Ne postoji nešto tako nedosljedno u hrvatskoj političkoj areni u posljednje vrijeme kao što je Most. Štogod govorili Božo Petrov ili Nikola Grmoja, kolikogod maltretirali javnost svojim propovijedima o svojoj moralnosti i čvrstini, jednostavna je i lako provjerljiva činjenica da je riječ o skupini nedosljednih ljudi čije stalno ponavljanje tvrdnje kako su oni dosljedni, a svi ostali nedosljedni (samim tim i nemoralni) dodatno iritira baš zbog ucjepljene im nedosljednosti.

Najpoznatija točka te nedosljednosti je javnobilježnički ovjerena izjava Bože Petrova, samo dva dana prije izbora 8. studenoga, o tome da neće koalirati ni s HDZ-om ni s SDP-om. Petrovljeva desna ruka Grmoja (ili je, možda, Petrov Grmojina lijeva ruka?) u ovotjednom intervjuu »Globusu« objašnjava tu javnobilježničku izjavu i ponašanje čelnika Mosta. Nesuvislo, dakako. Uz ostalo, kaže »u tom trenutku Most – za kojeg se govorilo da će ostvariti koji mandat, a možda i neće – potpisuje javnobilježničku izjavu da neće jednostrano podržati bilo koju političku opciju«. Osim što je izjavu potpisao Petrov, valja Grmoju podsjetiti da je to učinio u trenutku kada su sve ankete Mostu davale sedam do deset mandata.

Naravno, nije to jedina nedosljednost Mosta i njegovih čelnika. Preskočimo sve vratolomije Bože Petrova iz postizbornog razdoblja, s kime je sve htio i pod kojim uvjetima koalirati, je li htio i pristao biti premijer ili nije i tko je na kraju postao premijer i kako, i prebacimo se na sadašnje stanje. Televizijsko sučeljavanje Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića je prošlost. Na tom događaju nije bilo Bože Petrova. Jednostavno nije pozvan, a kako stvari stoje neće biti pozvan niti na sučeljavanja na Novoj TV ni na RTL-u.

Javna je televizija odlučila organizirati sučeljavanje prije formalnog početka izborne kampanje s čelnicima dvije najjače stranke pri čemu je od samoga početka jasno da su ta dva čovjeka – Zoran Milanović i Andrej Plenković – ujedno i kandidati za premijera. Božo Petrov se već danima žali zato što on nije pozvan na sučeljavanje, a kandidat je Mosta za premijera. Načelno, Petrovu se ne može prigovoriti zbog toga što se žali. Pod određenim okolnostima on doista može biti premijer i to u vladi Mosta s jednom od dvije velike grupacije. Malo je to vjerojatno, ali bilo je slučajeva da slabiji koalicijski partner da premijera. U Srbiji je od 2012. do 2014. godine premijer bio Ivica Dačić, slabiji koalicijski partner. U Italiji je od 1983. do 1987. (za tu zemlju začuđujuće dugo) premijer bio socijalist Bettino Craxi, također slabiji partner.

Bi, ne bi

No, problem s Petrovom je opet njegova dosljednost. U vrijeme kada je sučeljavanje već bilo najavljeno, kada se o njemu govorilo i pisalo, on još nije znao bi li bio kandidat za premijera ili ne bi. Prilikom otvaranja ureda Mosta u Rijeci 1. kolovoza na pitanje vidi li sebe u Banskim dvorima odlučno je odgovorio »ne!«. U skladu sa svojim verbalnim običajima iskaz je odmah donekle zamutio dodavši da »nitko iz Mosta neće diktirati izvršnu poziciju. Hoću li to biti ja ili netko drugi, nije bitno, bitno je da se provodi ono što smo se dogovorili«. On, dakle, ne bi bio premijer, čak dapače uopće nije bitno bi li on bio premijer, ali je bitno da se provodi ono što smo se dogovorili iako se nitko ništa ni sa kime još nije dogovorio o tome što će se provoditi. Razloga da se zove čovjeka koji za sebe kaže da ne bi bio premijer na sučeljavanje potencijalnih premijera doista nema. Petrov nije pozvan, a sada mu je očito žao zato što u petak navečer neće biti na televiziji, pa su i stranka i on u međuvremenu odlučili da bi on ipak bio premijer.

Druga poteškoća s Mostom jest u tome što bi on de facto ukinuo višestranačje. Na političkoj sceni ne bi trebao postojati nitko relevantan tko nije baš kao Most, a iz vizure Mosta relevantni su samo oni koji su od njega jači, dakle HDZ i SDP. Prave ambicije Mosta otkrio je Grmoja u već spomenutom ovotjednom intervjuu. Kazao je da bi »bili najsretniji da nam građani daju takvo povjerenje da više ne trebamo uopće misliti o HDZ-u i SDP-u«. Riječ je o klasičnom kapitalističkom razmišljanju, a klasično kapitalističko razmišljanje ne poštuje tržište i ne mari za njega (zato u kapitalističkim privredama moraju postojati posebna agencije koje štite tržišno natjecanje) već teži uništenju konkurencije i uspostavi monopola. Ono što je u nastavku kazao Grmoja mnogo je interesantnije: »Nije Most nastao s ciljem uništenja HDZ-a i SDP-a. Mi želimo da se te stranke promijene ili nestanu«.

Treća snaga

Iz ponašanja čelnika Mosta bjelodano je da je jedina Mostu prihvatljiva promjena ta da SDP i HDZ postanu točno onakvima kakvima ih žele Petrov i Grmoja, a ako nisu takvi onda su iz njihove vizure moralnih inspektora hrvatske politike »ružni, prljavi, zli«. Drugim riječima, u Mostu nemaju ništa protiv drugačijeg mišljenja sve dok se to mišljenja potpuno podudara s njihovim. Budući da su i u Mostu svjesni toga da se HDZ i SDP neće promijeniti u skladu s njihovim željama onda žele da te dvije stranke nestanu. Čak i da se ta želja Mosta dogodi (a tom željom ne žele ništa drugo nego ostvariti svoj kapitalistički cilj) Most ne bi bio glavni na političkoj sceni. Imaginarni nestanak HDZ-a i SDP-a ne bi otvorio prostor Mostu nego nekima koji u ovom trenutku vjerojatno i ne postoje, pa Petrovu i Grmoji ne bi preostalo ništa drugo nego da i dalje žele da se ti novi promijene ili nestanu, kad već nisu formirali Most s ciljem njihova uništenja.

Most se u posljednjih devet mjeseci nametnuo kao treća politička snaga u Hrvatskoj, a njegovi čelnici ne razumiju da su daleko od toga da budu treća opcija. Realno govoreći, opcije su još uvijek samo dvije. Za razliku od onih koje se prije Mosta proglašavalo trećim opcijama (Laburisti, ORaH) Most je ostvario dovoljno velik uspjeh na izborima (Laburisti nisu bili ni izbliza toliko jaki 2011. godine, a ORaH je propao i prije nego što je izrastao) i dovoljno je snažan da taj uspjeh u nekoj mjeri, vjerojatno manjoj nego 8. studenoga 2015. godine, ponovi 11. rujna 2016. godine. Pojava trećeg igrača u političkoj areni sama po sebi nije loša, dapače, to je načelno blagotvorno i za SDP i za HDZ, ali je itekako problematično kad ta treća politička grupacija nije ništa drugo nego skupina nedosljednih propovjednika.