Tridesetu obljetnicu vojno-redarstvene akcije Oluja Rijeka i Primorsko-goranska županija dočekuju s dosad najvećom izložbom posvećenoj ratnom putu Primoraca, Gorana i otočana i njihovom značajnom doprinosu u Domovinskom ratu.

Izložbu “Na putu do Oluje 1995.-2025.” zajednički su organizirali Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka i Muzej grada Rijeke, u suradnji s Vojnim muzejom MORH-a te Povijesnom postrojbom Karlovački počasni vod ZNG-91. Njezin postav čini na tisuće eksponata i fragmenata koji pričaju o tim danima ponosa, slave i zajedništva u borbama za slobodnu i samostalnu Hrvatsku.

Logistički centar

“Na putu do Oluje” daje uvid u doprinos Rijeke i cijele Primorsko-goranske županije u obrani od velikosrpske agresije. Premda ovaj kraj nije bio izravno zahvaćen ratnim razaranjima, velikim je brojem dobrovoljaca, hrvatskih branitelja, kao i masovnim odazivom na mobilizaciju dao nemjerljiv doprinos u borbama za slobodnu i samostalnu Hrvatsku.

Tada brojni industrijski pogoni na riječkom području, koji su ostali sačuvani, od prvog su se dana upregnuli u proizvodnju oružja i razne opreme za branitelje. Nakon odlaska JNA i njihovog 13. korpusa, Rijeka je postala logistički centar za cijelo ličko ratište, utočište za prognanike i izbjeglice i grad u kojem su se izrađivala prva improvizirana oklopna sredstva, ali i druga borbena sredstva.

– Opremanjem hrvatskih branitelja, ratna proizvodnja riječke industrije dala je izniman doprinos obrani u vrijeme međunarodnog embarga na trgovinu i uvoz oružja u Republiku Hrvatsku. Hrvatski su branitelji 1991. morali računati na pomoć riječkih poduzeća i tvornica za pripremu obrane grada Rijeke od napada bivše JNA.

Među borbenim sredstvima koja su se u ljeto 1991. počela izrađivati za policiju i Zbor narodne garde (ZNG) bila su i oklopna vozila. S porastom intenziteta borbenih djelovanja, postrojbe su počele tražiti oklopna vozila kojih nije bilo dovoljno.

Zato se pristupilo njihovoj izradi koja je organizirana u radionicama i poduzećima koja su za to bila odgovarajuće opremljena, a spektar izrađivača protezao se od pojedinaca i malih obrtničkih servisa do najvećih industrijskih subjekata poput građevinskih poduzeća i brodogradilišta, kaže

Ivo Mileusnić, kustos Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeke, i uz pasioniranog kolekcionara militarije Damira Batistića, jedan od autora dosad najveće izložbe na temu Domovinskog rata u Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji.

Od Hrvatine do Lili

U poduzeću Konstruktor, primjerice, oklopljena su dva buldožera za rušenje ograda i uklanjanje minsko-eksplozivnih sredstava, a njihovi radnici pomagali su pri izvlačenju naoružanja i streljiva iz uništenog skladišta Zahum sredinom listopada 1991. Tvornica Torpedo u rujnu 1991. počela je s proizvodnjom prvog lakog oklopnog vozila Straško, koje je nastalo na šasiji kamiona TAM-110, a poslije prelazi u serijsku proizvodnju te je korišteno u HV-u.

Ova riječka tvornica kasnije je pokrenula i proizvodnju borbenog oklopnog vozila, a u riječkom “3. maju” izrađen je oklopni transporter od šasije kamiona Čistoće, nazvan Hrvatina. U brodogradilištu Punat na Krku za krčki je vod Posebne jedinice policije PU Rijeka izrađeno improvizirano oklopno vozilo na šasiji kombija Volkswagen-LT, a nosilo je naziv Lili No.1.

Improvizirano oklopno vozilo Sveti Vid izrađeno je za 111. brigadu HV-a zahvaljujući angažmanu poduzeća Ceste – Rijeka i Bravo. U poduzećima Bimont i Brodomaterijal proizvedena su, u suradnji s bravarskim radionicama, laka oklopna vozila Tomo i BiB MK-II nazvan Sveti Fran.

Neven Materljan koji je, zajedno s Batistićem, autor knjige o improviziranom oružju u vrijeme Domovinskog rata, tih je ratnih devedesetih bio načelnik Sanitetske službe 111. brigade ZNG-a. Prvo vozilo, prisjeća se, u kojem su prevozili ranjenike i sanitetsku opremu s ličkog bojišta dobili su od Luke Rijeka.

– Bio je to jedan dizelaš koji se pokazao izuzetno koristan, nije to naravno bilo pravo sanitetsko vozilo, u njega smo ugradili nosila, stavili kuke za infuziju i opremili ga svim potrebnim za prijevoz ranjenika, prisjeća se Matrljan, ističući kako je vladalo ogromno zajedništvo i potreba da se pomogne u obrani od agresije.

Neven Matrljan, tih ratnih devedesetih načelnik Sanitetske službe 111. brigade ZNG-a, kraj oklopnog vozila Hrvatina / Foto: Ana Križanec

Tvornica Torpedo u rujnu 1991. počela je s proizvodnjom prvog lakog oklopnog vozila Straško

JGL-ova mast

Materljan izdvaja i ogromnu ulogu Jadran-galenskog laboratorija i njegovog osnivača i direktora Ivu Usmianija koji je u kritičnim trenucima stvaranja postrojba ZNG-a pružao veliku pomoć doniranjem velikih količina lijekova.

– Samo tijekom srpnja 1991. godine JGL je opskrbio Sanitetsku službu 111. brigade s oko pola tone raznih lijekova. Premda su se svi nadali da rat neće dugo potrajati, na moju zamolbu Usmiani je u kolovozu pokrenuo proizvodnju masti protiv ozeblina u laboratorijima JGL-a i u vrlo kratkom vremenu proizvedene su velike količine te masti koje su se pokazale izuzetno dragocjene za naše branitelje na ličkom ratištu jer je te 1991. nastupila neuobičajeno hladna zima. Sjećam se da su po tube masti protiv ozeblina te zime u JGL dolazili i branitelji sa slavonskog bojišta, prisjeća se Matrljan.

Hrvatskoj policiji i ZNG-u te je 1991. kronično nedostajalo nedostajalo svih vrsta streljiva. U “Rikardu Benčiću” te je 1991. započela proizvodnja minobacačkih mina u kalibru 60, 82 i 120 milimetara.

– Kako je ta tvornica imala kvalitetne i precizne strojeve za obradu metala te vrhunske majstore koji su radili na njima, završna obrada tokarenja minobacačkih mina i proizvodnja kućišta upaljača relativno je brzo usvojena, međutim, ukazao se problem s fazom punjenja tijela završenih mina eksplozivnim punjenjem jer djelatnici te tvornice do tada nisu imali iskustva u radu sa eksplozivima. Košuljice tijela minobacačkih mina lijevane su u Vulkanovim pogonima, Torpedu i ” Benčiću”, aluminijski stabilizatori leta mina većinom su izrađivani u tvornici Torpedo, dok se proizvodnja kućišta upaljača i završno punjenje eksplozivom, kao i završno kompletiranje mina, odrađivalo u “Benčićevim” pogonima na Kukuljanovu. Kad se 2. siječnja 1991. dogodio zračni napad na Rijeku, MIG-ovi su nadlijetali Kukuljanovo, htijući napasti baš pogon “Benčića” koji je kompletirao mine za minobacače. Međutim, ušli su u jaku vatru riječke protuzračne obrane koja je u tom trenutku čuvala ne samo grad, nego i brodogradilište Kraljevicu, u kojoj se tada čuvala raketna topovnjača, koja je 1992. godine zaplovila kao “Petar Krešimir IV”, rafineriju i druge važne pogone, kaže Batistić.

Improvizirana “bojler-bomba” / Snimio: Sergej DRECHSLER

Improvizirana eksplozivna sredstva / Snimio: Sergej DRECHSLER

Neustrašivi radnici

Uz kompletne mine, iz “Rikarda Benčića” isporučivala su se i improvizirana dodatna punjenja eksploziva, namijenjena za povećavanje dometa ispaljene mine.

– Nedostatak trotila za punjenje novoproizvedenih mina riješen je kada je pronađena veća količina tog pakiranog eksploziva nakon što je Teritorijalna obrana Rijeka osvojila vojna skladišta “Draga” početkom studenog 1991. Dodatne količine tog eksplozivnog punjenja riješene su pronalaskom veće količine oštećenih mina u miniranim skladištima bivše JNA na Pulcu i Zahumu koja su uništena u eksplozijama 13. listopada 1991. Sve te količine trotila bile su dostatne za kraći period punjena novoizrađenih mina. Nakon toga, bez obzira na embargo, specijalnim letovima zrakoplova dopremane su na krčki aerodrom svježe količine zapakiranog trotila gdje su ih radnici “Benčića” preuzimali za daljnju proizvodnju. Kako je eksploziv trotil potrebno prethodno ugrijati da bi se mogao u tekućoj fazi ulijevati u novoizrađena tijela minobacačkih mina, bilo je potrebno usvojiti tehnologiju tog postupka, posebno vezano uz potrebno vrijeme i temperaturu zagrijavanja trotila i predgrijavanja tijela mine. Ova faza u proizvodnji mina je bila najopasnija, baš kao što je to bilo i vađenje trotila iz starih i oštećenih, a neeksplodiranih mina koje su pronađene u miniranim skladištima bivše JNA. Opasna faza je bila i demontaža upaljača na starim i oštećenim minama iz kojih se vadio taj prijeko potrebni trotil, pa su tada zabilježene i nesreće u kojima su stradali neki djelatnici. Bez obzira na probleme s kojima se susretala, tvornica “Rikard Benčić”, uz pomoć svojih kooperanata, isporučila je hrvatskim braniteljima zavidne količine minobacačkih mina koje su im tada bile najpotrebnije, prenosi Batistić svoja saznanja do kojih je došao u razgovorima s bivšim radnicima ove tvornice.

Proizvedeno u Rijeci /Snimio: Vedran KARUZA

Spas iz delničkih skladišta

Sve radionice na širem riječkom području koje su se mogle uključiti u ratnu proizvodnju, to su učinile – od izrade improviziranih ručnih bombi, naizgled vrlo jednostavnih, a vrlo učinkovitih “vraninih nogu” uz pomoć kojih su se bušile gume i zaustavljali kamioni JNA, do snajperskih pušaka koje su, doduše, u nevelikom broju, napravili u Torpedu, ručnih bacača, minobacača, minobacačkih mina.

– Tvrtka Scam, koja je proizvodila brodske motore, također je radila snajperske puške, na Orehovici tvrtka Metallica proizvodila je poznate i priznate bacače granata RBG-6, navodi neke od primjera Batistić.

Mileusnić podsjeća i na važnu prijelomnicu u tim prvim mjesecima rata po pitanju naoružanja naših postrojbi. U studenom 1991. godine, Delničani, uz pomoć Tigrova iz Zagreba i policijskih postrojbi ATJ Lučko, zaokružuju i zauzimaju skladišta JNA – Velebit 1, 2 i 3 u Lučicama, kraj Delnica.

– Zauzimanje tih skladišta bilo je važna prekretnica jer su bila krcata vojne opreme. Tri dana neprekidno su ulazili i izlazili kamioni i šleperi puni oružja i streljiva, radilo se o čak 7.000 tona razne vojne opreme kojom se praktički cijela Hrvatska uspjela naoružati u tom kritičnom trenutku. Nakon pada delničke vojarne i još nekih vojnih objekata u Gorskom kotaru, uslijedili su avionski napadi na ovaj kraj. Zrakoplovi MIG nadlijetali su i raketirali skladište Velebit 3, puno oružja i streljiva. Naši dečki iz Delnica hvataju ručne raketne bacače i raspoređuju se i brane Delnice i jedan od njih, inače mesar po struci, uspijeva pogoditi jedan neprijateljski zrakoplov koji je tog dana bio u izvidničkom letu. Pilot, pukovnik bivše JNA, uspio se spasiti katapultiranjem, a ostaci tog MIG-a danas su jedan od eksponata izložbe “Na putu do Oluje”, navodi Ivo Mileusnić.

Snajper izrađen u Torpedu / Snimio: Vedran KARUZA

PZO top 20 mm

Bestrzajni top / Snimio: Sergej DRECHSLER

Šivanje prvih odora

U tijeku 1991. sve hrvatske tvornice koje su se do početka rata bavile proizvodnjom civilne odjeće prelaze na vojni program, danonoćno šivajući odore s prepoznatljivim dezenom maskirnog uzorka.

– Kako je u kratkom razdoblju bilo potrebno izraditi ili nabaviti veliku količinu odora, neke su izrađivane u malim serijama ili čak ručno, vrlo često priručnim sredstvima i mnoge od njih predstavljaju unikatnu povijesnu vrijednost. Jedan od tih primjera je i ručno obojena stara vatrogasna radna odora, unikatno izrađena na opatijskom području za potrebe odlaska u Zbor narodne garde jer tada druge nije bilo. Dizajn kamuflažnog uzorka podsjećao je na odore kakve su nosili mađarski vojnici, na graničnoj straži, te njihova kopnena vojska, zrakoplovstvo i policijske protuterorističke jedinice od 1982. – 2000. godine, navodi Damir Batistić.

Najznačajniji proizvođači odora na riječkom području bili su RIO, Usluga i Modest.

– Tvornica RIO na početku je proizvodila odore po uzorku koji se temelji na sovjetskom Tritsvetnaia kamuflirovannaia odezhda (TtsKO), trobojnom dizajnu iz 1981. godine. Boje su ljubičasto-smeđe i tamno maslinastozelena na svijetlo maslinastozelenoj pozadini. Njihov drugi model maskirnih odora baziran je na Woodland maskirnom uzorku, ali na gotovo sivoj pozadinskoj boji i svjetlijoj zelenoj boji u prvom planu, kaže Batistić.

Usluga Rijeka, uz radnu odjeću koju je do tada proizvodila, također počinje i s proizvodnjom odora za potrebe MUP-a i ZNG-a, dok je Modest proizvodio džempere s maskirnim uzorkom za potrebe ZNG-a. Tih prvih mjeseci rata doslovno se radilo i po 20 sati dnevno u tim tekstilnim radionicama.

Maskirni džemper i jakna proizvedeni u Rijeci / Snimio: Sergej DRECHSLER

Kožna jakna i maskirna odora policije / Snimio: Sergej DRECHSLER

Odora s oznakom MUP-a / Snimio: Sergej DRECHSLER

Odora s oznakom ATJ, riječke policije / Snimio: Sergej DRECHSLER

Bez obzira na probleme s kojima se susretala, tvornica “Rikard Benčić”, uz pomoć svojih kooperanata, isporučila je hrvatskim braniteljima zavidne količine minobacačkih mina koje su im tada bile najpotrebnije

Damir Batistić

7.000 tona razne vojne opreme nalazilo se u skladištima JNA – Velebit 1, 2 i 3 u Lučicama koje su zauzeli u studenom 1991. Delničani, uz pomoć Tigrova iz Zagreba i policijskih postrojbi ATJ Lučko

Kustos Ivo Mileusnić s ratnim eksponatima / Snimio: Sergej DRECHSLER

Sustav veza / Snimio: Sergej DRECHSLER

Dio postava izložbe “Na putu do Oluje 1995.-2025.” / Snimio: Sergej DRECHSLER

Maketa broda Petar Krešimir IV, plovilo je izgrađeno u Brodogradilištu Kraljevica / Snimio: Sergej DRECHSLER

 Samo tijekom srpnja 1991. JGL je opskrbio Sanitetsku službu 111. brigade s oko pola tone raznih lijekova. Na moju zamolbu Usmiani je u kolovozu pokrenuo proizvodnju masti protiv ozeblina u laboratorijima JGL-a koja se pokazala izuzetno dragocjena za naše branitelje na ličkom ratištu

Neven Matrljan

 Zrakoplovi MIG nadlijetali su i raketirali skladište Velebit 3, puno oružja i streljiva. Naši dečki iz Delnica hvataju ručne raketne bacače i raspoređuju se te brane Delnice i jedan od njih, inače mesar po struci, uspijeva pogoditi jedan neprijateljski zrakoplov. Pilot, pukovnik bivše JNA, uspio se spasiti katapultiranjem, a ostaci tog MIG-a danas su jedan od eksponata izložbe “Na putu do Oluje”

Ivo Mileusnić