Bablje ljeto će, nema nikave sumnje, ove godine gadno upeći, makar u jednoj točci u Hrvatskoj – na Markovom trgu, gdje su smješteni Vlada i Sabor, ove jeseni (a i kasnije) će se brisati znoj. I to ne samo onaj »radni«, već i onaj hladni, koji čovjeka oblije od muke… 

    Ono što čeka Vladu Zorana Milanovića narednih mjeseci lako bi mogli biti najteži trenuci u četverogodišnjem mandatu. Svi gospodarski pokazatelji su u crvenom, kreditni rejting je opet jednom nogom u »grobu«, a drugom na kori od banane, vojska nezadovoljnih sve je brojnija, a oporavak, i to ne pretjerano živahan, se prognozira tek za 2013. godinu. 

    Ne može se reći da je cijela drama neočekivana, premijer je pričao više puta, još na samom početku mandata, o nedostatku vjetra u jedrima izvana, bez kojeg je bilo vrlo teško očekivati da hrvatsko gospodarstvo krene naprijed. A jednako je tako teško bilo očekivati i brzi učinak investicija koje su trebale njudilovski prodrmati zemlju. Štoviše, od dva stupa na kojima je temeljena ekonomska taktika Kukuriku vlasti, samo jedan dobro funkcionira: proračun i deficit se smanjuju, a Slavko Linić ognjem i mačem uvodi poreznu disciplinu. No, investicijski zamah i njegova injekcija svježe krvi u domaće gospodarstvo zapinje i pitanje je kad će zemljom početi odjekivati »Čačićeve lopate«. U toj situaciji se, jasno, potrošnja smanjuje i kriza produbljuje… 

    A došlo je vrijeme i za konfrontacije. S priličnom sigurnošću se najesen Vladi može prognozirati niz prosvjeda, evo, recimo, profesorski se čini kao sigurna oklada i trebat će mnogo više političke umješnosti u političkoj navigaciji nego dosad. 

    No, čini se da koalicijska vlast pada upravo na tom testu. Odnosno, kao da je političke umješnosti posve nestalo u strankama koje su formirale Vladu. Strankama? Kojim strankama? E, to je dobro pitanje.      

Čudna djelatnost

    Ako zanemarimo manje partnere (HSU i IDS), dvije najjače stranke vladajuće koalicije praktički su prestale postojati, to jest, hiberniraju ostavljajući uposlenim tek vegetativni sistem za preživljavanje, koji tu i tamo odradi neku unutarstranačku obaveznu figuru, poput izbora glavnih odbora i sličnog. 

    Ali, politički, HNS-a i SDP-a nema nigdje. Ne postoje. Vlastima se ponavlja upravo ono što je naštetilo i Vladi Ivice Račana – sva politika se preselila na Banske dvore u upravljanje zemljom. Ali, na izbore i dalje idu stranke. Građani će procjenjivati, jasno, učinak vlasti, ali stranke su te čije će se kratice zaokruživati na biračkim listićima i koje bi trebale raditi na svom imageu i dok su im glavni ljudi upregnuti u vođenje vlasti. 

    Milanović je zabranjujući nedavno poslovanje države s PR agencijama rekao kako stranke još uvijek postoje. I bio je u pravu: zašto bi porezni obveznici plaćali glancanje lika i djela ministara u njegovoj Vladi? Neka to plaćaju SDP i HNS – ako već sami ne znaju. A očito je da ne znaju – jer bi se i SDP i HNS u ovako teškoj gospodarskoj situaciji trebali upravo polomiti da građanima objasne poteze koje vuče njihova vlast i uporno odgovarati na stalne udare desnice kojoj je glavni cilj prikazati SDP kao nenarodnu, a HNS kao lopovsku stranku. 

    Upravo je stoga ljupko promašena bila tiskovna konferencija Hrvatskog novinarskog društva otprije nekoliko tjedana, na kojoj se Vladu prozivalo zbog manjka transparentnosti. Aktualna vlast je po transparentnosti nadzvučni avion u odnosu na konjske zaprege njenih prethodnika – po svakom kriteriju. Zamjerka o tome da Milanović ne održava tiskovne konferencije je stoga promašaj. Ali, da se radi o zamjerci predsjedniku SDP-a Zoranu Milanoviću – e onda bi pogađala metu. 

    Javni službenik Zoran Milanović je sasvim dovoljno u javnosti i eventualne redovne tiskovne konferencije malo bi utjecale na činjenicu kako on obavlja posao za koji ga plaćaju porezni obveznici. Ali, šef SDP-a je taj, koji bi (uz jasno, ostale stranačke odličnike) trebao, za korist svoje stranke, uporno objašnjavati, crtati, odgovarati na napade… 

    Identična je situacija i s HNS-om, strankom koja potpuno skrštenih ruku promatra kako je se u javnosti prikazuje kao predatorsku skupinu dostojnu HDZ-ove gladi za državnim novcem (dobro, skoro dostojnu). Ako Čačić nema ni vremena, ni (pogotovo) živaca, pa valjda netko u toj stranci može sjesti pred mikrofone i barem pokušati objasniti njihovu verziju priče? 

    Ne daj Bože da bi nekom palo na pamet da koalicijski partneri zajedno osmisle neku strategiju javnog istupanja. Da zajedno pred mikrofonima objašnjavaju što rade i kako se suradnja nastavlja, unatoč predvidivoj taktici opozicije i njoj sklonih medija da pokažu kako je vladajuća koalicija pred raspadom (najstariji trik u knjizi političkih smicalica: ako je vlast sastavljena od više stranaka – posvađaj ih, ili bar uvjeri birače da se svađaju). 

    Je li stvarno za ovakvu vrstu savjeta potrebno platiti desetke tisuća nečega PR ekspertima?! Ako jest, neka im onda plate. Stranke. Možda ih račun podsjeti na čudnu djelatnost imena politika.      

Oni dolaze

    Za Kukuriku je pozitivno što je HDZ i dalje u gadnoj situaciji, što zahvaljujući objektivnim okolnostima, što zahvaljujući ludorijama i promašajima koje sad već autohtono proizvodi tamošnja stranačka vlast. Stranka je, dakle, na optuženičkoj klupi za Fimi mediju, i sve dok tutnja suđenje Sanaderu, teško će se oprati od krivnje za osam izgubljenih (ili ukradenih) godina. Karamarko veli da mu je izuzetno drago što se stranka očistila od lopovluka, ali birači će neko vrijeme još teško gutati tu priču. 

    Uz to, iz HDZ-a sve češće dolaze bizarni ultradesni stavovi (Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji, primjerice), koji ih udaljavaju od političkog centra bez kojeg ni u snu ne mogu na vlast – osim ako se ista ne krene opako valjati ulicama. A da su i kod Karamarkovih pomalo zaboravili na značenje riječi politika (makar ne toliko radikalno kao u SDP-u i HNS-u), pokazuje i činjenica da uporno u kući obješenog spominju konop – naime, o gospodarskoj politici im divani Đuro Popijač, o izostanku strukturnih reformi Ivan Šuker, o popisu birača Davorin Mlakar… Sreća da im Sanader više nije član. 

    Je li i ovaj zdravorazumski komunikacijski savjet doista vrijedan nekoliko desetaka tisuća nečega?! Ako jest, PR agencije imaju toliko tržišnog prostora da im zabrana poslovanja s državom, zapravo, ne bi trebala predstavljati nikakav problem… 

    No, šalu na stranu, nastave li najjače političke stranke zapravo zanemarivati vlastito političko djelovanje, samo će pojačati opasnost koja se sad već otvoreno pomalja na javnoj sceni. U zemlji izmorenoj krizom, koja ne vidi izlaza, već su se počeli pojavljivati – Oni. Mesije. Ljudi koji imaju jednostavna rješenja za sve društvene probleme. 

    I kojima su demokratske trice poput stranaka i izbora, zapravo, samo smetnja.