti s invaliditetom. To ide po principu »uzmi ili ostavi«, jer ako se ne možeš prilagoditi, moraš birati između zdravlja i obrazovanja. Bez pretjerivanja, to je na neki način kršenje ljudskih prava.
To tako ne bi trebalo biti. Sustav je posložen na krivi način. Možda je rješenje u tome da terapeuti rade u dvije smjene. Problem je i što u Rijeci postoji gradski prijevoz za invalide koji se može koristiti samo ako osoba ima prebivalište na riječkom području, a ja imam prijavljeno boravište te nemam pravo na taj prijevoz. Iako imam cerebralnu paralizu, ja sam član Udruge oboljelih od mišićne distrofije.
Ta mi je Udruga puno pomogla prilikom preseljenja i sada koristim njihov prijevoz, a oni voze samo radnim danima nekih četiri sata dnevno. Tijekom tjedna nemam vremena za izlaske. Mogu izlaziti vikendom, a onda moram ići taksijem, a u taksi ne mogu elektromotorna kolica.
Ako idem s običnim kolicima, onda me netko mora pratiti, jer s običnim kolicima po Rijeci teško se kreatiti. Zagreb je po tom pitanju dosta organiziraniji od Rijeke, jer tamo funkcionira prijevoz za osobe s invaliditetom praktički 24 sata dnevno.
Zbog toga na neki način moj društveni život nije dobar onoliko koliko bih htio da bude. Međutim, imam ekipu prijatelja kojoj nije problem i koja organizira moj prijevoz. Ljudi me cijeli život zapravo nose. Zapravo, nikad nisam imao problem s ljudima, nego sa sustavom.
Teško je što svaki svoj izlazak moram isplanirati dosta unaprijed, jer većina ljudi u svakodnevnom životu funkcionira spontano, a osobe s invaliditetom ne mogu tako funkcionirati. Koliko vam se puta dogodilo da vas prijateljica nenadano pozove na kavu i vi odete, a mi to ne možemo.
Veliki napredak bi bio kada bi postojao taksi prijevoznik u koji se može ući s elektromotornim kolicima, kaže Mladen.
Aktivan život
Mladen je član Studentskog zbora Filozofskog fakulteta, volonitira u Uredu za studente s invaliditetom gdje je i mentor mlađim kolegama s invaliditetom i za sebe kaže da se teško zaustavlja.
– Pokušavam voditi što aktivniji život i ne obazirati se. To je jedan od načina kako svoj invaliditet savladavam. Nikad se nisam vadio na invaliditet. Nikad nisam rekao da imam lošiji društveni život zato što sam invalid. To ne postoji.
Svakome je u životu na neki način naporno. Meni je ovdje super, Rijeka ima klimu koja mi odgovara, ljudi su pristupačni i otvoreni, kvarnerski štih koji Rijeka ima mi je odličan i nešto potpuno novo. Mislim da me to na neki način obogaćuje, iznosi riječki student.
Kada su u pitanju planovi za budućnost, otkriva kako namjerava upisati doktorski studij, ali još uvijek nije siguran gdje. U igri su i neke inozemne opcije iako kaže da zapravo želi ostati u Hrvatskoj.
– Imam viziju patriotizma prema kojoj sam dužan učiniti nešto za društvo i zajednicu u kojoj se nalazim. Nešto što bi unaprijedilo društvo.
Moja vizija patriotizma je pokazati djelima nešto, a ne mahanjem zastavama i pjevanjem pjesama. Tako da bih volio ostati ovdje. Međutim, lakše bi mi bilo donijeti odluku o ostanku kad bih imao bolje životne uvjete s obzirom na invalidnost. Teško je osobama s invaliditetom živjeti u Rijeci.
Tu su arhitektonske barijere, postoji problem asistenata. To je problem na državnoj razini. Moj je asistent zaposlen preko udruge. Zapošljavanje asistenata nije zakonski riješeno, a to stvara osjećaj neizvjesnosti.
Nikada nisam siguran kada će me zbog zakonskih promjena asistent napustiti jer je našao drugi posao. Vidim da je situacija u inozemstvu po pitanju života osoba s invaliditetom druga galaksija, a opet mi je žao otići. Tako da sam još uvijek u velikoj nedoumici, dvoji Mladen.
Ipak kaže da je danas situacija života osoba s invaliditetom daleko bolja nego prije 15 godina, ali je još uvijek nedovoljno dobra.
– Uvijek se nađe prostor za napredak, ali i svjestan sam toga da se stvari ne mogu promijeniti preko noći. Zato i želim pridonijeti promjenama.
Želim da ljudi shvate da možemo. Svi mi možemo, samo nas je društvo ili smo se sami uvjerili da je nešto teško. Mislim da je važno imati vjeru u sebe. Nekada mi dođe da plačem kad vidim koliko osoba s invaliditetom može jako puno napraviti, ali nisu zbog pogrešnog stava, sami sebe sažalijevaju i smatraju se manje vrijednima. To je neistinito.
Ljudi s invaliditetom mogu imati život kao i svatko drugi. Kad smo se rodili, nitko nam nije obećao lagan život. To što se borimo, ne znači da je život grozan.
Život ima hrpu lijepih trenutaka i dalje pozitivno gledam na život unatoč svim borbama, bolovima, operacijama i rehabilitacijama koje sam prošao. Mislim da je život jedna prekrasna stvar, zaključuje Mladen.
