Miroslav Lajčak: Hrvatska u Uniji treba biti dio rješenja, a ne problema

Zemlje kao što su Slovačka i Hrvatska imaju svoj kapacitet koji ima svoje limite. Stoga je pogrešno misliti da moramo diskutirati o svim pitanjima. Bitno je pokazati kvalitetu za raspravu o pojedinim pitanjima

Dašak optimizma napokon je zapljusnuo Europu. Stari kontinent polako izlazi iz krize, predvođen Njemačkom i Francuskom, no i zemlje srednje Europe i baltičke zemlje ponovno bilježe gospodarski rast. Među njima je i Slovačka, zemlja koja je po mnogočemu usporediva s Hrvatskom.   

Relativno zadovoljstvo sadašnjom situacijom ne skriva ni potpredsjednik slovačke vlade i ministar vanjskih i europskih poslova Miroslav Lajčak, nekadašnji visoki povjerenik za BiH, čije se ime spominje i među mogućim kandidatima za nasljednika Catherine Ashton, visoke predstavnice EU za vanjsku politiku i sigurnost, kojoj koncem godine ističe mandat. 

   Lajčak je prije nekoliko dana na Bledu, gdje je sudjelovao na Strateškom forumu o budućnosti monetarne unije, najavio kako će i građani uskoro osjetiti koristi od pozitivnih makroekonomskih pokazatelja. 

   – Jako me raduju zadnji podaci, iako još nemamo razloga za trijumfalizam. No da smo krenuli u dobrom pravcu i da se situacija mijenja na bolje, to je činjenica. Sada je samo bitno da zadržimo ovaj kurs i da ne skrenemo s puta. 

  Hrvatska, kao ni Slovenija, međutim, još ne participiraju u tom trendu, i jedino te dvije države i 2013. godine ostaju u recesiji. Ni jedna ni druga nisu provele strukturne reforme. Imate li kakav savjet za Hrvatsku?

   – Odgovor je sadržan u vašem pitanju. Strukturne reforme su ključ. Riječ je o bolnim koracima, no bez njih se ne može. Svaka zemlja mora za sebe definirati u čemu se sastoji njezina dodatna vrijednost, odnosno prednost, kako bi se mogla usredotočiti na te vrijednosti, jer u današnjem svijetu nije nimalo jednostavno biti kompetitivan. 

  Iskustvo tranzicije

Kakva su slovačka iskustva? 

   – Slovačka ima kvalificiranu radnu snagu. Naša zemlja ima tradicionalno kvalitetan obrazovni sustav, a radna snaga je usto i relativno jeftina. Donijeli smo zakone kojima smo privukli strane investitore,a naši su radnici svojim poslodavcima bili jeftiniji od radnika u susjednim zemljama, iako se ne trebamo ponositi što naš radnik zarađuje manje nego radnik u Austriji ili Češkoj. No to je transformiralo našu zemlju. 

   Male zemlje kao što su Slovačka, Slovenija i Hrvatska ne mogu krenuti naprijed bez stranog kapitala i stranih investicija. Mi sami tog kapitala nemamo, i zato ga moramo privući izvana. No moramo dobro isplanirati gdje investitori trebaju doći, zbog čega valja sačiniti kvalitetne programe da bi investicije završile tamo gdje mi želimo da završe.  

 Gospodarska kriza bacila je u drugi plan nevidljivu liniju Zapad-Istok, koja je i nakon velikog proširenja EU 2004. nastavila dijeliti Europu, nametnuvši novu liniju podjele Sjever-Jug, koja danas dijeli uspješne i neuspješne, štedljive i rastrošne, marljive i lijene… Kako pomiriti te suprotnosti, koje zbog različitih stupnjeva razvijenosti postaju sve veće? Vidite li tu novu liniju podjele Europe?

   – Bilo je popularno govoriti o tome, no mislim da je ta podjela više nije aktualna. Naime, mehanizmi što ih Europska unija upravo donosi i implementira odnose se na čitavu EU i eurozonu te mislim da je svima jasno da se ta pravila odnose na sve te da ih svi trebaju poštovati. Možda će zvučati brutalno, ali time je Sjever dao do znanja Jugu da ga više neće financirati ako Jug neće odraditi svoju domaću zadaću. Kroz proteklo razdoblje prošli smo zajedno kroz brojna iskušenja i to je sada svima jasno: Europa je spremna pomoći onima kojima je pomoć potrebna, no jasno je da i oni moraju obaviti svoj dio posla. To pak znači da svatko može zatražiti pomoć samo u slučaju da je učinio sve što je mogao. 

  Nakon ulaska u Europsku uniju u Hrvatskoj se povela zanimljiva rasprava o tome treba li se Hrvatska okrenuti balkanskoj regiji, odnosno jugoistočnom susjedstvu, ili se treba uključiti u srednjoeuropsku Višegradsku skupinu, u kojoj je, s Mađarskom, Češkom i Poljskom, i Slovačka. Može li se Hrvatska uključiti u Višegradsku skupinu? Jesu li vrata Višegradske skupine otvorena Hrvatskoj? 

   – Slovačka je nakon ulaska u EU definirala svoju poziciju tako da ne mora govoriti uvijek i o svakom pitanju, ali kada govori želi da je slušaju. Zemlje kao što su Slovačka i Hrvatska imaju svoj kapacitet koji ima svoje limite. Stoga ne trebamo i ne moramo misliti da moramo diskutirati o svim pitanjima. Bitno je da zaista pokažemo da imamo kvalitetu za raspravu o pojedinim pitanjima. 

   Logično je da u hrvatskom slučaju među ta pitanja spada Balkan, ali ne u smislu da mora držati lekciju ostalima, iako je njezino poznavanje regije teško usporediti s prosjekom EU. No Hrvatska o regiji ne treba držati lekcije, ali treba nastupati kao netko tko poznaje situaciju. 

   I drugo, to ne smije biti samo Balkan jer Hrvatska ne smije postati monotematska zemlja, jer ima i drugih vrijednosti. Podsjećam da je Hrvatska prošla kroz tranziciju i riječ je o iskustvu koje je važno ne samo za balkanske, već i za istočnoeuropske zemlje, ponajprije bivše sovjetske republike. 

   Dobra stvar u EU je to što Unija ima 28 članica, ali po svakom pitanju ima neke alijanse, i to alijanse ‘za’, a ne ‘protiv’. Stoga je i za Hrvatsku bitno da definira vlastite interese te da ni u jednom trenutku ne ostane sama. Jer ako ostanete sami, onda znate da nešto nije u redu. 

Po nizu pitanja mi pripadamo istoj skupini i imamo slične interese. Pored toga, mi smo postkomunističke zemlje i stvari gledamo kroz vlastitu, posebnu, optiku. 

   Što se pripadnosti Višegradskoj skupini tiče, njeno proširenje nije na dnevnom redu. Tim smo se pitanjem – proširenjem – dugo bavili i na kraju smo se dogovorili da sadašnji format višegradske četvorice ostaje, ali pritom aktivno promoviramo format »4+«, što znači ad hoc suradnju s drugim zemljama po raznim pitanjima. I to funkcionira, primjerice sa Slovenijom, pa tako očekujem da će funkcionirati i s Hrvatskom. 

  To je onda razlog i zbog čega ni Slovenija nije članica Višegradske skupine, zar ne?

   – Tako je. Vi dobro znate da Višegradska skupina nema nikakve strukture. Prema tome, pitanje radi li se o formatu »4+« ili »5« ništa ne mijenja, jer nije riječ o uključivanju u formalnu organizaciju. Važnije je definirati pitanja u kojima možemo surađivati. 

  Važan imidž

Maloprije ste spominjali pitanja koja trebaju zanimati zemlje kao što su Hrvatska i Slovačka. Spada li, po vašem mišljenju, među njih i problem ravnopravnosti i diskriminiranosti novih članica EU u odnosu na stare članice u primjeni europskom uhidbenom nalogu što ga je Hrvatska otvorila ulaskom u EU? Kakve su šanse Hrvatske da uvjeri ostale članice EU u diskriminiranost novih članica, među kojima je i Slovačka, u odnosu na stare članice, kao i u potrebu promjene tog pravila? 

   – Iako u EU, barem formalno, ista pravila vrijede za sve, u suštini to nije sasvim tako. Pravila vremenom evoluiraju i mijenjaju se, a nakon svakog proširenja Unije nove članice donose nova iskustva, koja utječu i na pristupni proces budućih članica. Najbolja je ilustracija slučaj s Hrvatskom i poglavljem 23 hrvatskih pregovora. EU je kompliciran sustav i zbog toga što niz članica ima tzv. opt-outs, odnosno koriste se mogućnošću izuzeća u provedbi nekih politika i odluka EU. 

   Ipak mislim kako je za novu članicu bolje da je ostale članice, posebno u prvoj fazi članstva, vide kao da je dio rješavanja problema, a ne dio problema. Ulazeći u EU preuzimate na sebe sve obveze koje proistječu iz članstva, u EU se o svemu može govoriti, ali to ne smije izgledati tako kao da birate samo ono što vama odgovara, a izbjegavate ispuniti obveze koje vam se ne dopadaju. 

   U EU puno znači imidž zemlje, odnosno radi li se o zemlji koja je solidarna s ostalima, ili je riječ o članici koja razmišlja isključivo o vlastitim interesima, ne vodeći puno računa o interesima cjeline. 

   Imidž kakav imate ima vrlo direktan utjecaj na to kakav tretman dobivate u EU i u kojoj mjeri uspješno rješavate svoja specifična pitanja. Kada ulazimo u neki, ne želim reći konflikt, ali spor ili raspravu, prije toga trebamo procijeniti što je istinski važno za nas, da ne bismo otvarali previše frontova, jer na kraju nećemo uspjeti u onome što je od vitalnog značaja za našu zemlju. 

  Znači, možda bi bilo bolje da nismo pokretali ovaj spor oko europskog uhidbenog naloga?

   – Ja to nisam rekao. Odluka je vaša i to svi poštuju, ali europska obitelj je obitelj u kojem se svi međusobno slušaju, ali pritom treba vidjeti što nam je bitno i u čemu očekujemo da će nam drugi izaći u susret, i u čemu ćemo mi popustiti i izaći ostalima u susret, iako nam je teško. Dakle, slično kao i u pravoj obitelji. 

  Je li Slovačka solidarna s Hrvatskom po tom pitanju, budući da ni vaša zemlja nije mogla provoditi europski uhidbeni nalog s vremenskim ograničenjem, kao stare članice?

   – Naš pristupni proces bio je svojevrsna utrka, jer tada nije bilo baš jasno koje će zemlje uspjeti ući u EU. Bili smo kao u regati i stalno smo pratili tko vodi, a tko zaostaje. To, međutim, nije bio ambijent u kojem smo mogli postavljati svoje specifične uvjete, iako smo pregovarali i o prijelaznim periodima. Tada smo, primjerice, morali donijeti odluku o zatvaranju nuklearne elektrane, u koju smo investirali milijarde. To je bio uvjet za ulazak u EU i prihvatili smo taj uvjet. Naš strateški cilj bio je ulazak u EU.   

Monitoring nerealan

Bi li pretvaranje Hrvatske u još jednu neuspješnu i problematičnu članicu Unije obeshrabrilo nastavak proširenja?

   – Apsolutno ne dopuštam pomisao da bi Hrvatska mogla postati neuspješna članica! Hrvatska ima sve pretpostavke da postane uspješna. I drugo, prošla je kroz težak pristupni proces, ušla je u EU bez ikakvih dodatnih uvjeta i monitoringa, tako da uopće ne želim špekulirati o tome. 

  Nedavno su se u Bruxellesu pojaviše špekulacije o naknadnom uvođenju monitoringa Hrvatskoj, i to povodom kršenja preuzetih obveza na području pravosuđa. Što mislite o tome?

   – Ne, to nije realno. Iako neki o tome špekuliraju, to nikad nije bilo realno političko pitanje. 

  Što će biti s nastavkom politike proširenja EU? Unatoč verbalnim najavama, teško je osporiti da će nakon ulaska Hrvatske doći do dugog zastoja u procesu proširenja, ako on uopće bude nastavljen. Grčka je nakon dugo vremena prva zemlja koja uskoro preuzima predsjedanje EU a da nema proširenje među prioritetima predsjedavanja…

   – Nema više entuzijazma, ali ima programa u kojem je proširenje jedan od prioriteta. EU je poput tankera: teško mijenja smjer. Nitko ozbiljno i ne pomišlja na otkazivanje politike proširenja. Iako nema entuzijazma, proces se nastavlja. 

   Vidimo da Crna Gora pregovara s EU, Srbija bi trebala najkasnije u siječnju otvoriti taj proces, a svaka je balkanska zemlja u nekoj pristupnoj fazi, pa čak i Kosovo koje uskoro počinje pregovore o sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju. 

   Koliko će godina proći do sljedećeg kruga proširenja nije toliko bitno koliko je važno da proces bude nastavljen. Dok se EU fokusira na izlazak iz krize zemlje Zapadnog Balkana moraju se koncentrirati na dokazivanje zašto je njihovo pridruživanje dobro i za EU. Nitko ne sumnja da je to dobro za njih, ali postoje glasovi koji pitaju je li to dobro i za EU. Rekao bih da je u ovoj fazi to ključno pitanje. 

   A jedini način da to dokažu jest da se ponašaju europski i da svoja unutarnja i bilateralna pitanja rješavaju europski. Jer sve dok postoji sumnja da bi njihov ulazak u EU predstavljao opterećenje za Uniju teško je očekivati entuzijazam za proširenje. 

  Kako zamišljate Balkan za deset ili 20 godina? 

   – Želim da za deset godina sve balkanske zemlje budu punopravne članice EU. Siguran sam da to nema bolje alternative… 

  Iako to vjerojatno nije realno…

   – Ali nije ni nerealno. 10 godina je dug period. Slovačka je brzo završila pregovore, za 30 mjeseci, brže od svih. Dakle, taj je proces u rukama onoga tko želi ući. 

Što napraviti s BiH? Nedavno ste izjavili da, ako sam dobro zapamtio, postoji opasnost da Europa digne ruke od BiH. Možete li to malo podrobnije objasniti? Zašto BiH toliko nazaduje?    – Moramo shvatiti da u BiH postoje legitimne strukture vlasti, koje su izabrane na izborima. Od njih se očekuje da preuzmu odgovornost za zemlju. EU je tu da pomogne. Neki u BiH misle, međutim, da EU i međunarodna zajednica trebaju riješiti njihove probleme, no to tako ne funkcionira. Unija je spremna odraditi svoj dio posla, no trenutačno u EU raste frustracija jer BiH nije spremna uraditi svoj dio posla. Stoga se javljaju glasovi koji se pitaju zašto bi se Europa angažirala ako nema drugog partnera za tango?    Dakle, može lako doći do situacije da Europa poruči BiH da – u slučaju da BiH ne želi biti dio procesa koji pretpostavlja inicijativu BiH – ni EU ne može BiH gurati u Europu protiv volje same BiH! Europa može poručiti BiH: dođite kad budete spremni!    Ne želim da dođe do toga, ali činjenica je – i pred tim ne treba zatvarati oči – da tih glasova ima. Provedba presude Sejdić i Finci za BiH je ono što je problem Kosova za Srbiju ili problem imena za Makedoniju. Dakle, problem koji nije moguće ignorirati i zaobići. Mora biti riješen. A nema nerješivih problema, što je nedavno pokazala i Srbija u slučaju Kosova.   Je li i problem ravnopravnosti i preglasavanja Hrvata u BiH problem u očima međunarodne zajednice?   – Međunarodna zajednica priznaje činjenicu da je BiH domovina tri konstitutivna naroda, od kojih su jedan Hrvati. Probleme treba rješavati dogovorom sva tri konstitutivna naroda. U BiH svi poznaju sve trikove, što znači da nema šanse da se dvojica dogovore protiv trećega. Problem Sejdić i Finci neki svode na problem Hrvata, no s tim se ne slažem i mislim da je riječ o problemu poštovanja Ustava i ljudskih prava svakog građanina BiH. Nije riječ o jednostavnom problemu, no ako ima političke volje – čega sada nema – onda ni taj problem nije nerješiv.

  Europska perspektiva

No nije li Slovačka ipak poseban slučaj i splet sretnih okolnosti? Vaša se zemlja u posljednji trenutak oslobodila autoritarne vladavine Vladimira Mečiara da bi uhvatila priključak s ostalim zemljama koje su ušle u EU u Velikom prasku 2004. godine…

   – Ne smijemo izgubiti iz vida da smo izgubili dvije godine u odnosu na naše susjede koji su počeli pregovore 1997., što nas je samo dodatno motiviralo da ih sustignemo. To je glavni razlog našeg uspjeha: ne okolnosti, nego motivacija i odlična, natjecateljska, atmosfera u društvu. 

  Zašto proces euroatlantskih integracija na Balkanu tako sporo napreduje? Francuskoj i Njemačkoj trebalo je samo desetljeće i pol da zacijele ratne rane i okrenu se budućnosti.

   – Sporo, ali ipak napreduje. Pomirenje i regionalna suradnja na Balkanu danas su puno bolji nego prije pet godina. Nitko više ne dovodi u potanje regionalnu suradnju, što prije nije bio slučaj.    Osim toga, europske integracije toliko su ozbiljan i kompleksan posao da u tome možeš biti uspješan samo ako je to stvarno tvoj prioritet. Vidim da su na Balkanu uspješne samo takve zemlje. Druge zemlje, koje to samo tvrde, a u stvarnosti se ponašaju drukčije, stoje na mjestu ili se vrte se u krug. 

  Je li Srbija, kako neki misle, ključna zemlja za stabilizaciju Balkana? Hoće li njezino nepovratno okretanje Europi značiti i nepovratan proces za cijelu regiju?

   – Ne mislim tako. To ne bi bilo dobro ni za Srbiju niti za ostale zemlje regije. Još u Miloševićevo vrijeme vidjeli smo da je regija krenula prema Europi, a Srbija je ostala gdje je i bila. Dakle, regija nije talac Srbije i svaku zemlju treba ocjenjivati na temelju individualnih rezultata. No činjenica je da je Srbija strateški važna i najveća zemlja regije. 

  A Kosovo?

   – I Kosovo mora imati europsku perspektivu i nikome nije u interesu da ostane izvan europskog prostora i europskih pravila. U tom procesu treba riješiti sva pitanja, ali postupno. 

  Slovačka ne priznaje neovisnost Kosova, zar ne?

   – Naša vlada obvezna je slijediti odluku našeg parlamenta o tome. Međutim, u Slovačkoj nema nikakve polemike o tome. 

  Samo je malo neobično da će i Kosovo jednog dana postati članica EU, a da ni sve članice Unije još ne priznaju samostalnost Kosova…

   – Naša pozicija nije neprijateljska prema Kosovu, nego je riječ o našoj reakciji na proces osamostaljenja. Slovačka je aktivna na Kosovu, ondje ima svoj ured, priznaje dokumente Kosova, izdaje vize, šaljemo razvojnu pomoć na Kosovo… Osim toga, Slovačka ne želi blokirati europski put Kosova: Slovačka podupire sve zaključke EU koji se odnose na europsku perspektivu Kosova. 

  Jeste li vi ključan čovjek EU za balkanska pitanja, kako neki misle?

   – (smijeh) Ključna je visoka europska povjerenica za vanjske poslove Catherine Ashton, a kada je riječ o proširenju Štefan Füle. Naravno imam neka svoja iskustva, i trudim se pomoći koliko mogu, i Bruxellesu i Balkanu.