Ustavni stručnjak Mato Palić u razgovoru za naš list analizira s ustavnopravne strane situaciju u Hrvatskoj u svjetlu činjenice da se u medijima nakon bilo kojeg uhićenja visokog državnog dužnosnika ili poznatog poduzetnika pojavljuju najsitniji detalji iz istraga koje nad njima provode USKOK i DORH. Takve se stvari događaju već godinama, a zadnji se slučaj dogodio nakon subotnjeg uhićenja bivšeg ministra prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Darka Horvata, kada su mediji bili preplavljeni sms-porukama koje su akteri ove afere slali jedan drugom.

Kako spriječiti curenje podataka iz istraga koje provode DORH i USKOK?

– To je moguće jedino dosljednom provedbom propisa prema onima koji se bave takvim aktivnostima. USKOK je dio DORH-a i na sve državne odvjetnike se primjenjuju odredbe Zakona o državnom odvjetništvu prema kojima su oni dužni za sebe čuvati sve što su saznali u svojstvu državnog odvjetnika. Osim navedenoga, postoji i Kodeks državnih odvjetnika. Ukoliko je došlo do curenja podataka iz DORH-a, onda je na gospođi glavnoj državnoj odvjetnici da utvrdi tko je kršio propise. Ne treba zanemariti činjenicu kako je Republika Hrvatska odgovorna za štetu koju svojim ponašanjem fizičkoj osobi nanese državni odvjetnik ili zamjenik državnog odvjetnika nezakonitim ili nepravilnim radom. Je li razriješenom ministru nanesena šteta zbog toga što je objavljeno u medijima? Je li stvorena određena predodžba o njegovoj kaznenopravnoj odgovornosti? Ne branim ga, ali on ima određena prava kao i svaki drugi okrivljenik. Treba se držati zakona, a ako ih treba doraditi, to je moguće.

Razina prijestupa

Je li to uopće moguće bez ozbiljnog kršenja ljudskih prava?

– U fazi koja prethodi pokretanju kaznenog postupka, a u konkretnoj situaciji mislim da se radi o istrazi, propisano je kako je ona nejavna. To, iako možda zvuči nelogično, ne znači da je tajna. Nastavno, iznošenje podataka koji su tako prikupljeni od strane državnog odvjetnika nije kazneno djelo, ali jest podložno preispitivanju stegovne odgovornosti. Nedavno je razriješen dužnosti jedan od državnih odvjetnika zbog toga što je bio član zakonito registrirane udruge. Postavlja se logično pitanje što je teži prijestup? Članstvo u udruzi koja je tajna, pa se onda dovodi u pitanje lojalnost i dvojba oko toga, ili dostava dokumentacije ili podataka mediju/medijima koji onda, a što je posve razumljivo, malo po malo to objavljuju.

Je li pravo javnosti da zna jače od toga da se pritom eventualno krše neki zakoni i propisi?

– Kada je u pitanju pravo javnosti da zna o čemu se radi prilikom postupanja DORH-a prema visokom državnom dužnosniku poput ministra, onda je kristalno jasno kako upravo DORH treba to uvažiti i što prije reagirati. Ne bih to pravo postavljao kao suprotstavljeno poštovanju propisa. Treba sve obaviti na zakonit i ispravan način. Mediji reagiraju sukladno vlastitim procjenama i interesima i oni tu u suštini ne snose neku posebnu odgovornost. Nemojmo zaboraviti da kada DORH službeno objavi o čemu se radi, on ispunjava svoju zadaću. Međutim, kada za njihovo postupanje saznajemo iz medija, a nakon cjelodnevnog spektakla i od njih, onda je to loše. Pravo javnosti da zna je neupitno, ali i poštovanje propisa isto. Dakle, stvar treba postaviti ne alternativno, nego kumulativno. Oboje zajedno.

Razni pristupi

Je li moguće spriječiti curenje podataka u situacijama kada više desetaka ljudi dobiva zapisnike iz istrage?

– Nemoguće je zbog toga što nitko ne može kontrolirati što se događa s tim pisanim materijalima, a nekako izgleda kako to nikoga previše i ne zanima.

Kako se ovaj problem rješava u drugim demokratskim državama?

– Svugdje mediji pronalaze načine da dođu do informacija koje prema njihovoj ocjeni zanimaju javnost. Prošle godine je, primjerice, jedan američki portal objavio kako se šefica Europske komisije sms-porukama dopisivala s glavnim direktorom jedne velike farmaceutske tvrtke prilikom nabave cjepiva. U suvremenim demokratskim državama curenje podataka iz istraga u koje su upleteni državni dužnosnici u rangu ministara se ne događa. Kod nas je to praksa za koju, koliko mi je poznato, nitko nikada nije odgovarao.

Postoji li neki propis u vezi s tim na razini EU-a?

– Različite države imaju različite pristupe. Što se tiče razine Europske unije, skrenuo bih pozornost na činjenicu kako je Europski parlament 25. studenoga 2020. godine na plenarnoj sjednici vrlo velikom većinom glasova usvojio rezoluciju kojom je osuđeno ugrožavanje slobode medija, naloženo Europskoj komisiji praćenje transparentnosti vlasničke strukture medija kako zbog prevelike koncentracije ne bi bila ugrožena pluralnost i naglašeno kako se sredstva neće davati medijima pod državnom kontrolom ili za političku propagandu.