Danas je nepokretna, trpi velike bolove, ne spava. Tri mjeseca nakon nesreće ni jedna državna institucija nije pokazala brigu za njezinu sudbinu, a o njoj brine samo njena kćerka Vesna iz Bregi iznad Opatije
RIJEKA Što bi prosječan građanin Hrvatske trebao napraviti ako ga ozlijedi Hrvatska vojska i nalazi se na rubu života i smrti? Odgovor je jednostavan. Ne smije tražiti pomoć, treba leći i umrijeti u tišini. Takav je poučak iz tragične priče Marije Klipe, koja je teško ranjena u padu dva MIG-a kod Slunja prije tri i pol mjeseca. Nitko od nadležnih nije za nju pokazao bilo kakav interes.
Gospođa Klipa danas ne može samostalno hodati, ne može sama do toaleta, ne može spavati od bolova, nema fizioterapueta, nije dobila invalidska kolica. Ima i noćne more, očite simptome PTSP-a.
Gospođa Klipa danas ne može samostalno hodati, ne može sama do toaleta, ne može spavati od bolova, nema fizioterapueta, nije dobila invalidska kolica. Ima i noćne more, očite simptome PTSP-a. Čak i teško govori. Ne zbog ozljede, već tuge. Ne prođe nekoliko minuta da joj se oči ne napune suzama i jedva se suzdržava da ne brizne u plač. Njezino tijelo izranjavano je gelerima avionskih krhotina. Najgore je pogođena lijeva ruka u kojoj se nalaze metalne šipke. Ne može se zbog toga normalno okrenuti ni leći. Geleri su je pogodili u glavu, prsa, trbuh, ruke i leđa, kuk… Ima bolove u nozi odakle su joj kirurzi skinuli kožu kako bi je presadili na ruku. Čudo da je živa. Marija Klipa ove godine ima napuniti sedamdesetu. Nakon izlaska iz bolnice živi u Bregima iznad Opatije u domu svoje kćerke Vesne Tomić. Prima mirovinu od 1.200 kuna mjesečno i nitko, baš nitko iz Ministarstva obrane ili neke druge državne institucije, nije je nazvao i upitao kako je i treba li joj nešto.
Brz otpust iz bolnice
– Pamtim da sam bila na njivi, vidjela sam tri aviona kako lete, trajalo je to neko vrijeme. Onda su se odjednom spustili u brišućem letu. Počele su padati bombe, bljeskale su u detonacijama i svjetlosti. A onda je sve nestalo. Kad sam se probudila shvatila sam da ležim na zemlji. Sve mi je bilo mokro. Od krvi. Bila sam prekrivena. U šoku, vidjela sam da mi ruka visi, kao da će otpasti. Pridržavala sam je drugom rukom i počela puzati sve dok nisam stigla do kuće. Nekih 500 metara. Moja majka ima 88 godina. Ona me prva vidjela, govori Marija.
Pamtim da sam bila na njivi, vidjela sam tri aviona kako lete, trajalo je to neko vrijeme. Onda su se odjednom spustili u brišućem letu. Počele su padati bombe, bljeskale su u detonacijama i svjetlosti. A onda je sve nestalo.
Pas je cvilio
– Teško je, svima nam se život promijenio. Moram više izostajati s posla da bih bila uz majku. Ona mora imati i masažu, pogotovo za ruku. Cirkulacija je otežana. Masažu napravimo ja i još jedna susjeda. Imamo i dva puta tjedno previjanje. Potrebni su i lijekovi, odlasci k liječnicima… Ne mogu reći ništa loše o doktorima, oni se trude, ali ponekad je teško stati u red i čekati po četiri sata na pregled, teško je to majci izdržati. Naravno da ni financijski nije jednostavno, imamo dvoje studenata u kući i troškovi nisu mali, govori Vesna Tomić uz molbu da se problemi oko novca previše ne spominju, jer kaže, kako je zajedno sa obitelji spremna pružiti majci sve što može.
Prema mišljenju liječnika poremećaj ravnoteže posljedica je psihičke traume, nešto slično onome što su prolazili mnogi ratni stradalnici.
Marija Klipa se u stvari ne razlikuje bitno od bilo kojeg ratnog vojnog invalida, osim što je njezino stradanje nastalo u miru, sasvim iznenada i neočekivano, pa je njezin šok bio još i veći. Trebalo joj je stoga i pružiti dodatnu pomoć, pažnju i skrb, tim više što ona nema baš nikakvu odgovornost za rušenje hrvatskih ratnih aviona, koji su prije pada ispustili bombe i ozlijedili sasvim nedužnu osobu. Država ju je onda odlučila zaboraviti i prepustiti gorkoj sudbini. Vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Ivo Josipović imao je u zadnjih nekoliko mjeseci mnoštvo protokolarnih obveza. Do Marije Klipa hrvatski predsjednik očito nije stigao, iako je obišao pola Hrvatske. Nije ni premijerka Jadranka Kosor za njim zaostajala, čak je stigla do Rijeke, bila u »3. maju«, otvorila zgradu Filozofskog i Učiteljskog fakulteta na Trsatu. I njoj su Bregi bili daleko. Ministar obrane, Branko Vukelić isto nije imao volje. Možda je znao da će ionako biti smijenjen. Dalje nema smisla nabrajati. Nitko ionako nije učinio ništa vrijedno spomena.
Još donedavno je Marija Klipa samostalno je vodila pravo malo seosko gospodarstvo. Na imanju udaljenom oko tri kilometra od Plaškog imala je kravu, svinje, kokoši, sadila krumpir, mahune, sve je mogla i stizala gotovo bez ičije pomoći.
– Kad sam izašla iz bolnice svratili smo nakratko na selo. Imamo tamo psa. Čim smo stigli i otvorili vrata stavio mi je glavu u krilo, cvili i gleda me očiju punih suza. Ćuko moj. Nisam mogla izaći iz auta. Kao da i pas zna što mi se dogodilo. Bih li se voljela vratiti? Bih, naravno, samo da se još barem malo ruka oporavi. Sada ne mogu čak ni izaći iz kuće. Ne mogu sama u WC. Bojim se. Pala sam na kuk, ozlijedila se i sada više ne smijem, priča gospođa Klipa pokazujući hrpu raznoraznih tableta bez kojih više ne može zamisliti dan. Svaka četiri sata popije barem jednu. Za bolove, za smirenje, za spavanje, za probavu tih istih tableta. Teško je kaže bez sna, kad se ne možeš namjestiti, pomaknuti od željeza u ruci ili trpjeti bolove. Muče je i noćne more, sanja stvari o kojima prije nije ni mislila. Ekplozije, prolazak kroz minska polja, krv…
