RIJEKA » Otpis dugova građanima koji su u blokadi dulje od godinu dana, a dospjele dugove nemaju otkud vraćati, potez je hrvatske Vlade koji je izazvao interes u cijelom svijetu jer se čini atipičnim za tržišne ekonomije i kapitalističku ideologiju koja financijsku ugovornu obvezu tretira kao svetinju. Mnogi analitičari tako ovu mjeru tumače prvenstveno kao nepoželjni signal urednim platišama. Ugledni Financial Times je primjerice potez naše Vlade nazvao predizbornim i populističkim.

Međutim, kada je samo u bilancama banaka blokirano oko 40 milijardi kuna kredita koji se dijelom neće naplatiti, iz pozicije banaka i teleoperatera »oprost« duga itekako ima svoju tržišnu logiku – počeo je proces čišćenja bilanci i realnije prikazivanje stanja potraživanja, a usput su se privatne financijske institucije pokazale kao društveno odgovorne. I država je digla ruke od potraživanja koje bi ionako teško ili nikako naplatila i tako je Vlada nedostatak da nije na vrijeme znala pokrenuti ekonomiju u zadnji čas pretvorila u prednost – ispali su socijalno osjetljivi.

 Vjerovnici

Dakle, mjera možda ima predizbornu, ali ima i socijalnu te ekonomsku logiku. Bilo bi naravno bolje da je investicijama pokrenuta ekonomija, pa da se građani imaju gdje zaposliti i tako vraćati dugove. Birači će to vjerojatno kazniti. No, dok dio analitičara ovo vidi kao čisti populizam, dio to ipak smatra nekim početkom, ne samo za pojedince, nego za nacionalnu ekonomiju, opterećenu pesimizmom koji betonira recesiju.

  No, iako se oprost dugova čini atipičnim za kapitalizam, nije to baš tako, a najbolje su to pokazali svjetski primjeri iz ove globalne krize: kapitalizmu inherentne rastuće nejednakosti i vlasnici kapitala valjda zatežu konopac dugova dok god mogu, do točke puknuća, no baš zato su za njihovu potencijalnu eksploziju odgovorni i vjerovnici, ne samo dužnici. To znači da obje strane u posljedicama trebaju participirati. Zagovaraju to mnogi lijevi ekonomisti, nobelovci poput Josepha Stiglitza. Banka, misli Stiglitz, uvijek zna više do dužnika. Kada nejednakosti toliko narastu da prijete kao socijalna bomba, zar bi vlade trebale dopustiti da eksplodira? Kada su procesi ovako zategnuti, njima se upravlja. I vjerovnici dakle moraju podnijeti svoj dio tereta, ne iz socijalnih, nego upravo iz tržišnih razloga.

   Tiskanje novca

Hrvatska priča preslikana je zapravo s globalne razine gdje grčka Siriza europskoj Trojci poručuje da više nije dobrodošla te odbija strogi plan štednje koji dodatno urušava sustav. Helikoptersko bacanje novca i kvantitativno popuštanje koje provodi Mario Draghi, te svi ovi dosadašnji »bail outi« koji su krenuli iz »najtržišnije« ekonomije, SAD-a, te njihove središnje banke Federal Reservea koji već odavno otkupljuje dugove države i korporacija, sve su to nekakvi presedani, koje kapitalizam, da bi se održao, itekako provodi u kriznim situacijama. Dakle, dok ne zagusti, vodimo se ustaljenim pravilima, ali nakon toga princip dogovora nema alternativu. Zatvarati oči pred problemom, s razine vlade značilo bi tek otvaranje prostora radikalnim opcijama koje socijalni bunt mogu okrenuti i desnije no mislimo.