Razgovor

Mladen Novosel: Izborit ćemo se za prosječnu plaću od 1.500 eura

Jagoda Marić

Foto Matija Habljak/PIXSELL

Foto Matija Habljak/PIXSELL

U Hrvatskoj se za radnike promijenilo samo to što imaju izbora, mogu otići. I poslodavci i Vlada moraju prihvatiti to da nema gospodarstva bez radnika, i to radnika koji dobiva zasluženu plaću i osjeća sigurnost ako dobro radi svoj posao



Od 2009. godine i globalne financijske krize hrvatsko je gospodarstvo, a s njime i hrvatski radnici, prošlo situacije u kojima je nezaposlenost dosezala i 350 tisuća, broj onih koji nisu redovito dobivali plaću bila je u pojedinim mjesecima i sto tisuća, a iz te recesije Hrvatska se čupala dulje od većine europskih zemalja.


Nakon nekoliko godina predaha, uslijedila je pandemija, ali i jako brz oporavak nakon rekordnog pada gospodarstva u 2020. godini. Taman kad se pandemija počela stišavati, počeo je rat u Ukrajini, a Hrvatskoj, kao i cijelom svijetu, vjerojatno prijeti inflacija kakve nije bilo pola stoljeća.


U takvoj neizvjesnoj situaciji hrvatski radnici dočekuju ovogodišnji 1. svibnja, statistike kažu da u prosjeku imaju plaću nešto manju od tisuću eura, a da je na burzi manje od 120 tisuća nezaposlenih.


​Radnika nema




Mladena Novosela, predsjednika Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, pitali smo je li danas hrvatskom radniku bolje ili lošije nego prije deset ili 20 godina.


– Spominjete razdoblje u kojem su se dogodile i globalna financijska kriza, i pandemija i sada rat u Ukrajini i rast cijena energenata i hrane kakvog dugo nije bilo. Ako uspoređujemo situaciju s onom od prije deset godina, onda je situacija sada, ali tu doista mislim trenutno, nešto bolja, jer smo se prije deset godina nastojali tek izvući iz recesije. Činjenica je da su sada plaće nešto veće, da je sigurnost radnog mjesta nešto veća, ali to se lako i u trenu može promijeniti.


Ako gledamo zadnjih 20 godina možda je situacija bila najbolja 2007. i 2008. godine, barem kad je realni sektor u pitanju. Vrijeme je to kad su se dogovarala značajna povećanja plaća, kad su se po pojedinim djelatnostima dogovarali kolektivni ugovori s ostalim pravima. Tada je doduše nezaposlenost bila veća nego danas. Onda je to globalna kriza u potpunosti prekinula. Nakon toga smo ušli u Europsku uniju i hrvatski radnici su umjesto toga da se bore za osnovna prava u Hrvatskoj izabrali otići u države u kojima se ta prava podrazumijevaju i koje nude bolje plaće.


Odlazak velikog broja hrvatskih radnika u zapadne zemlje vjerojatno je razlog rasta plaća i pada broja nezaposlenih ispod 120 tisuća.


– Da, poslodavci su htjeli ili ne morali povećati plaće jer radnika koje trebaju u Hrvatskoj više nema. Zanimljivo je kako se kod svake inicijative da se zaštiti građene od poskupljenja spominje kako smo mi kod stvaranje države izabrali tržišno gospodarstvo i da tržište diktira koliko će nas koštati svaka usluga ili svaki proizvod, pa su cijene usporedive s onima u razvijenim zemljama. No, kad je cijena rada u pitanju nikada, pa ni sad kada radnika nedostaje, to pravilo ne vrijedi.


Hrvatska više nije privlačna ni za radnike iz susjednih zemalja u kojima su gospodarske prilike lošije nego kod nas, i radnici iz tog bazena nas nastoje zaobići u širokom luku. Svaki dan slušamo nekog poslodavca kako govori da njegovi proizvodi ili usluge moraju poskupjeti, moraju biti na razini onih u ostalim zemljama EU-a, jer tako diktira tržište na kojem i oni kupuju robe ili sirovine, ali to tržište ne vrijedi kad su plaće radnika u pitanju.


I onda ti isti poslodavci ponavljaju kako ne mogu pronaći radnike, kako ih moraju tražiti u Indiji ili Nepalu. To znači da i dalje računaju na to da će ostvarivati profit na jeftinom radu, da će to biti jedina njihova prednost. Tako da je zapravo teško reći da se u Hrvatskoj za radnike nešto promijenilo nabolje. Promijenilo se samo to što radnici imaju izbora, mogu otići. I oni su odlučili da je najbolji način borbe za njihova prava odlazak. Ako želimo dobro ovoj zemlji mora se napraviti iskorak, odlazak mora prestati biti najbolji način borbe za prava radnika.


I u sindikatima moramo bolje raditi


Niste ni vi u sindikatima bez grijeha, ljudi se sve manje sindikalno organiziraju jer su razočarani. Koliko je hrvatskih radnika učlanjeno u sindikat?


– Oko 25 posto. Naravno da i mi u sindikatima moramo bolje raditi, moramo se organizirati i izboriti za svoje članstvo. Ali činjenica je da su u brojnim tvrtkama poslodavci organizirali »kućni sindikat«. Pa mi imamo takvu situaciju u Zagrebačkom holdingu. Ne ulazeći u to kako se tko zapošljavao, ali kakav to sindikat, bez puno argumenata i analiza, podrži procjenu da je 500 radnika viška. Ako želimo poboljšati položaj hrvatskih radnika, sindikat mora oko osnovnih stvari djelovati zajednički, moramo se izboriti za sektorske kolektivne ugovore kako bi svaki radnik zaposlen u nekoj djelatnosti, bez obzira koliko ljudi zapošljava njegov poslodavac i bez obzira jesu li oni i sindikalno organizirani, poštovao minimum prava dogovorenih za tu djelatnost. Alternative nema i to ne samo za sindikate nego i za državu i to bi morali shvatiti i Vlada i poslodavci.

 


Floskule o ZOR-u


Za početak vlast mora shvatiti, a to nije uspjela nijedna Vlada dosad, da nije rješenje da ona mijenja Zakon o radu kad to poslodavci žele, jer time omogućava poslodavcima da izbjegavaju sindikate, da izbjegavaju kolektivno pregovaranje i da slabe organiziranje radnika. Umjesto da sa sindikatima pregovaraju oko kolektivnih ugovora za svaku djelatnost, poslodavci svaki put inzistiraju na izmjenama Zakona o radu.


Ponekad se čini da je stav poslodavaca da bi se izmjenama ZOR-a riješili svi problemi na tržištu rada i svi problemi hrvatskog gospodarstva, kao da taj zakon štiti hrvatske radnike kao nigdje nijedan u Europi.


– To su floskule, prvo to nije istina, a drugo taj se zakon krši svaki dan i to bez ikakvih posljedica. i ne samo to, nego se često inzistira na tome da ti prekršaji u sljedećim izmjenama postanu pravila, da se ozakone. Tako smo i došli do toga da je moguće da poslodavca po nekoliko puta i nekoliko godina s istim radnikom potpisuje ugovore na određeno.


Dok god se Vlada ne postavi tako da poslodavci budu svjesni da im ona nije partner, nego sindikati i tako ih prisili na potpisivanje sektorskih kolektivnih ugovora koji će onda vrijediti za sve tvrtke u djelatnost, neće biti bolje.


Mi takve ugovore imamo u pojedinim djelatnostima, primjerice u graditeljstvu. Tamo su poslodavci bili spremni na takav korak. No, u pojedinim granama poslodavci kalkuliraju.


Imate na čelu HUP-ovih udruga poslodavce koji u svojoj tvrtki imaju dobre kućne kolektivne ugovore, poštuju ih i korektni su, ali ipak kalkuliraju da se takav ugovor donese na razini djelatnosti, jer se ne žele zamjeriti ostalim poslodavcima. A, oni su im zapravo nelojalna konkurencija.


Posustali sindikati


Dojam je da su nekako posustali i sindikati na europskoj sceni. Kapital lako izbori zajednička pravila u svakoj zemlji, snažno se odupire bilo regulaciji koja mu ne bi išla u prilog, a sindikati teško uspijevaju u direktive pretočiti i neka minimalna prava koja bi vrijedila na razini EU-a.


– Sindikati u zapadnim najrazvijenijim zemljama EU-a dugo su godina uživali u praksi kolektivnog pregovaranja, s druge strane su imali gospodske poslodavce. No, i oni su odjednom prestali biti gospoda, pa i tamo ima sve više problema.


No, teško je postići dogovor oko bilo kojeg prava na razini EU-a, jer su prilike od države do države različite. Evo vam samo primjer razgovora oko minimalne plaće, čini se na prvu loptu da se oko toga lako dogovoriti.


No, realnost kaže da se minimalna plaća koju mogu izboriti sindikati u Njemačkoj, ne može isplatiti u velikom broju država članica. Pa naša je prosječna plaća za trećinu manja od minimalne u Njemačkoj.


I onda se nekako došlo do toga da bi minimalna plaća trebala biti 50 posto prosječne plaće u državi. Mi smo taj prag dosegnuli i premašili. I zato je jako važno da se do 2026. godine izborimo za to da prosječna plaća dosegne tisuću i pol eura što znači da bi onda minimalna plaća u Hrvatskoj bila 750 eura.


Nije ni to dovoljno za život, posebice neće biti dovoljno za tri godine, ali moramo se pokrenuti. Pri tome i poslodavci i Vlada moraju prihvatiti to da nema rasta konkurentnosti, nema rasta produktivnosti i u konačnici nema gospodarstva bez radnika i to radnika koji dobiva zasluženu plaću i osjeća sigurnost ako dobro radi svoj posao. Vidjeli su što se dogodi kad hrvatski radnici negdje dobiju takvu priliku.