Ovoga ponedjeljka mali Tin je opet krenuo u školu, krenuo natrag u prvi razred osnovne škole u Glini. Krenuo možda i nije najbolje pogođena riječ kad je škola on line. Ni to on line možda nije najbolje pogođen termin kad se tu ne radi o kompjutoru ili laptopu, već o porukama što mu ih učiteljica šalje preko maminog Facebook profila.

​Ali, ako je i on line isto je velik taj prvi razred, velik i važan za svakog, pa tako i za Tina. Zapravo, za njega je ovaj povratak školi i važniji i veći nego li drugoj nekoj djeci, recimo onoj što u školi idu u Sinju, ili Opatiji. Toliko je njemu to veliko da je počeo pisati dnevnik, prvi u životu! Na prvoj stranici tekice tvrdih korica, što ih je djeci pred nastavak škole podijelila njihova učiteljica, lijepo je napisao svoje ime da se zna čije su misli tu podno tvrdih korica s likovima superjunaka.

Pod »novim« krovom

A onda je na toj istoj prvoj stranici, onoj najvažnijoj u svakom dnevniku, napisao: »Kad je bijo potres i ja sam se igro. Anđeli čuvari čuvajte me od potresa.«

– Znali smo mi da će onaj tvoj autogram, što si nam ga dao prije mjesec dana, vrijediti zlata, velimo Tinu.

Smije se, a onda priču o dnevniku mudar skreće ka gumenoj figurici skakavca, vjernoj replici onog Flipa iz crtića s pčelicom Majom što noću spava između njega i sestre u krevetićima što su se stisnuli u polovici kontejnera koji je Tinu i njegovoj obitelji sada kuća. Do kada kuća, to nitko ne zna.

U utorak 29. prosinca 2020. godine u 12 sati i 19 minuta područje, Petrinje, Gline, Siska pogodio je razoran potres. Dan prije već je nešto porušio onaj manje snažan, ali tog više nitko ni ne spominje, kad je veliki učinio toliko veću štetu. Kako je grunulo, kako se rušilo, tako su put Sisačko-moslavačke županije krenule kolone ljudi iz cijele zemlje sa samo jednim ciljem – da pomognu. Pred oštećenu kuću obitelj Bunjana svratili smo i mi 1. siječnja 2021. Tin se igrao u dvorištu s malim gumenim vojnicima. Činio se dječje vedar, iako je nakon potresa, zagrljen s rođakom, sjedio u dvorištu i stalno zapitkivao roditelje gdje će on sad spavati. Tada nam se i potpisao na novinarski blok, da pokaže kako zna pisati. Mjesec dana nakon potresa Tin piše svoj dnevnik pod svojim »novim« krovom u »starom« dvorištu. To je u njega novo. Ma, kad mu majku Kristinu Bunjan pitate što se to promijenilo u ovih mjesec dana, ona će reći: »Ništa.«

– Ništa. Čekamo. Čekamo da stane podrhtavanje, čekamo Zakon o obnovi koji je dijelom vani i u obliku koji nam se baš ne sviđa. Uglavnom čekamo, stojimo i čekamo. I tako iz dana u dan, priznaje Kristina Bunjan.
Na to i toliko su, barem u nje, svedena i sva njena očekivanja. Ne očekuje ništa nego da prestane tresti.

– Jučer sam bila u takvoj depresiji da sam razmišljala pokupiti djecu, stvari i krenuti za Zagreb, pa iako u podstanare, maknuti se više, priznaje Kristina.

– Znači, i to je opcija, pitamo.

-I to je opcija, priznaje ona.

Foto: D. KOVAČEVIĆ

Najgora je noć​

Ivanka i Branko Cvetnić uselili su skoro pa prvi u kontejner B-11 petrinjskog kontejnerskog naselja u Češkom Selu. Uselili, jer im je kuća nastradala taman tako da se ne može u njoj živjeti. Uselili u kontejner da se, kako nam tada rekoše, makar naspavati mogu. Ivanki, međutim, to sa spavanjem ne uspijeva baš ni nakon mjesec dana što je tu.

– Uposlila sam se samo da mi dan prođe, jer kad sam u kontejneru… Ne mogu spavat, ne mogu jest, ne mogu ništa. Jučer, hvala Bogu, nije treslo, ali čim počne tresti, vrati vam se onaj 29. prosinca. Sada je dobro, ima volontera, neke donacije dobivamo, pa smo se svi koji možemo raditi malo uposlili, ali čim ste unutra u kontejneru sasvim je druga priča. Najgora je noć. Kad vas u jednoj noći tri četiri puta tresne, e onda vas baš drmne, govori nam Ivanka.

– Pa koliko će se moć tako durat!?, pitamo.

– Ne znam. Ne znam, iskreno će Ivanka.

Ona se dala poslu, primjerice kako dođe kakva donacija, k’o nekidan ona voća, ona je dijeli naokolo.

– Radim nešto cijeli dan. Uopće ne uđem u kontejner do kasno popodne. Kad podijelim ručak, pojedem dvije, tri žlice i radim, veli.

Pri tom kaže da nije baš ni previše zadovoljna hranom što je sada kuha Pleter. Volonteri su, veli, dok su u Petrinji bili, kuhali neusporedivo bolje. Lako što su kuhali, nego si znao da je u središtu Petrinje kakvo takvo događanje oko tih velikih kazana. Vidio bi ljude, razgovarao s njima, pitao ljude kako su.

– Sad sam jednostavno tu. Sretna, jer imam taj kontejner, toplo mi je. Ne tražim puno. Ali psiha… Dok su ta događanja, dok ima volontera, dobro je. A kad se sve to povuče, za jedno pola mjeseca, mjesec, tek onda ćemo shvatiti što se to nama dogodilo. I onda će biti kako kome i Bože pomozi, ne dvoji Ivanka.

U svoju kuću ne može. U ovih mjesec dana je i hodnik u njoj popucao. Ali, zato je prije koji dan molila jako krunicu kao inače, kad se, kako kaže, dogodila velika ljepota. Četiri kuće dalje od njene srušene kuće pojavilo se sunce, ali posebno.

– Takva neviđena svjetlost obasjala je moju kuću da se nisam mogla pomaknuti od kapije. Ta svjetlost me toliko opčinila. Nema kome nisam to ispričala, priča Ivanka.

Foto: D. KOVAČEVIĆ

Treba dobrih znakova

Reklo bi se, samo da je dobrih znakova, a evo ih, očito, ima. Dobro je i što su se u ovom naselju našli sve neki društveni, radišni, dobri ljudi, pogotovo žene. Znaju one i kako do donacija doći, pa su opremile naselje i perilicama, i štednjacima, frižiderima.

– Sad tražimo dva kontejnera da se djeca imaju gdje igrati i da se mi stariji imamo gdje malo podružiti. Da mi žene popijemo kavu popodne, da se malo zezamo. Ja ne mogu bit tužna. Kad sam tužna ja sam odma’ bolesna. Ja se moram smijati, moram se zezati. Zato sam na se i uzela da dijelim hranu, ističe Ivanka.      

 U naselju ih je 84, osmoro male djece je tu. Njena obitelj bila je ona treća koja je tu došla. Sad je tu, među ostalim, i gospođa Sanja i njena ljubimica, američka akita imena Akali. Sanja je taman ispekla štrudlu od sira i to sjajnu. Život ne smije stati, kaže. I u pravu je. Samo, kako će ovo sve završiti, pitamo Ivanku.

– Ne znam, ne znam. Rekli su da će se u proljeće početi graditi. Kuća će mi vjerojatno biti za rušenje. Non stop trese. Jako je teško, kaže Ivanka.

Ako je ijedna slika u ovih mjesec dana obišla svijeta, onda je to fotografija razrušene starine u samom centru Petrinje, u onoj Trgovačkoj ulici gdje su zanatlije same i obrti bili. Od frizerskog salona »Capriccia« Ivančice Kudlek nije ostalo ništa. Ono što sada ona ima žestoka je borba da se i njoj i njenim kolegama stvore uvjeti da rade svoj posao. Zato su obrtnici uz pomoć Obrtničke komore snimili i spot među tim ruševinama u kojem na sred ceste šivaju i šišaju, pa će ga poslati put Europskog parlamenta.

– Spot je pun pozitive, snimljen da poruči kako smo živi, kako postojimo i kako želimo nastaviti raditi, kazuje nam Ivančica, koju smo bukvalno presreli na putu iz Petrinje do Nebojana gdje joj je kuća što je u potresu dobila crvenu naljepnicu.

Obećali su im kontejnere na Sajmištu, navodno bi se moglo put tamo za neka tri tjedna, samo tamo je još uvijek tek blatna ledina.

– Ako se ne bude ništa pomaklo, ako vidimo da se ništa ne radi, napravit ćemo u centru grada ne protest nego vapaj, molbu da vide da smo još uvijek živi. Kolegice svaki dan zovu i pitaju: »Ivančice, imaš li još uvijek nade!?« Ne da imam nade, nego se sada pojavio onaj dišpet da se moramo izboriti za sebe. Jer, ako se ne budemo za sebe izborili, neće se nitko za nas izboriti, poručuje Ivančica.

Dok se obrtnici bore za kakav takav prostor da mogu raditi, dok su ovisni o gradskoj i državnoj pomoći, grad je pust. Čekaju svi nešto, a da ne znaju što, veli Ivančica, i pri tom gube pomalo i vjeru i nadu, pa su pomaci u ovih mjesec dana mali i samo oni što ih čovjek sam može napraviti.

– Ovo je sve krparenje, samo krparenje. Mi ne znamo još uvijek što će biti, još uvijek se nije ni ministarstvo očitovalo hoće li krenuti ta obnova ni kada, ne znamo hoće li krenuti 1. lipnja, ili za mjesec dana. Ma samo da nam dadu nešto da mi znamo što čekamo, da se imamo za što uloviti. Jer, mi ne znamo što čekamo, kaže Ivančica Kudlek.

Ušparat’ sebi i državi

Kako im potres udario u kuću u Majskom Trtniku, tako su se Stevo i Mira Vilić preselili u štalu. Onomad kad smo se prvi put vidjeli, čeznutljivo su gledali kako cestom pred njihovom kućom prolaze šleperi s kontejnerima, ma se nijedan zbog njih ne zaustavlja. Dugo su ga čekali i evo su ga, jedno dva tjedana nakon potresa, i dobili. I sve je odmah, kako kažu, bolje.

– Sto posto je bolje! Preporodili smo se. Noću spavam bez brige, a po danu smo u štali, priča nam Stevo.

U štali? Zato što je toplije!?

– Ma nije, ma kakvi! Štedim struju da ne bi potrošio previše, iskreno će Stevo.

– Ali, zar nisu rekli ovi što nam državu vode da neće nikom s ovih područja struju naplaćivat!?, pitamo.

– Tko to sve može vjerovati u današnje vrijeme. Veliki su problemi ako se potroši puno struje. Zašto ne ušparat’ ako se može, sebi i državi, na to će Stevo.

Bome, morala bi država ovu njihovu skrb za državu nekako honorirati. A da su njih dvoje bolje volje, vidi se. Čak im i osmijeh neki pobjegne sada kad je tu kontejner, a ni načeto zdravlje više ne spominju.

– Bolje spavamo. Mirnija sam. Ležiš u miru, u toplom, kazuje Mira.

Kućicu su dovezli dobri ljudi iz Zadra. Hranu Pleter i dalje donosi i u Majski Trtnik. Pa kad pitate Stevu što misli kakva nas tu budućnost čeka, on kaže:

– Ja smatram da će biti bolje. Ne možete živit bez nade, nego u nadi, a ona će, malo pomalo, naić valjda.

Dok Stevo priča, pas Medo žestoko traži sudjelovanje u razgovoru. Začudo, ili ne, ne pamtimo da se tako trsio lajati za onog kišnog dana nakon potresa. Živnuo je i on baš k’o i njegovi Stevo i Mira. A bit će bolje, kaže Stevo, kad dođe toplije vrijeme pa kad se u kontejneru grijanje neće morati uopće paliti.

U Majskim poljanama potres nije rušio samo kuće, već je odnio i ljudskih života. I što god da su dan nakon potresa novinari pitali Tomislava Suknaića kraj njegove srušene kuće, on je samo žalio za susjedima koji su nastradali.

​Za sve »kriv« Zekan

Od toga dana ostala je fotografija na kojoj je do temelja srušena kuća, a pred njom se oči u oči gledaju Tomislav i njegov Zekan, jedan od njegovih plemenitih konja. Lako moguće da su dobri ljudi iz Trilja vidjeli baš tu sliku, pa odlučili obitelji Tomislava Suknaića izgraditi montažnu kuću. Došli su i digli je u dan iz temelja, priča nam Nada Suknaić, Tomislavova supruga.

– Bit će da je sve to Zekan kriv, velimo.

– Zekan je tu svoje odradio, smije se Nada.

Sve ima u kući arhitekta Ivana Radeljaka, što su je darovali stanovnici i prijatelji grada Trilja, i dvije sobe, i kupaone. Samo…

– Ja se, da vam budem iskrena, svejedno ne osjećam kao u svojoj kući. A svaka čast ljudima, odužit im se nikad ne možemo, jer to je nešto stvarno predivno, priznaje Nada.

Konji su na pašnjaku iza kuće, Zekan je u obližnjem mjestu na posebnom tretmanu, jedan je konj i uginuo od stresa i straha. Ostalo ih je 15. Za vjerovati je da je konjima sada dobro. No, kako se osjećaju ljudi, kako se osjeća Nada mjesec dana nakon potresa, bolje ili gore?

– Ja mislim da tek sada čovjek dolazi do toga što se desilo i što je sve moglo biti. I tužna sam. Jedina sam u selu u kući, a drugi nisu. Pogađa me i to. Nismo mi to tako birali, ali teško je svejedno kad prođeš kroz selo. Preživio si, to je najvažnije, ali ti je teško i za druge. Teško je. Teško. Zovem susjede da dođu k nama, da ručaju, da se okupaju. Želim im pružiti sve što možemo, jer drukčiji je život u kontejneru nego u kući, kazuje Nada.
Pa će joj trebati vremena da se navikne, čak i na dvorište pred novom kućom kojeg, kako kaže, još ne osjeća kao svoje. Štoviše, dok sprema jelo i gleda kroz prozor, čini joj se da je u gostima kod kćeri u Irskoj i da će joj kćer svaki čas kupiti kartu da se vrati kući.

Kad je grunulo u sred Siska, Mirko Malešević krenuo je pomagati ozlijeđenima i čistiti srušene šutu i crjepove, a kako mu je kafić u centru uz obalu Kupe tako je, da ni ne zna, završio u onom HRT-ovu spotu što je zazivao na pomoć stradalima uz pjesmu Doris Dragović.

A što drugo?

Pamtimo ga kako je prvog dana ove nove 2021. godine kuhao i dijelio kavu volonterima, vatrogascima, putnicima namjernicima zahvalan što su došli pomoći Sisku. Pred kamerama je tad i zasuzio. Kava se pred njegovim kafićem pije i danas, neka je ona ‘to go’. Na tren se čini da je sve, potresu usprkos, normalno, iako bilo normalno novo normalno.  

– Navikavamo se na to što svi zovu novo normalno, mada je prije pola sata opet opalio jedan od 2.6. Glupo je reći, ali na te se više ne obaziremo, navikli smo na ove jače. Tu i tamo otpadne neki komad fasade, ili žlijeb padne, crijep. Nije baš ugodno, ali navikavamo se, idemo dalje, što drugo, veli nam Malešević.

Dok priča oko nogu mu se vrzma jedna Tonka. Uskoro će i ona krenuti natrag put škole, u školske klupe s ostalim prvašićima, koliko god joj se to zapravo i ne da.

– Problem je što ceste nisu pripremljene, taj pješački dio, pa se hoda baš po cesti. Bit’ će zeznuto. Ali, ne možemo samo kukati, nego se uzdati u se i svoje kljuse, pa da napravi svatko što može i mora oko svoga posla i svoje kuće, kaže Malešević. Ističe on i kako je pomoć netom nakon potresa bila čudo, ta energija pristigla u grad je bila čudo. Ima je i sada, a je li sanacija, obnova, povratak u normalan život može brže ni sam ne zna. Vidi, kaže, da statičari i dalje hodaju naokolo, no s druge strane ljudi su skeptici. Jer, ako u Zagrebu, gdje je potres rušio prije skoro godinu dana, obnova još nije krenula, ako Zagreb još nije došao na red, kad će i kako će Sisak.

– Zato i velim, u se i u svoje kljuse, što možeš pokrpati pokrpaj sam, jer realna slika Siska je da je prazno, da je pusto i da su na punktovima malo malo pa na desetke kontejnera. To je na žalost realnost, veli Malešević.
Pitamo ga zašto ljudi vole k njemu doći popiti kavu!? Smije se. Veli kako se tu na trgiću, kraj Kupe, vole skupiti ljudi pa podijeliti neku priču. Bude lakše u tom malom gradskom centru.

​Ljudi s velikim »LJ«

​Sad su prva briga djeca, da su sigurna dok koračaju do škole podno načetih zgrada, iako ih nitko zapravo, baš kao ni velike, ne može pripremiti na neko novo podrhtavanje tla.

– Težak je taj zadatak i za gradske vlasti, a i za učiteljice koje moraju brinuti za njih 20, 25 prvašića koji tek da neke osnovne stvari znaju. Vjerujem da će se tjedan dana u školi učiti samo to što i kud u slučaju potresa, veli Malešević.
A ono što Siščanima, i ne samo njima treba, jest da ima netko može reći kad će obnova krenuti i do kada će trajati. Valjalo bi da je neki ubrzani proces, jer u protivnom, kaže Malešević, ljudi će otići ovog područja. Nema ih malo, i to mladih obitelji, koji o odlasku razmišljaju.  

Tin, Kristina, Ivanka, Ivančica, Stevo, Mira, Nada, Mirko samo su mali dio ljudi što smo ih u ovih mjesec dana vidjeli, s njima razgovarali. I svima im je jedno zajedničko, to da ne kriju koliko im je drago i važno da smo ih obišli, pitali kako su. Pa se zahvaljuju, iskreno i od srca, umjesto da nas puste da se mi zahvalimo njima što su takvi kakvi su, ljudi s velikim »LJ«. ​Ako se uopće smije reći da je potres išta uradio dobra, onda je dobro da je velika većina nas otkrila da ovog kraja ima i da u njemu žive dobri ljudi. Zaboraviti na njih i opet, pustit ih da odu jer je obnova spora i posla nema, bio bi poraz gori od srušenih kuća. Doći im skoro ponovno u goste, pa vidjeti kako Tin u svom dnevniku ne piše o potresu već o nekoj Tini iz klupa osnovne škole u Glini, bila bi zato radost.