Vlada je sada vlasnik 44,84 posto dionica Ine / Foto Vedran KARUZA
Pobijedi li Hrvatska u arbitraži u Washingtonu, bit će raskinut dioničarski ugovor iz 2009. čime će i dionica MOL-a izgubiti na vrijednosti. Zato Hernadi dioničarima želi poručiti da je Inu bolje prodati nego dopuštati da se Hrvatska miješa u njeno poslovanje svojom "planskom ekonomijom"
ZAGREB – “Zaštitit ćemo nacionalne interese u Ini” – najčešće je izgovarana rečenica ovih dana iz usta vladajućih koji se, međutim, baš i nisu međusobno dogovorili treba li zatvoriti sisačku rafineriju ili ne. Bivši ministar gospodarstva Tomislav Panenić izjavio je da MOL pokušava ugasiti rafineriju prije kraja arbitraže kojom Hrvatska na UNICITRAL-u u Washingtonu traži poništavanje ugovora s MOL-om iz 2009. godine, premijer Andrej Plenković kaže da neće dopustiti da Ina postane podružnicom MOL-a, dok ministar energetike Slaven Dobrović poručuje da ulazimo u postfosilno doba i da rafineriju treba zatvoriti, par sati kasnije povukavši tu izjavu.
Oprečan stav
Što zapravo znači »zaštita nacionalnih interesa u Ini«, odnosno što Hrvatskoj stoji na raspolaganju kao zaštita od daljnje samovolje MOL-a u Ini? Prije svega, ne smije se odustati od arbitraže koja se na zahtjev Hrvatske od 2014. godine vodi u Washingtonu. Da se to neće dogoditi, potvrdio je i premijer Plenković koji je po pitanju Ine zauzeo posve oprečan stav onome kojeg je preko bivšeg ministra obrta, a neslužbeno energetike, Darka Horvata, zagovarao Tomislav Karamarko.
Horvat je javno pozivao na prekid arbitraže u kojoj Hrvatska, doznaje se neslužbeno, vrlo dobro stoji, i čini se da bi mišljenje suda moglo ići u našu korist, odnosno da bi mogao biti raskinut Sanaderov štetan ugovor s MOL-om iz 2009. godine. Presuda bi, očekuje se, mogla biti donesena na proljeće iduće godine. Prvotno se najavljivalo da će se to dogoditi do kraja ove godine, no već je bivša vlada Tihomira Oreškovića, kako doznajemo, zatražila dostavu nove, dodatne dokumentacije u Washington, dok “produžeci” odgovaraju i Plenkovićevoj Vladi, kako bi se tvrdnje Hrvatske, kao 44,84-postotnog vlasnika u Ini, što bolje potkrijepile činjenicama.
Poznato je da je Karamarko “pao” zbog MOL-a odnosno sukoba interesa, a javna je tajna da se s MOL-om u njegovo vrijeme pregovaralo o prodaji još 19 posto dionica Hrvatske vlade, kako bi MOL i formalno stekao većinski udio u Ini te bez ikakvih »smetnji« s hrvatske strane provodio svoju politiku. Dogovarano je i povlačenje arbitražnog zahtjeva u Washingtonu, za kojeg je ministar Horvat govorio kako će skupo koštati Hrvatsku. Namjera je bila opozvati i postojeće hrvatske članove uprave Ine, koji su u nekoliko navrata srušili namjeru MOL-a da na stol stavi zatvaranje sisačke rafinerije, dok je namjera bila i suđenje čelniku MOL-a Zsoltu Hernadiju iz Hrvatske prebaciti u Mađarsku. Trebalo je, na kraju krajeva, smijeniti i odgovorne u tajnim službama, koje su za te pregovore i takve scenarije s MOL-om znale, odnosno pratile ih. To je u lipnju ove godine, kad se pokušalo opozvati bivšeg premijera, potvrdio i sam Tihomir Orešković, kazavši kako je pravi razlog za traženje njegovog opoziva to što nije dozvolio da se na čelo SOA-e instaliraju ljudi po nečijim osobnim interesima. Jednako tako, dodao je, razlog je i to što je on počeo raditi na rješenju sukoba Ine i MOL-a, nastavku arbitraže i pregovora, “što očito nekima nije odgovaralo”.
Nacionalni interes
“Pokušao sam to spriječiti i to je moja jedina krivica”, zaključio je tada Orešković. Njemu se u zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa bio priključio i Tomislav Panenić, te su spriječili zamjenu hrvatskih članova u upravi Ine, kao i povlačenje arbitraže iz Washingtona, odnosno prodaju još 19 posto dionica MOL-u, koju je HDZ zagovarao i davno prije. Moguće je, međutim, da je zbog takvog stava oko Ine Panenić na kraju u novoj Vladi izgubio ministarsko mjesto te je energetika otišla u Ministarstvo zaštite okoliša, Slavenu Dobroviću, koji smatra, pa onda ipak ne smatra, da rafineriju Sisak treba zatvoriti. Još je za Karamarka namjera bila energetiku izdvojiti iz Ministarstva gospodarstva u zasebno ministarstvo, koje bi vodio Darko Horvat.
Rafinerija u Sisku, kako je za naš list kazao akademik Miro Zelić, ima idealan položaj za preradu domaće nafte i njeno bi gašenje zapravo značilo i gašenje domaće proizvodnje ugljikovodika, odnosno daljnjeg crpljenja nafte i plina. Osim toga, Sisak bi rentabilniji mogao biti kad bi sva njegova prerada bila plasirana samo zagrebačkom tržištu, na kojem je 60 posto konzumenata derivata u cijeloj Hrvatskoj. Nije nevažno reći niti to da bi Sisak gašenjem rafinerije izgubio još 600-tinjak radnih mjesta u samoj rafineriji, ali i još oko 150 onih koja su uz rafineriju usko vezana. Time bi se 750 otpuštenih pridružili već ionako velikom broju od 5.720 otpuštenih iz Ine. U kompaniji je u vrijeme potpisivanja novog ugovora s MOL-om 2009. godine bilo 16.300 zaposlenih, a u veljači ove godine 10.580, što znači da je iz Ine otišlo, usporedbe radi, sve stanovništvo Ploča, Duga Rese, Delnica ili Jastrebarskog.
Osim što mora inzistirati na nastavku arbitraže u Washingtonu – kojom bi se mogao poništiti štetan ugovor s MOL-om iz 2009. godine, i dioničarski odnos vratiti na onaj iz 2003. godine, kad je MOL imao 25 posto plus jednu dionicu, a nije imao kontrolu nad Inom preko njenih izvršnih direktora – Hrvatska ima još nekoliko mehanizama s kojima u Ini može zaštiti svoje nacionalne interese.
Prema Zakonu o energiji, objekti i infrastruktura u kojima se prerađuje nafta i proizvode derivati su objekti od nacionalnog interesa koje su vlasnici dužni održavati, tehnološki unapređivati odnosno modernizirati. To znači da Vlada, vlasnik 44,84 posto dionica Ine protiv MOL-a kao vlasnika paketa od 49,08 posto može i prema Zakonu o energiji postupati prema MOL-u jer nije modernizirao rafinerije, a sisačku, štvoviše, želi zatvoriti. Postupak može biti pokrenut i zbog neodržavanja benzinskih postaja, dok povećana može biti i koncesijska naknada za eksploataciju ugljikovodika, koja u Mađarskoj iznosi i do 60 posto, a u Hrvatskoj 10 posto za starija, a 12 posto za novija eksploatacijska polja.
Prosjački štap
Ono što, kao zadnje ali ne i najmanje važno, stoji Hrvatskoj na raspolaganju, jest da se od MOL-a otkupe njegove dionice i Ina ponovno nacionalizira. To bi bio pothvat skup oko tri milijarde eura, o kojem se za vrijeme Vlade Zorana Milanovića već raspitivalo po bankama, te je bilo njihovog interesa za kreditiranje. Kad je prije dvije godine, međutim, objavljeno da država razmatra i otkup MOL-ovih dionica, premijer Milanović je to demantirao, ističući kako se država nema namjeru zadužiti za tri milijarde eura i građane tako dotjerati na prosjački štap. U predizbornoj kampanji bivši premijer, međutim, zborio je nešto drugačije pa kazao kako Inu treba probati vratiti Hrvatskoj pregovorima s MOL-om, odnosno “nacionalnim dioničarstvom”.
Čelni čovjek MOL-a Zsolt Hernadi nedavno je za mađarske medije kazao kako MOL nastavlja s Inom, ili bez nje. To je, smatraju naši sugovornici upućeni u zbivanja, pritisak na Hrvatsku, ali i poruka dioničarima MOL-a da se ne daju “zafrkavati” od strane Hrvata. Pobijedi li Hrvatska u arbitraži u Washingtonu, bit će raskinut dioničarski ugovor iz 2009. godine, čime će i dionica MOL-a značajno izgubiti na vrijednosti, budući da Ina čini 30 posto ukupne imovine MOL-a. Drugim riječima, Hernadi dioničarima želi poručiti da je Inu bolje prodati nego i dalje dopuštati da se Hrvatska, kako je kazao, miješa u njeno poslovanje svojom “planskom ekonomijom”. S druge strane, kako je ovih dana objavio Tomislav Panenić, mađarski premijer Viktor Orban sudjeluje na sjednicama uprave MOL-a, dok Hrvatska Vlada sa vlastitih 44,84 posto dionica ne uspijeva doći niti do svih, detaljnijih podataka o poslovanju Ine.
