Roditelji, udruge i Ured pravobraniteljice obratili su se HZZO-u s molbom za rješenje problema slabovidne djece, no sve je završilo na šturom birokratskom odbijanju
ZAGREB Iako su to udruge od njih tražile, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi oglušilo se o molbe roditelja slabovidne djece i odbilo uvrstiti ovu kategoriju djece u prijedlog novog zakona o socijalnoj skrbi, temeljem čega bi ova djeca mogla realizirati pravo na određena pomagala.
Kad odemo oftalmologu i on nam preporuči naočale sa zaštitnim filterom za svjetlost, prvo ga pitamo koliko to košta, jer nam država ništa ne pokriva, kaže Nada Bjelčić, predsjednica udruge koja se već godinama bori s nerazumijevanjem državnih institucija.
– Uglavnom se bakćemo s referentima, koji sve gledaju kroz zakonske norme, a ne vide čovjeka. U drugim državama itekako se sluša što govore pravobranitelji, i nastoji se stvari promijeniti, kod nas je odgovornost države na niskom nivou, zaključuje Bjelčić.
– Ministarstvu smo poslali svoj zahtjev, ali ni novi tekst zakona koji je upravo na izglasavanju ne prepoznaje slabovidnu djecu kao djecu kojoj treba pomoć. Djeca s ostatkom vida koji nije dovoljan za samostalan život potpuno su neprepoznata u sustavu zdravstva i socijalne skrbi. Ona su u sivoj zoni, nemaju pravo na pomagala, država i ne zna da postoje, kaže Nada Bjelčić, predsjednica Udruge »Oko« koja skrbi o djeci s visokom slabovidnošću.
Osim djece koja su hiperosjetljiva na svjetlost, kao što je slučaj petogodišnje djevojčice Petre o kojoj smo pisali, i druga djeca s oštećenjem vida ili izrazito visokom dioptrijom nemaju nikakva prava na pokriće troškova naočala i drugih pomagala.
Naočale kao luksuz
Udio u cijeni pomagala koji im pokriva HZZO više je nego smiješan, odnosno barem deseterostruko manji od cijene na očala koju njihovi roditelji moraju platiti.
– Od HZZO-a za naočale dobijemo stotinjak kuna, 20 do 30 kuna za okvire, i još 70 kuna za stakla. Nas samo stakla kod optičara stoje 1.000 kuna, kaže Bjelčić, koju čudi što se u državnim institucijama naočale tretiraju kao luksuz, koji na kraju plaćaju roditelji.
Slabovidna djeca nisu kategorizirana, nema evidencije o broju ove djece, a ona se – kako nisu potpuno slijepa – ne mogu učlaniti u udrugu slijepih, preko koje bi mogli realizirati određene povlastice. Kako kažu u udruzi »Oko«, riječ je o djeci s malom dioptrijom koja uz nju imaju druge probleme s vidom, kao što su visoki cilindri, osjetljivost na određene frekvencije svjetlosti, ali i o djeci s visokom dioptrijom i do +20 koja se još uvijek ne smatraju slijepom, i praktički ne postoje u sustavu.
Samo dobra volja
I Ured pravobraniteljice za djecu, naime, tražio je prošle godine od nadležnih institucija rješenje za probleme slabovidne djece. Sve je međutim ostalo na obećanjima.
– Predstavku roditelja, koja sadrži detaljan opis potreba djece, karakteristika naočala s navedenim filterima te ideje kako bi sustav mogao adekvatno odgovoriti na njihove potrebe dostavili smo HZZO-u, uz preporuku da pokušaju pronaći način kako bi se djeci omogućilo ostvarivanje prava na ovo pomagalo, kažu u Uredu pravobraniteljice. Iz HZZO-a su, uz birokratski odgovor o tome kako je još uvijek na snazi popis pomagala prema kojem osiguranici ne ostvaruju pravo na naočale s kanten filterima, pravobraniteljicu izvijestili da »u Hrvatskoj ne postoji bolnička ustanova sa školovanim medicinskim osobljem u terapiji preosjetljivosti na dnevno i umjetno svjetlo, koja se liječi naočalama s kanten filterima pa pacijenti ne mogu ostvariti pravo na ovakvu vrstu liječenja i pomagala«.
U HZZO-u su iskazali dobru volju za uvrštenje naočala s kanten filterima na popis pomagala, čime bi se, uz edukaciju liječnika, stvorili preduvjeti za ostvarivanje tog prava na teret obveznog zdravstvenog osiguranja. Roditelji, međutim, i dalje naočale plaćaju sami, a njihova djeca u sustavu zdravstva i socijalne skrbi ne postoje.
